Analiza: nesposoban za sudjenje?

Kada je pred prepunom sudnicom 5. srpnja/jula konstatirao kako je neophodno “radikalno preispitivanje” Milosevicevog sudskog procesa, predsjedavajuci sudac Patrik Robinson (Patrick Robinson) zapravo je odgovorio na dva vrlo vazna pitanja koja su prije toga postavili advokati.

Prvo od njih glasi: je li Slobodan Milosevic, koji pati od visokog krvnog tlaka i srcanih smetnji, uopce sposoban izdrzati sudjenje? A drugo: treba li mu dopustiti da se i u nastavku sudjenja brani samostalno?

Buduci da se suocio s ta dva problema, Tribunalu nije preostalo nista drugo nego razmotriti postojece propise i dosadasnju vlastitu praksu.

Mada Statut Tribunala ne definira kriterije na osnovu kojih optuzeni moze biti proglasen nesposobnim za sudjenje, njime su okrivljenoj osobi zajamcena odredjena prava koja imaju smisla samo ukoliko ta osoba zadovoljava odredjene psihicke i fizicke predispozicije.

U Tribunalu su presedan ove vrste suci nedavno nacinili na sudjenju Pavlu Strugaru, bivsem generalu jugoslavenske vojske, kojeg se tereti za zlocine pocinjene tokom granatiranja Dubrovnika.

Tom prilikom su doticni sudci ponudili sljedece objasnjenje: “Nije stvar u tome da li optuzeni pati ili ne pati od izvjesnih poremecaja, nego je li ili nije u stanju iskoristiti ona prava koja mu u postupku koji se protiv njega vodi stoje na raspolaganju.”

Preciznije, suci su istakle da optuzeni mora biti sposoban izjasniti se o optuznici, davati upute advokatu, svjedociti, te razumjeti prirodu optuzbi, dokazni materijal, kao i posljedice procesa.

Suci su, medjutim, precizirali i da bi bilo “sasvim neprikladno, nepravedno, i u suprotnosti s principima medjunarodnog kaznenog prava, zahtijevati da svaka od pobrojanih sposobnosti mora postojati . . . u onoj mjeri u kojoj je kod optuzenika ranije bila prisutna.”

Umjesto toga objasnili su da je “ono sto je neophodno u stvari minimalna mjera opce sposobnosti, ispod koje optuzenom ne bi ni moglo biti sudjeno, a da to ne bude neposteno ili nepravedno.”

Ukoliko optuzenik psihicki ili fizicki nije u stanju obavljati spomenute radnje “na onom nivou na kojem se moze reci da optuzeni (bez tudje pomoci ili s njom) sudjeluje u procesu” – drugim rijecima, “da se on ili ona brane” – onda ta osoba moze biti proglasena nesposobnom za sudjenje.

Na obrani je da u svakom pojedinacnom slucaju tako nesto i dokaze.

Samo tjedan dana nakon sto je takva odluka donesena na sudjenju Strugaru, Tribunal je obustavio postupak protiv Vladimira Kovacevica, koji je takodjer optuzen za zlocine pocinjene tokom granatiranja Dubrovnika.

U vezi s Kovacevicem, suci su zakljucili: “Optuzeni u ovom trenutku pati od mentalnog poremecaja, sto ga cini nesposobnim za izjasnjavanje o optuznici, kao i za samo sudjenje.”

Nakon sto je donio tu odluku, Tribunal je Kovacevica poslao na lijecenje u jednu od dusevnih bolnica na teritoriji Srbije i Crne Gore. No, i dok se bude nalazio na oporavku, Kovacevicevo ce zdravstveno stanje biti praceno, da bi u kasnijoj fazi bila izvrsena i nova procjena njegove sposobnosti za sudjenje.

U slucaju Milosevic, suci su 6. srpnja/jula donijeli drugaciju odluku, procjenivsi da im – barem za sada – nisu ponudjeni dovoljno uvjerljivi dokazi da bivsi srpski lider nije u stanju izdrzati sudski proces.

Ali ono za sto su im, u medicinskom izvjestaju koji je na sudu procitan 5. srpnja/jula, zaista pruzeni adekvatni dokazi, jest da optuzeni pati od visokog krvnog tlaka (hipertenzije), kao i od odredjenih organskih poremecaja. Sve dok se odmara, njegov je tlak normalan, ali “ukoliko je pacijent izlozen stresu, njegov krvni tlak naglo raste”, tvrdi dr. Van Dijkman, koji je obavio pregled.

Problem je, naravno, u tome sto braniti samog sebe na najvecem sudjenju za ratne zlocina jos od vremena nirnberskih procesa – a upravo se za to opredijelio Milosevic – nije ni moguce bez stresa.

Iako nesporno postoji, taj stres – prema opasci koju je tuzilac Dzefri Najs (Geoffrey Nice) izneo 5. srpnja/jula – predstavlja zapravo posljedicu onih odluka koje donosi sam optuzeni: “Svi optuzenikovi zdravstveni problemi mogli bi se, u cijelosti ili djelomicno, objasniti njegovim ponasanjem u procesu.”

U svjetlu tih tvrdnji, Najs je Tribunalu uputio zahtjev da donese sasvim drugaciju odluku – odnosno, da Milosevicu, mimo njegove volje, odredi branioca.

