BEOGRAD OPTUZEN ZA OPSTRUKCIJU RADA TRIBUNALA

Dzefri Najs (Geoffrey Nice), glavni tuzilac na sudjenju Slobodanu Milosevicu, nije birao rijeci dok je - na zasjedanju odrzanom 3. lipnja/juna - iznosio ocjenu dosadasnje suradnje Srbije i Crne Gore s Haskim tribunalom.

Uprkos svim pricama kako je Beograd odnedavno voljan pomoci Tribunalu, tuzilac smatra da su "nekooperativnost i opstrukcija" Srbije i dalje na snazi, barem kada je rijec o predaji sluzbenih dokumenata.

Jos na samom pocetku sudjenja Milosevicu - u veljaci/februaru 2002. - tuzilastvo je zatrazilo da mu se odobri uvid u vladinu financijsku dokumentaciju, kao i u podatke koji se ticu lanca zapovijedanja u jugoslavenskoj vojsci i paravojnim grupama. Vlasti su to mjesecima odbijale uciniti, izgovarajuci se tezom da bi na taj nacin ugrozile nacionalnu sigurnost, kao i tvrdnjom da su neki od trazenih dokumenata unisteni u zracnim napadima NATO-a.

Proteklog je prosinca/decembra tuzilastvo od sudskog vijeca cak zahtijevalo da Beogradu naredi otvaranje drzavne arhive. Medjutim, suci su to odbili uciniti: umjesto toga zakazali su saslusanje u okviru kojeg je i tuzilastvu i srpskoj vladi omoguceno iznijeti stavove o ovom problemu.

Na saslusanju odrzanom 10. ozujka/marta, tuzilastvo je predocilo popis od 100 najvaznijih dokumenata, medju kojima su i biljeske i tonski zapisi s oko 60-70 sjednica Vrhovnog savjeta obrane. U pitanju je tijelo koje je u Jugoslaviji - bas kao i u Srbiji i Crnoj Gori posljednjih nekoliko mjeseci - bilo nadlezno za oruzane snage. Milosevic je godinama bio jedan od trojice clanova Savjeta.

Sudsko vijece dalo je vlastima rok od dva mjeseca, tokom kojeg je Beograd trebao predati dokumentaciju, ili obrazloziti zbog cega to ne moze uciniti.

Dva dana nakon spomenutog saslusanja, ubijen je srpski premijer Zoran Djindjic. Duznosnici Tribunala u prvi mah su osjetili bojazan da ce premijerova smrt predstavljati tezak udarac za citav proces osude ratnih zlocina. Cinilo se da je jedino pragmaticni Djindjic, u svojoj zelji da Srbiji osigura financijsku pomoc Zapada, bio kadar ostvariti kakvu-takvu suradnju s Hagom.

Ali, desilo se nesto sasvim suprotno: Djindjiceva smrt utrla je put znatno intenzivnijoj suradnji. Srpska je vlada objavila da ce do kraja godine izruciti sve osumnjicene za kojima traga Hag, a najavila je i zakon kojim ce biti omoguceno procesuiranje ratnih zlocina pred specijalnim domacim sudom. Sve je to glavnu tuziteljicu Tribunala, Karlu del Ponte (Carla Del Ponte), navelo na zakljucak da je u Beogradu vec otpocelo "novo doba suradnje".

Medjutim, Najs tvrdi da bez obzira na sve najave Beograd za protekla dva i po mjeseca tuzilastvu nije omogucio uvid ni u jedan od stotinu dokumenata sa spominjanog popisa.

"Dokumenti u ovakvim slucajevima, bez ikakve sumnje, imaju presudnu vaznost", izjavio je pred sudom Najs. "Dovoljno je prisjetiti se sto je sve bilo dostupno u Nirnbergu, gdje je sudjenje dvadeset i jednom optuzeniku trajalo svega devet mjeseci", napomenuo je on.

Nirnberski proces bio je uspjesan jer je tuziocima pravovremeno osiguran uvid u nacisticke arhive. Najs pak tvrdi da je njegovom timu omogucen minimalan i selektivan uvid - samo u manje vazne dokumente. Sve to dodatno otezava situaciju tuzilastva, jer vrijeme koje je namijenjeno dokaznom postupku optuzbe neumitno istjece.

"Receno mi je da su poduzete izvjesne mjere i da ce nasi zahtjevi biti usliseni - no, uprkos svemu sto smo ucinili, jos uvijek cekamo", izjavio je, ne bez ogorcenja, tuzilac.

Ukazujuci na "ociglednu potrebu" koja za nekima od dokumenata postoji zbog njihove "velike vaznosti", Najs je jos jednom od suda zatrazio da Beogradu naredi da tuzilastvu preda gradju za kojom Tribunal vec "mjesecima i godinama" traga.

Predstavnici vlade Srbije i Crne Gore ljutito su reagirali na Najsove navode. Oni su od suda zahtijevali da odbaci zahtjev koji je optuzba ponovo iznijela.

