APELACIONI SUCI IZMIJENILE KAZNU IZREČENU STAKIĆU
Četrdesetogodišnja zatvorska kazna koja je Milomiru Stakiću – zbog krivice za dešavanja u zloglasnim prijedorskim logorima – izrečena umjesto prvobitno dosuđene doživotne robije, mogla bi značiti i to da će osuđenik još duže ostati iza rešetaka.
APELACIONI SUCI IZMIJENILE KAZNU IZREČENU STAKIĆU
Četrdesetogodišnja zatvorska kazna koja je Milomiru Stakiću – zbog krivice za dešavanja u zloglasnim prijedorskim logorima – izrečena umjesto prvobitno dosuđene doživotne robije, mogla bi značiti i to da će osuđenik još duže ostati iza rešetaka.
albeno vijeće Haškog tribunala poništilo je jedinu kaznu doživotne robije koja je pred ovim sudom ikada izrečena. U pitanju je srpski političar Milomir Stakić, koji je proglašen krivim za zloglasne zatvorske logore koji su tokom 1992. postojali na širem području bosanskog grada Prijedora.
Međutim, četrdesetogodišnja zatvorska kazna u praksi bi mogla značiti da će osuđenik u zatvoru ostati još duže, pošto je u novoj presudi ukinuta klauzula o „preispitivanju“ kazne koja je ranije postojala.
Stakić je u svojoj žalbi tražio da bude oslobođen svih optužbi ili da mu se makar sudi ponovo.
Međutim, apelacioni suci potvrdili su zaključak sudskog vijeća da je okrivljeni – kao netko tko je u Prijedoru tokom naznačenog razdoblja bio „vodeća politička ličnost“ – odgovoran za neke od najtežih zločina, uključujući progone i istrebljenje.
Istovremeno, suci su – na razočarenje Muslimana koji su se nakon rata usudili vratiti u Prijedor – potvrdile i raniji zaključak da ne postoje dovoljno uvjerljivi dokazi da bi se Stakića osudilo i za genocid.
Logori na području općine Prijedor – Keraterm, Omarska i Trnopolje – postali su umnogome simbol brutalnosti čitavog bosanskog rata. Štoviše, slike mršavih zatočenika koji stoje iza bodljikave žice prizvale su u sjećanje nacističke zločine iz Drugog svjetskog rata. Već u prvostupanjskom sudskom postupku sudcima je predočeno dovoljno dokaza za to da su se u dotičnim logorima događala silovanja, seksualna zlostavljanja i premlaćivanja.
Suci su stoga potvrdili da je barem 20.000 ne-Srba napustilo Prijedor, ili je iz njega deportirano, pri čemu je Stakić proglašen odgovornim za najmanje 1.500 ubojstava.
Žalbeno je vijeće odbacilo niz primjedbi koje su branioci iznijeli na račun presude, uključujući i tvrdnju da su suci – time što su odbili saslušavati izvjesne svjedoke, dok su na drugoj strani među dokaze pristali uvrstiti i „nepouzdan i neuvjerljiv“ materijal – okrivljenom uskratile prvedan postupak.
Istina, žalbeno je vijeće (formalno govoreći) Stakića oslobodilo izvjesnih optužbi za deportaciju, ali je postojećim optužbama pridodalo još jednu – za prinudno raseljavanje. Radi se o optužbama koje se vode kao zločini protiv čovječnosti.
Suci su nešto više razumijevanja pokazali za one prigovore obrane koji su se ticali same presude izrečene na kraju postupka. Suglasile su se s ocjenom da je vijeće pogriješilo kada je činjenicu da je Stakić po zanimanju liječnik tretiralo kao otežavajuću okolnost.
Potvrđeno je i da je sudsko vijeće pogriješilo kada je insistiralo na obavezi zemlje u koju će Stakić biti upućen na izdržavanje kazne da tu kaznu poslije 20 godina preispita. Žalbeno je vijeće ocijenilo da takva odluka nije u skladu s pravilima Tribunala, kojima je predviđeno da se prijevremena oslobađanja vrše u skladu sa zakonima zemlje-domaćina, ali i da je konačna odluka o tome u isključivoj nadležnosti predsjednika Tribunala.
