Bosanske vojne veterane ujedinili zajednički problemi

Piše: Selma Boračić iz Sarajeva (TU br. 691, 11. maj 2011.)

Kada sam početkom februara dobila zadatak od svog urednika da izvještavam o protestu bivših bosanskih vojnika, bila sam pomalo razočarana.

Kao mlada novinarka, nadala sam se nekoj zanimljivijoj i izazovnijoj priči, koja bi inspirirala  i mene i slušaoce radio-stanice za koju radim. Bila sam uvjerena da izvještaj o još jednom protestu bivših vojnika koji se bore za svoja prava nikako ne spada u tu kategoriju.

Međutim, dočekalo me je prijatno iznenađenje. Ne samo da je ovaj protest bio zanimljiv, već mi je i ulio novu nadu. Pomogao mi je da shvatim kako je moguće da bivši  neprijatelji, koji su se za vrijeme rata gledali samo preko nišana, prevaziđu mržnju i okupe se zbog zajedničkih problema.

Njihov problem je započeo u septembru prošle godine, kada su usvojeni amandmani na zakon o službi u državnim oružanim snagama. Prema tim amandmanima, osoba starija od 35 godina ne može biti profesionalno angažirana u vojsci. Posljedica je bilo otpuštanje 1,400 ljudi, od kojih je većina ostala bez jedinog izvora prihoda. Štaviše, ostali su i bez  bilo kakve materijalne nadoknade, iako je pomenutim zakonom predviđeno da oni koji su služili u oružanim snagama najmanje dvije godine imaju pravo na penziju.

Kad su saznali da u državnom budžetu nema novca za njihove penzije, otpušteni vojnici su u februaru odlučili da podignu svoj glas i organiziraju proteste u Sarajevu, kako bi se izborili za svoja prava.

Većina tih vojnika nekad su bili pripadnici jedne od tri vojske – Vojske Republike Srpske (VRS), Armije BiH (ABiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) – koje su se početkom devedesetih borile jedna protiv druge. Nakon rata, ove vojne snage su rasformirane i zamijenjene zajedničkom armijom, u čiji sastav su ušli i nekadašnji vojnici koji su se borili na međusobno suprotstavljenim stranama.

Dok sam snimala intervjue s bivšim vojnicima za potrebe radio-emisije koju sam pripremala i teksta koji sam pisala za IWPR, bila sam zapanjena činjenicom da stotine nekadašnjih neprijatelja stoje jedni pored drugih, da se ponašaju prijateljski i uzajamno se podržavaju. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Sjećam se da sam se zapitala kako je to moguće – da ljudi koji su doskora pucali jedni na druge sada budu ujedinjeni oko iste stvari. Nije mi bilo jasno kako su uspjeli prevazići animozitet i nepovjerenje, i ponašati se kao da nikada nije bilo rata koji ih je podijelio.

Na trenutak sam ostala bez teksta.

Ali onda mi je prišao jedan vojnik, koji je na sebi imao ratnu uniformu Armije BiH. Sjećam se da sam kao dijete tu uniformu često viđala vireći kroz prozor podruma u kojem smo moja porodica i ja proveli tri i po godine, koliko je trajala opsada Sarajeva,  skrivajući se od granata koje su ispaljivane sa  položaja bosanskih Srba.

Ime vojnika u toj uniformi koja je probudila moje ratne uspomene bilo je Sead Trako. Po nacionalnosti Bošnjak, Trako je tokom rata bio vojnik ABiH, da bi kasnije postao profesionalni vojnik u novoj bosanskoj vojsci.

Prije nego što sam uspjela bilo šta da ga pitam, on me je – kao da mi čita misli – pogledao i rekao: „Problem sa penzijama i otpuštanjima je ujedinio muškarce i žene iz sve tri bivše zaraćene vojske, koji sada zajedno traže svoja prava. Ovo je prvi put da se ovakvo nešto dešava u Bosni, što znači da ništa ne može tako ujediniti ljude kao siromaštvo i bijeda.“

Seadu se pridružio i Darko Topić iz Prijedora u Republici Srpskoj. Topić je nekadašnji vojnik VRS-a, koji se kasnije priključio zajedničkoj vojsci BiH.

Gledala sam ih kako pričaju i smiju se. Djelovali su  vrlo opušteno i krivili političare za sve loše stvari koje su se dogodile u ovoj zemlji. U njihovim riječima nije bilo mržnje – na licima im se mogla vidjeti samo zabrinutost za budućnost njihove djece.

Uključila sam se u njihov razgovor. Topić nije vidio ništa čudno u činjenici da su nekadašnji neprijatelji sada postali toliko bliski. Rekao mi je da su za vrijeme rata svi bili izmanipulirani, da se njima manipulira i danas, te da svoj cilj mogu postići samo ako  budu ujedinjeni.

Dok sam ih posmatrala kako prijateljski ćaskaju, iznenada me je preplavio talas optimizma. Ako su ovi ljudi uspjeli prevazići međusobne razlike i podržati jedni druge, bez obzira na njihovu nedavnu prošlost,  možda još uvijek ima nade  za sve nas u Bosni i Hercegovini.

Selma Boračić je obučena novinarka IWPR-a iz Sarajeva.