BRANIOCI ZAHTIJEVAJU RAVNOPRAVAN TRETMAN
Branioci okrivljenih pred tribunalima u Hagu i Arusi tvrde da ne raspolazu jednakim resursima kao tuzioci i zale se na neravnopravan status.
BRANIOCI ZAHTIJEVAJU RAVNOPRAVAN TRETMAN
Branioci okrivljenih pred tribunalima u Hagu i Arusi tvrde da ne raspolazu jednakim resursima kao tuzioci i zale se na neravnopravan status.
Manjak sredstava potkopava pravo okrivljenih na posteno sudjenje“, izjavila je proteklog mjeseca Kolin Rohan (Colleen Rohan), zastupnica obrane jednog od oficira bosanskih Srba kojeg se tereti za organiziranje srebrenickog masakra 1995. godine.
A njena kolegica Natasa Favo Ivanovic (Natacha Fauveau Ivanovic) bila je u svojim ocjenama jos izricitija.
„Okrivljeni nisu trazili da budu optuzeni, pa ako im je medjunarodna zajednica odlucila suditi, ona mora ispuniti i obaveze propisane statutom, sto znaci da optuzenik mora raspolagati sredstvima za obranu“, rekla je ona.
Zastupnici sestorice okrivljenih isticu kako nece biti u stanju ni pripremiti dokazni postupak sve dok im tajnistvo ne bude dodijelio dodatna financijska sredstva.
Pravilnikom Haskog tribunala propisano je da okrivljeni – kada je rijec o dostupnim kapacitetima i pravnoj pomoci – mora biti tretiran „potpuno ravnopravno“, kako bi se osigurala „jednakost sredstava“ kojima raspolazu tuzilastvo i obrana.
Ali, pred nizozemskim se sudom, kao i pred sudom koji je nadlezan za genocid u Ruandi – iako su i jedan i drugi (1993., odnosno 1994.) osnovali Ujedinjene narodi – vec dugo cuju i tvrdnje da obrana ni izbliza nije „ravnopravna“ s tuzilastvom.
Problemi s kojima se ta dva tribunala suocavaju doveli su do toga da je sljedeca generacija medjunarodnih sudova vec zauzela radikalno drugaciji stav o tome u cemu bi se „ravnopravnost“ obrane sastojala.
Dzon Dzouns (John Jones), branilac Nasera Orica pred Haskim tribunalom, tvrdi da je jedno od kljucnih pitanja – novac koji tajnistvo dodjeljuje obrani.
Haski branioci ostaju pri ocjeni da tuzioci dobijaju znatno veca financijska sredstva od njih.
„Tuzilastvo raspolaze vlastitim sredstvima, pa su tuzioci u prilici bez ikakvog ustrucavanja zatraziti ono sto zele“, izjavio je Dzouns za IWPR. „Obrana bi morala biti u istoj poziciji.“
Medjutim, duznosnici iz Haga i Aruse tvrde da raspolazu ogranicenim sredstvima, te da je nuzno sprijeciti korupciju medju braniocima.
Nakon istraga sprovedenih tokom 2001. i 2002. oba su tribunala poduzela sve kako bi sprijecila navodne dogovore o podjeli honorara, na osnovu kojih advokat, kao nadoknadu za preuzimanje slucaja, ustupa dio svog honorara optuzenome.
Portparol Haskog tribunala, Dzim Lendejl (Jim Landale), izjavio je tim povodom za IWPR: „[Tribunal] je duzan da u svim svojim djelatnostima javnosti pokaze kako financijskim sredstvima koja su mu dodijeljena raspolaze odgovorno i svrsishodno“.
Predsjednik Udruzenja branilaca Haskog tribunala, Gregor Gaj-Smit (Gregor Guy-Smith), insistira na tome da se problemi s kojima se suocavaju branioci javljaju na jos elementarnijem nivou. „Postoji sistemski problem, koji se sastoji u tome sto obrana nije dio Tribunala“, rekao je on za IWPR.
Spomenuta advokatska organizacija osnovana je u rujnu/septembru 2002., sto znaci da se glas obrane prvi put cuo tek gotovo osam godina nakon sto je pred Haskim tribunalom podignuta prva optuznica.
Lendejl pak tvrdi da su „Tribunal i pogotovo Tajnistvo odlucno zagovarali formiranje i pridonijeli uspostavljanju organizacije branilaca“.
Pa ipak, branioci nemaju svog predstavnika u Ujedinjenim narodima u Njujorku. Haski su suci u srpnju/julu ove godine odlucili ne dozvoliti Udruzenju podnosenje dokumentacije u sklopu godisnjeg izvjestaja o radu Tribunala.
Na drugoj strani, tokom samih sudskih postupaka neprekidno se postavlja pitanje ravnopravnosti obrane i optuzbe.