Četrdesetogodišnja zatvorska kazna još uvijek spada među najteže koje su izrekla žalbena vijeća Tribunala. Na istu je kaznu svojevremeno osuđen i Goran Jelisić, deklarirani ubojica koji je samog sebe nazivao „srpskim Hitlerom“.
Preispitivanje dosuđene kazne obično slijedi nakon što osuđenik odsluži dvije trećine njenog ukupnog trajanja. U Stakićevom bi slučaju to dakle moglo da se desi posle više od 26 godina – što je, opet, znatno kasnije od datuma preispitivanja određenog prvobitnom presudom.
U kaznu će biti uračunato minulih pet godina, koje je Stakić proveo u pritvoru.
Oni bosanski Muslimani koji su se nakon rata vratili u Prijedor već su izrazili nezadovoljstvo najnovijom sudskom odlukom, koju neki od njih vide kao ublažavanje prvobitne kazne.
Tako se Muharem Murselović – koji je u Hagu svjedočio ne samo protiv Stakića, nego i protiv jednog od političkih vođa bosanskih Srba, Radoslava Brđanina – požalio na činjenicu da će četrdesetčetvorogodišnji optuženik, iako je „ubio i samu dušu grada Prijedora“, ipak naposljetku možda biti u prilici izaći na slobodu.
Seida Karabašić, koja se u Prijedor vratila tek prošle godine, dodaje da je doživotna robija imala i stanovitu simboličku vrijednost.
No, Izabel Veseling (Isabelle Wesselingh) – koja je o onome što se dešavalo u Prijedoru i suđenjima koja su uslijedila u Hagu napisala čitavu knjigu – ističe kako je žalbeno vijeće barem definitivno potvrdilo zaključak da Stakićevi zločini nisu bili nasumični, već da su činjeni u sklopu jedne sistematske kampanje.
Također je ukazala i na činjenicu da su žalbeni suci odbacili Stakićevu tvrdnju da je izvjestan broj ne-Srba tokom rata iz Prijedora otišao dobrovoljno.
Usprkos svemu, među povratnicima vlada razočarenje zbog toga što je žalbeno vijeće odbacilo i ponovljeno nastojanje tužilaštva da se Stakić proglasi krivim i za genocid. Sudsko vijeće je konstatiralo kako tužioci ipak nisu ponudili uvjerljive dokaze o tome da je Stakić razmišljao na način koji je neophodan da bi se neko proglasio odgovornim za taj zločin – odnosno, da nije svjesno težio potpunom ili djelomičnom uništenju jedne grupe ljudi.
Nusreta Sivac – koja je, prije no što je tokom rata bila zatočena u Omarskoj i Trnopolju, radila kao sutkinja u prijedorskom općinskom sudu – izjavila je za IWPR da shvaća koliko je teško osuditi nekoga za genocid. Ali i da je, usprkos tome, razočarana posljednjom odlukom suda.
„Osobno bih bila zadovoljna i kraćom kaznom, ukoliko bi se ona ticala i genocida“, rekla je ona.
Sugovornici IWPR-a ukazuju na brojne probleme s kojima se pri povratku u Prijedor suočavaju Muslimani – uključujući nezaposlenost, kao i činjenicu da mnoge Stakićeve kolege iz ratnog razdoblja na ovom području još uvijek obavljaju najodgovornije funkcije.
„Sada su na potezu lokalni sudovi, koji treba [to] da riješe i izvedu pred lice pravde sve koji su odgovorni“, izjavila je Nusreta Sivac.
Haški sud bi u sljedećih nekoliko godina trebao prestati s radom, pri čemu već izvjesno vrijeme ne podiže nove optužnice za ratne zločine.
