Bosna: osudjenik osvaja vlast u gradu kojeg je etnicki ocistio?

Jedan od kandidata za gradonacelnika, Simo Zaric, iznio je ovih dana viziju svog grada kao uspjesnog mjesta u kojem ce Srbi, Muslimani i Hrvati – usprkos tegobnom nasljedju nedavnog rata – zivjeti zajedno i graditi bolju buducnost.

Ono sto njegovu izbornu ponudu cini neobicnom jeste cinjenica da se radi o nekadasnjem obavjestajnom oficiru, bosanskom Srbinu koji je u Hagu vec osudjen na sest godina zatvora zbog etnickog ciscenja Bosanskog Samca, upravo onog grada u kojem on sada planira doci na vlast.

U tom gradu na sjeverozapadu Bosne, sa oko 24.000 stanovnika, glasaci ce na biralista izaci 2. listopada/oktobra, nakon cega ce biti poznato ime novog gradonacelnika. Zaric je uvjeren da ce, usprkos vlastitoj proslosti – kao kandidat Socijalisticke partije – to biti upravo on.

Njegova cetvorica protiukandidata takodjer su Srbi. Bosanski je Samac u razdoblju od 1991. do 1993. potpuno “ociscen” od Hrvata i Muslimana. U medjuvremenu se tek oko 1.600 njih vratilo u svoje domove – sto je ipak premalo za bilo kakav ozbiljniji utjecaj na ishod predstojecih izbora.

Zaric je energicna osoba u ranim pedesetim, kratke, sjede kose: iza zatamnjenih naocala vreba zivahan pogled. O doticnoj neobicnoj kandidaturi razmisljao je nedavno i u kaficu svoga sina, u centru grada, uz soljicu kave.

Tako je za IWPR Zaric izjavio kako je odluku da udje u politiku donio nakon sto je, u sijecnju/januaru ove godine, izasao iz pritvorske jedinice. Mada su bosanskim zakonom zabranjene kandidature zatvorenika, optuzenika i bjegunaca, takve se odredbe ne odnose i na bivse osudjenike.

Od samog pocetka kampanje, Zaric je insistirao na potrebi obnavljanja multietnickog Samca, naglasavajuci neophodnost “isprike” zrtvama rata i pozivajuci ih da se vrate.

No, on se takodjer nada da ce biti u stanju osigurati i podjednako neophodan ekonomski napredak, posto je Samac tokom prethodnog desetljeca u privrednom pogledu gotovo sasvim utihnuo.

“Osjecam da sam sposoban izvesti ovaj grad iz krize”, kaze on, opisujuci Samac kao “potpuno mrtav”.

“Plocnici su unisteni, rasvjeta ne postoji, okolis je unisten. Citav grad je jedno ogromno smetliste”, uzdise Zaric.

Devet godina nakon okoncanja rata, Bosanski Samac jos uvijek predstavlja zalostan prizor. Ulice su ovdje uske i prepune rupa, sto doduse doprinosi razvoju glavne ekonomske aktivnosti u gradu: radi se o servisima za popravku automobila, uglavnom specijaliziranim za krpljenje ostecenih krntija, te o drumskim restoranima koji jagnjece pecenje nude onima koji cekaju da im kola budu popravljena.

Vecina austro-ugarskih dvokatnica nalazi se u stanju raspadanja: umjesto prozora se upotrebljavaju sjecene plasticne table. Jedini noviteti u gradu su drecavo okreceni hotel, te spomenik srpskim zrtvama rata.

Pravi nacin da se situacija popravi, predstavljaju, po Zaricevom misljenju, strana ulaganja. No, na pitanje o tome hoce li se neki prekomorski biznismen eventualno ustezati od ulaganja u grad na cijem se celu nalazi osudjeni ratni zlocinac, kandidat odlucno odmahuje rukom.

“Svjestan sam vlastitih ljudskih vrijednosti”, kaze on. “Da sam ucinio ista lose, ne bi mi palo na pamet mijesati se u politiku. A sve i da sam kojim slucajem bio kriv – odsluzio sam svoje.”

Zaric se Tribunalu dobrovoljno predao 1998., tvrdeci da je to najbolji nacin da se dokaze vlastita nevinost. Suci su ipak zakljucile da je on bio upoznat s cinjenicom da su muslimanski i hrvatski zatvorenici bili muceni u pritvorskim centrima koji su na podrucju grada u to vrijeme bili osnovani. Uostalom, mnoge od zrtava je Zaric osobno saslusavao, i od mnogih je bio u prilici cuti i konkretne prituzbe na tretman.

Mada tuzioci nisu uspjeli dokazati da je on oosbno naredjivao zlostavljanja nesrpskih civila, sud je presudio da je optuzeni ipak ohrabrivao i moralno podrzavao osobe koje su to cinile. Osudjen je na sest godina zatvora, kao “pomagac i suizvrsilac progona”.

Boraveci na izdrzavanju kazne, Zaric je o sudjenju i svom zatvorskom zivotu napisao knjigu pod naslovom Na haskom raspecu. Tvrdi i da je svoje zatvorske kolege zabavljao svirajuci violinu i pjevajuci im srpske narodne pjesme.

Sve vrijeme je isticao da je nevin, naglasavajuci da su njegov slucaj “montirali” svjedoci optuzbe, koji su pritom bili instruirani od strane bosanskih tajnih sluzbi.

Usprkos tome sto je i sam osudjen, Zaric smatra da i ostali optuzenici treba da slijede njegov primjer i pristanu na sudjenje u Hagu. U tom smislu, pozvao je i bivseg politickog lidera bosanskih Srba, Radovana Karadzica – najtrazenijeg haskog bjegunca, koji se uspjesno skriva vec gotovo puno desetljece – da prestane da “kalja srpsko ime” i da se preda Tribunalu.

“To je moja poruka svima koji se skrivaju po sumama: ako si toliko veliki Srbin, pokazi se i prestani drzati [vlastiti] narod kao taoca”, rekao je on.

S druge strane, i u predvecerje samih izbora, IWPR jos uvijek traga za potvrdom da je Zaric uspio uvjeriti muslimanske i hrvatske povratnike da im zeli dobro.

Sulejman Ceribasic – koji je 1992. pobegao u Njemacku, da bi se osam godina kasnije vratio kuci, otpocinjuci novi zivot i pokrecuci biznis (otvorio je benzinsku stanicu) – izjavio je za IWPR kako Zarica jako dobro poznaje jos od predratnih vremena.

“Prije rata je bio sasvim drugaciji”, kaze on oprezno. “Tada je bio dobar covjek.”

Usprkos sturim reakcijama povratnika, Zaric se i dalje nada pobjedi. Tvrdi da ima podrsku umjerenih politickih partija, te onih glasaca koji su razocarani vladavinom Srpske demokratske stranke (SDS), koja se vec punih 13 godina nalazi na vlasti.

“Veliki sam optimist”, kaze on razdragano. “Evo, skoro desteljece je proteklo od Dejtonskog mirovnog sporazuma, a SDS jos uvijek govori o ´srpstvu´. Glave su im u oblacima!”

Beth Kampchror je suradnica IWPR-a iz Sarajeva.