Ipak, ni takav pristup – pri kojem Milosevic vise ne bi mogao zastupati samog sebe – nije lisen izvjesnih problema.

Pravni oslonac za takvu odluku mogao bi se naci u Clanku 20 i Clanku 21 Statuta Tribunala. Prvim od njih je, izmedju ostalog, propisano da sudjenja moraju biti “postena i ekspeditivna”; drugi pak sadrzi odredbu o tome da optuzeni raspolaze izvjesnim minimalnim pravima, medju kojima je i to “da mu se sudi u njegovom prisustvu i da se brani osobno ili uz pravnu pomoc koju sam odabere”.

Postupak koji se vodi protiv Vojislava Seselja, predsjednika Srpske radikalne stranke (SRS), predstavljao je presedan kada rijec je o odredjivanju branioca. I Seselj je, poput Milosevica, insistirao da mu se dozvoli da se brani sam, dok je tuzilac – na drugoj strani – od suda zatrazio da optuzenom bude dodijeljen branilac.

U Seseljevom su se slucaju suci pritom oslonili na usporednu analizu razlicitih nacina na koji su u razlicitim sudskim sistemima zakonski regulirana doticna pitanja.

Oni su konstatirali da Medjunarodni kazneni tribunal za Ruandu (ICTR) – koji predstavlja sestrinsku organizaciju Haskog tribunala (stovise, zalbeno im je vijece zajednicko) – u svom Pravilniku o postupku i dokazima ima i sljedecu odredbu: “Sudsko vijece moze, ukoliko procjeni da je to u interesu pravde, zatraziti od tajnistva da odredi zastupnika koji ce zastupati interese optuzenog.”

Konstatirano je i da u Sjedinjenim Drzavama optuzenici u vecini slucajeva (ali ne uvijek) raspolazu pravom da zastupaju sami sebe. U stvari, to pravo, koje proistjece iz jedne od odredbi americkog ustava, moze biti i ukinuto ukoliko se optuzeni “svjesno upusta u ozbiljniju opstrukciju i ometanje”.

Povrh toga, suci su naglasili da i Kazneni zakon Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) propisuje da za procese u kojima postoji mogucnost izricanja kazne u trajanju od deset i vise godina, “optuzeni mora imati pravnog zastupnika vec na svom prvom saslusanju”.

Pozivajuci se na ove i jos neke primjere, sud je u slucaju Seselj zakljucio da “sudsko vijece postuje pravo na samo-zastupanje koje je sadrzano i u polazistu Statuta, ali i konstatira da, prema postojecoj medjunarodnoj i nacionalnoj zakonskoj regulativi, to pravo nije apsolutno”.

Suci su istakli da, onda kada “interesi pravde” to nalazu, imenovanje branioca ipak moze izvrsiti i sud. Takodjer su, pored ostalog, zapazili i da “Tribunal ima legitimni interes osigurati da sudjenje tece odgovarajucom brzinom, bez prekida, odlaganja ili remecenja”.

Suci su zakljucili da bi Seselj mogao “pokusati iskoristiti Tribunal kao sredstvo za ostvarivanje vlastitih politickih uvjerenja i aspiracija”, te da “ukoliko ta taktika bude i primijenjena, rezultat ne bi bila samo zloupotreba dragocjenih pravnih resursa Tribunala, nego bi se time i onemogucilo da sudjenje bude efikasno”. Stoga je odluceno da Seselju bude dodijeljen takozvani advokat “u pripravnosti”.

I suci koji sude Milosevicu su se na saslusanju odrzanom 6. srpnja/jula osvrnuli na tu odluku.

No, insistirale su da, ukoliko sudsko vijece i bude odlucilo da i Milosevicu odredi advokata “u pripravnosti”, to nece nuzno biti iz istih razloga, niti ce imenovana osoba djelovati na isti nacin kao u slucaju Seselj.

U stvari, suci nisu ni spomenuli siroko rasprostranjeno uvjerenje da Milosevic namjerava iskoristiti obranu u sudskom procesu koji se protiv njega vodi za promociju vlastitih politickih uvjerenja – sto je bio razlog za brigu u slucaju Seselj – nego su se usredotocili na cinjenicu da sudjenje, s obzirom na zdravstvene probleme s kojima se okrivljeni suocava, nece moci biti nastavljeno odgovarajucom brzinom.

Napomenuli su i da je, otkako je 25. veljace/februara okoncan dokazni postupak optuzbe, sudjenje – zbog Miloseviceve bolesti – zapravo vec bilo usporeno za ukupno 66 dana. Zbog toga ce, kako su zakljucili, “mozda biti nuzno da se optuzenom odredi zastupnik i/ili poduzmu druge mjere kojima ce se osigurati posten i ekspeditivan postupak”.

Tokom diskusije o imenovanju branioca, Milosevic je 5. srpnja/jula bio uporan: “To, kao sto znate, ne dolazi u obzir, niti cu ja ikada na to pristati.”

Ali, bilo je ocigledno i da suci ipak smatraju da je kucnuo cas da se i takva mogucnost ozbiljno razmotri.

Rachel S. Taylor je urednica IWPR-a u Hagu.