Izvjestan broj haških slučajeva koji još uvijek nisu okončani tiče se, makar djelomično, i prijedorskih zločina. Među njima su i postupci protiv dvojice najtraženijih haških bjegunaca – bivšeg predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadžića, te njegovog vojnog zapovjednika Ratka Mladića.
Haške su suci odlučili postupke protiv četvorice optuženika koje se također tereti za zločine u Prijedoru prepustiti novoosnovanom bosanskom Vijeću za ratne zločine. Protiv te odluke je u međuvremenu podnesena žalba.
Michael Farquhar je izvještač IWPR-a. Merdijana Sadović je stalna suradnica IWPR-a.
Međutim, četrdesetogodišnja zatvorska kazna u praksi bi mogla značiti da će osuđenik u zatvoru ostati još duže, pošto je u novoj presudi ukinuta klauzula o „preispitivanju“ kazne koja je ranije postojala.
Stakić je u svojoj žalbi tražio da bude oslobođen svih optužbi ili da mu se makar sudi ponovo.
Međutim, apelacioni suci potvrdili su zaključak sudskog vijeća da je okrivljeni – kao netko tko je u Prijedoru tokom naznačenog razdoblja bio „vodeća politička ličnost“ – odgovoran za neke od najtežih zločina, uključujući progone i istrebljenje.
Istovremeno, suci su – na razočarenje Muslimana koji su se nakon rata usudili vratiti u Prijedor – potvrdile i raniji zaključak da ne postoje dovoljno uvjerljivi dokazi da bi se Stakića osudilo i za genocid.
Logori na području općine Prijedor – Keraterm, Omarska i Trnopolje – postali su umnogome simbol brutalnosti čitavog bosanskog rata. Štoviše, slike mršavih zatočenika koji stoje iza bodljikave žice prizvale su u sjećanje nacističke zločine iz Drugog svjetskog rata. Već u prvostupanjskom sudskom postupku sudcima je predočeno dovoljno dokaza za to da su se u dotičnim logorima događala silovanja, seksualna zlostavljanja i premlaćivanja.
Suci su stoga potvrdili da je barem 20.000 ne-Srba napustilo Prijedor, ili je iz njega deportirano, pri čemu je Stakić proglašen odgovornim za najmanje 1.500 ubojstava.
Žalbeno je vijeće odbacilo niz primjedbi koje su branioci iznijeli na račun presude, uključujući i tvrdnju da su suci – time što su odbili saslušavati izvjesne svjedoke, dok su na drugoj strani među dokaze pristali uvrstiti i „nepouzdan i neuvjerljiv“ materijal – okrivljenom uskratile prvedan postupak.
Istina, žalbeno je vijeće (formalno govoreći) Stakića oslobodilo izvjesnih optužbi za deportaciju, ali je postojećim optužbama pridodalo još jednu – za prinudno raseljavanje. Radi se o optužbama koje se vode kao zločini protiv čovječnosti.
Suci su nešto više razumijevanja pokazali za one prigovore obrane koji su se ticali same presude izrečene na kraju postupka. Suglasile su se s ocjenom da je vijeće pogriješilo kada je činjenicu da je Stakić po zanimanju liječnik tretiralo kao otežavajuću okolnost.
Potvrđeno je i da je sudsko vijeće pogriješilo kada je insistiralo na obavezi zemlje u koju će Stakić biti upućen na izdržavanje kazne da tu kaznu poslije 20 godina preispita. Žalbeno je vijeće ocijenilo da takva odluka nije u skladu s pravilima Tribunala, kojima je predviđeno da se prijevremena oslobađanja vrše u skladu sa zakonima zemlje-domaćina, ali i da je konačna odluka o tome u isključivoj nadležnosti predsjednika Tribunala.
Četrdesetogodišnja zatvorska kazna još uvijek spada među najteže koje su izrekla žalbena vijeća Tribunala. Na istu je kaznu svojevremeno osuđen i Goran Jelisić, deklarirani ubojica koji je samog sebe nazivao „srpskim Hitlerom“.