Vladimir Djeric, savjetnik pri Ministarstvu inozemnih poslova Srbije i Crne Gore, obracajuci se sudu na tecnom engleskom, optuzio je tuzilastvo za "izazivacku retoriku" i "neosnovane tvrdnje". Istakao je da njegova vlada u otezanim okolnostima cini sve sto je u njenoj moci kako bi pomogla Tribunalu.

"Insinuacija da vlada prikriva dokaze prilicno je cinicna", rekao je on.

Djericeve tvrdnje bile su, na prvi pogled, razlozne. Medjutim, opravdanja koja je ponudio u nastavku izlaganja bila su znatno neuvjerljivija.

Djeric je kao dokaz da Beograd ipak suradjuje s Hagom procitao popis sifri za koje je rekao da se odnose na dokumente koje je vlada navodno vec predala tuzilastvu. A tuzilastvo je ukazalo na cinjencu da se nijedan od tih dokumenata ne nalazi medju onih stotinu koji su, kao najvazniji, zatrazeni.

Iako je priznao da Beograd nije osigurao uvid u trazene dokumente, Djeric je napomenuo da je sve to posljedica "izvjesnih pravnih okolnosti" i razlicitih "interpretacija cinjenica".

U nastavku tvrdio je da su navodi tuzilastva politicki motivirani, optuzujuci ga i za nedovoljnu preciznost u samim zahtjevima. Kao primjer naveo je one dokumente iz arhiva srpske vlade koji se ticu finansijske problematike. "Moja vlada je pokusala pronaci te dokumente, ali nije uspjela. Tuzilastvo je dva i po mjeseca cekalo, da bi nam onda reklo kako bi mozda trebalo da ih potrazimo u Ministarstvu financija", rekao je on.

Suci ipak nisu bili impresionirani ovakvim objasnjenjem. Prije no sto je Djeric nastavio izlaganje, sudac Patrik Robinson (Patrick Robinson) zakratko ga je prekinuo: "Zelio bih vas pitati: je li vlada te dokumente i prije obavjestenja koje joj je dalo tuzilastvo pokusala pronaci u Ministarstvu financija - s obzirom da je trazena dokumentacija bila financijske prirode?"

Djeric je izgledao prilicno zbunjeno; izjavio je da, iako je dokumentacija bila "financijske prirode", ona nije bila "iskljucivo financijska".

Djeric je potom tuzilastvo optuzio za podnosenje prevelikog broja zahtjeva, ukazujuci da se ono - u nadi da ce otkriti nesto sto bi mu moglo koristiti - upustilo u pravi "ribolov" po drzavnim arhivama. Rekao je i da je Srbija voljna osigurati ograniceni pristup svojim arhivima, ali i da od tuzilastva ocekuje da to shvati kao znak uctivosti, a ne kao obavezu.

"bi Istragu o minulih deset godina tuzilastvo moglo voditi i bez uvida u dokumentaciju", rekao je on.

Na ovakve optuzbe ni Najs nije ostao ravnodusan. "Nas zahtjev nije puko bacanje udice, mi vodimo pravu istragu", istakao je on. Dodao je da bi se u uvjetima rada bez uvida u dokumentaciju tuzilastvo svakako naslo na udaru kritike zbog produzenog trajanja sudskih procesa.

Najs je potom pokusao i dokazati kako ce, u slucaju da trazeni dokumenti ne budu predati, biti ugrozen citav postupak koji se vodi pred Tribunalom. "Bez tih dokumenata, sve sto ce se ovdje dogadjati moze biti stavljeno pod znak pitanja jednom kada se njihov sadrzaj otkrije", upozorio je on.

Najs je priznao da postoje i izvjesne teskoce koje se ticu odobravanja pristupa arhivama, ali je istakao kako postoje i nacini da se putem odredjenih "mjera zastite" one nadvladaju. Tako bi, na primjer, sadrzaj pojedinih dokumenata - zbog zastite nacionalne sigurnosti - mogao biti objelodanjivan iskljucivo na zasjedanjima zatvorenim za javnost.

"Jasno je da Srbiji i Crnoj Gori na raspolaganju stoji citav niz mogucnosti, ali nam vlada ipak nije osigurala nijedan od stotinu dokumenata koji se nalaze na listi prioriteta", rekao je Najs.

Sudski promatraci pak procjenjuju kako odlucnost Srbije i Crne Gore da sprijeci uvid Tribunala u drzavne arhive nije toliko posljedica namjere da se oteza rad medjunarodne institucije, koliko zelje da ti dokumenti ipak ne dopru do javnosti. Kao sto je poznato, Bosna i Hrvatska su Medjunarodnom sudu pravde (MSP) protiv bivse zajednicke drzave Jugoslavije podnijele optuzbu za genocid, pa bi i pristup drzavnim arhivama mogao ici u prilog slucaju koji su one pokrenule. [vidi tekst "IRACIONALNA" PARNICA BEOGRADA PROTIV NATO-a, iz ovog izdanja Dnevnika tribunala]

Stacy Sullivan je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.