Tako je u srpnju/julu ove godine, na sudjenju Oricu, problem „jednakosti sredstava“ iskrsao u prvi plan kada je sudsko vijece odlucilo da obrana ima pravo na samo 30 svjedoka, iako je trazila da izvede 73.
Kao jedan od dvojice Oricevih branilaca, Dzouns je tada rekao da se radi o „izrugivanju pravdi“, te da ni sva 73 svjedoka ne bi potrosila onu kolicinu vremena koju je prethodno potrosilo tuzilastvo.
No, sudac Karmel Agijus (Carmel Agius) ostao je cvrsto pri stavu da „jednakost sredstava“ nije stvar empirijskih usporedbi izmedju strana u sporu.
„[Jednakost] ne moze biti mjerena pukim brojem svjedoka . . . niti kolicinom utrosenog vremena, niti istim brojem sati“, rekao je on. „Ona se, gospodine Dzouns, nigdje na svijetu ne izrazava u brojkama.“
Navodna neravnopravnost izmedju optuzbe i obrane posebno je do izrazaja dolazila prilikom pribavljanja dokaza izvan suda – kao, na primjer, u listopadu/oktobru ove godine, kada je obrana Dragoljuba Ojdanica ponovo pokusala doci do tajno snimljenih razgovora i obavjestajnih podataka, koje je zatrazila od NATO-a, Kanade, Sjedinjenih Drzava i Ujedinjenog Kraljevstva.
Jedan od dvojice Ojdanicevih branilaca, Piter Robinson (Peter Robinson), izjavio je za IWPR kako je ocigledan otpor tome „definitivno“ posljedica cinjenice da su zahtjev podnijeli branioci.
„Spomenute vlade i zemlje tuzilastvu redovno prosljedjuju tajno snimljene podatke“, rekao je on.
„Obranu cine pojedinci koji u moralnom ili politickom smislu nisu u stanju utjecati na zemlje ili vlade. Od samog pocetka ta je mogucnost iskljucena.“
Kada je o Haskom sudu rijec, promatraci ocjenjuju kako ipak o svemu odlucuju sui.
Tako je na sudjenju Oricu zalbeno vijece ponistilo Agijusovu odluku, tvrdeci da bi, zbog „pravednosti“, obrani ipak trebalo dopustiti da pozove veci broj svjedoka i potrosi vise vremena.
A u studenome/novembru su i Ojdanicevi suci izisli u susret vecini zahtjeva obrane. Naime, sudsko vijece je clanicama NATO-a nalozilo da ipak predaju trazenu gradju.
Za razliku od tribunala u Hagu i Arusi, Specijalni sud za Sijera Leone – koji je, takodjer pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, osnovan nekih desetak godina kasnije (2002.) – posjeduje Ured obrane, na cijem se celu nalazi takozvani „glavni branilac“. Njegova je duznost da „jamci sva prava osobama koje se kao optuzenici pojavljuju pred sudom“, te da „unutar i izvan suda zastupa interese obrane“.
Aktuelni glavni branilac, Vinsent Nmehjele (Vincent Nmehielle), izjavio je za IWPR da jedan od „osnovnih razloga“ zbog kojih je osnovan Ured obrane lezi upravo u cinjenici da tribunali u Hagu i Arusi nisu uspjeli zastititi interese obrane.
Isto misli i njegova prethodnica, Simon Monasebjan (Simone Monasebian), koja je radila i za tuzilastvo.
Ona se pozvala na biljesku predsjednika Specijalnog suda, Dzefrija Robinsona (Geoffrey Robinson), u kojoj je eksplicitno navedeno da ce glavni branilac „otklanjati propuste“ koji su, u vezi s funkcioniranjem obrane, uoceni u radu ostalih tribunala.
U sklopu tih napora, najmladji je sud poslao i poruku da i obrana igra itekako vaznu ulogu u utvrdjivanju krivice ili nevinosti svakog pojedinca.
Istrazivac Medjunarodne organizacije za zastitu ljudskih prava (Human Rights Watch), Bogdan Ivanisevic, tvrdi da na Balkanu postoje duboko ukorijenjene predrasude, te istice kako beogradska javnost sve Bosnjake i Hrvate koji su optuzeni za zlocine nad Srbima automatski smatra krivima.
„Takav stav najcesce nije utemeljen na poznavanju sadrzaja optuznice, ili uloge koju je okrivljena osoba odigrala u doticnim dogadjajima, niti na pracenju sudjenja u Hagu“, izjavio je on za IWPR.
Haski tribunal ima i poseban program (Outreach programme) posredstvom kojeg se organiziraju izvjesne manifestacije u Hagu ili regiji. Koordinator tog programa, Lajam Makdoval (Liam McDowall) izjavio je da je predstavnicima Udruzenja branilaca cesto upucivao pozive za sudjelovanje u pojedinim aktivnostima, ali da u tome nije imao uspjeha.
„[Udruzenje] se rijetko odazivalo“, rekao je on.