Preispitivanje dosuđene kazne obično slijedi nakon što osuđenik odsluži dvije trećine njenog ukupnog trajanja. U Stakićevom bi slučaju to dakle moglo da se desi posle više od 26 godina – što je, opet, znatno kasnije od datuma preispitivanja određenog prvobitnom presudom.
U kaznu će biti uračunato minulih pet godina, koje je Stakić proveo u pritvoru.
Oni bosanski Muslimani koji su se nakon rata vratili u Prijedor već su izrazili nezadovoljstvo najnovijom sudskom odlukom, koju neki od njih vide kao ublažavanje prvobitne kazne.
Tako se Muharem Murselović – koji je u Hagu svjedočio ne samo protiv Stakića, nego i protiv jednog od političkih vođa bosanskih Srba, Radoslava Brđanina – požalio na činjenicu da će četrdesetčetvorogodišnji optuženik, iako je „ubio i samu dušu grada Prijedora“, ipak naposljetku možda biti u prilici izaći na slobodu.
Seida Karabašić, koja se u Prijedor vratila tek prošle godine, dodaje da je doživotna robija imala i stanovitu simboličku vrijednost.
No, Izabel Veseling (Isabelle Wesselingh) – koja je o onome što se dešavalo u Prijedoru i suđenjima koja su uslijedila u Hagu napisala čitavu knjigu – ističe kako je žalbeno vijeće barem definitivno potvrdilo zaključak da Stakićevi zločini nisu bili nasumični, već da su činjeni u sklopu jedne sistematske kampanje.
Također je ukazala i na činjenicu da su žalbeni suci odbacili Stakićevu tvrdnju da je izvjestan broj ne-Srba tokom rata iz Prijedora otišao dobrovoljno.
Usprkos svemu, među povratnicima vlada razočarenje zbog toga što je žalbeno vijeće odbacilo i ponovljeno nastojanje tužilaštva da se Stakić proglasi krivim i za genocid. Sudsko vijeće je konstatiralo kako tužioci ipak nisu ponudili uvjerljive dokaze o tome da je Stakić razmišljao na način koji je neophodan da bi se neko proglasio odgovornim za taj zločin – odnosno, da nije svjesno težio potpunom ili djelomičnom uništenju jedne grupe ljudi.
Nusreta Sivac – koja je, prije no što je tokom rata bila zatočena u Omarskoj i Trnopolju, radila kao sutkinja u prijedorskom općinskom sudu – izjavila je za IWPR da shvaća koliko je teško osuditi nekoga za genocid. Ali i da je, usprkos tome, razočarana posljednjom odlukom suda.
„Osobno bih bila zadovoljna i kraćom kaznom, ukoliko bi se ona ticala i genocida“, rekla je ona.
Sugovornici IWPR-a ukazuju na brojne probleme s kojima se pri povratku u Prijedor suočavaju Muslimani – uključujući nezaposlenost, kao i činjenicu da mnoge Stakićeve kolege iz ratnog razdoblja na ovom području još uvijek obavljaju najodgovornije funkcije.
„Sada su na potezu lokalni sudovi, koji treba [to] da riješe i izvedu pred lice pravde sve koji su odgovorni“, izjavila je Nusreta Sivac.
Haški sud bi u sljedećih nekoliko godina trebao prestati s radom, pri čemu već izvjesno vrijeme ne podiže nove optužnice za ratne zločine.
Izvjestan broj haških slučajeva koji još uvijek nisu okončani tiče se, makar djelomično, i prijedorskih zločina. Među njima su i postupci protiv dvojice najtraženijih haških bjegunaca – bivšeg predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadžića, te njegovog vojnog zapovjednika Ratka Mladića.
Haške su suci odlučili postupke protiv četvorice optuženika koje se također tereti za zločine u Prijedoru prepustiti novoosnovanom bosanskom Vijeću za ratne zločine. Protiv te odluke je u međuvremenu podnesena žalba.
Michael Farquhar je izvještač IWPR-a. Merdijana Sadović je stalna suradnica IWPR-a.