Predstavnik Udruzenja Dzoeri Mas (Joeri Maas) to pak negira, tvrdeci da je za posljednje dvije godine stigao samo jedan takav poziv.
U pojedinim slucajevima, nerazumijevanje uloge obrane moze dovesti i do problema s dovodjenjem svjedoka.
Visoka duznosnica Tribunala za Ruandu, Aminata Ngum (Aminatta N’Gum), tvrdi da se u Arusi i to desavalo. „Imali smo nekoliko timova branilaca koji su odlazili u Ruandu po svjedoke i vracali se neobavljena posla“, izjavila je ona.
U prijestolnici Ruande, Kigaliju, vlada izrazito nepovjerenje spram branilaca, kao i negodovanje zbog toga sto tolike kolicine novca odlaze na obranu „pocinilaca genocida“.
Specijalni predstavnik Ruande za Tribunal u Arusi, Alojs Mutabingva (Aloys Mutabingwa), izjavio je za IWPR da je vlada te zemlje, iako shvaca da je obrana „neizbjezan dio“ sudjenja, zabrinuta zbog „ekstravagancije“ s kojom obrana trosi raspoloziva sredstva.
„Bolje bi bilo da je makar i manji dio tog novca iskoristen za pomoc oboljelima od AIDS-a, ili onima koji nakon masakra [u Ruandi] zive u krajnjoj bijedi“, rekao je on.
Nmehjele svakog mjeseca pri Specijalnom sudu za Sijera Leone organizira javne susrete na kojima o pitanjima koja su znacajna za obranu raspravljaju predstavnici civilnog drustva, parlamentarci, ali i zastupnici vojske i policije.
„Objasnjavam im zbog cega je obrana neophodna, propagiram obranu koja se nece povoditi za stavom domace ili medjunarodne javnosti“, izjavio je on za IWPR.
Medjutim, cak i Nmehjele priznaje kako „[javnost] te ljude dozivljava kao zivotinje, huligane i kriminalce“, te kako na slican nacin razmisljaju „cak i organizacije za zastitu ljudskih prava“.
Helen Warrell izvjestava za IWPR iz Haga.
A njena kolegica Natasa Favo Ivanovic (Natacha Fauveau Ivanovic) bila je u svojim ocjenama jos izricitija.
„Okrivljeni nisu trazili da budu optuzeni, pa ako im je medjunarodna zajednica odlucila suditi, ona mora ispuniti i obaveze propisane statutom, sto znaci da optuzenik mora raspolagati sredstvima za obranu“, rekla je ona.
Zastupnici sestorice okrivljenih isticu kako nece biti u stanju ni pripremiti dokazni postupak sve dok im tajnistvo ne bude dodijelio dodatna financijska sredstva.
Pravilnikom Haskog tribunala propisano je da okrivljeni – kada je rijec o dostupnim kapacitetima i pravnoj pomoci – mora biti tretiran „potpuno ravnopravno“, kako bi se osigurala „jednakost sredstava“ kojima raspolazu tuzilastvo i obrana.
Ali, pred nizozemskim se sudom, kao i pred sudom koji je nadlezan za genocid u Ruandi – iako su i jedan i drugi (1993., odnosno 1994.) osnovali Ujedinjene narodi – vec dugo cuju i tvrdnje da obrana ni izbliza nije „ravnopravna“ s tuzilastvom.
Problemi s kojima se ta dva tribunala suocavaju doveli su do toga da je sljedeca generacija medjunarodnih sudova vec zauzela radikalno drugaciji stav o tome u cemu bi se „ravnopravnost“ obrane sastojala.
Dzon Dzouns (John Jones), branilac Nasera Orica pred Haskim tribunalom, tvrdi da je jedno od kljucnih pitanja – novac koji tajnistvo dodjeljuje obrani.
Haski branioci ostaju pri ocjeni da tuzioci dobijaju znatno veca financijska sredstva od njih.
„Tuzilastvo raspolaze vlastitim sredstvima, pa su tuzioci u prilici bez ikakvog ustrucavanja zatraziti ono sto zele“, izjavio je Dzouns za IWPR. „Obrana bi morala biti u istoj poziciji.“
Medjutim, duznosnici iz Haga i Aruse tvrde da raspolazu ogranicenim sredstvima, te da je nuzno sprijeciti korupciju medju braniocima.
Nakon istraga sprovedenih tokom 2001. i 2002. oba su tribunala poduzela sve kako bi sprijecila navodne dogovore o podjeli honorara, na osnovu kojih advokat, kao nadoknadu za preuzimanje slucaja, ustupa dio svog honorara optuzenome.
Portparol Haskog tribunala, Dzim Lendejl (Jim Landale), izjavio je tim povodom za IWPR: „[Tribunal] je duzan da u svim svojim djelatnostima javnosti pokaze kako financijskim sredstvima koja su mu dodijeljena raspolaze odgovorno i svrsishodno“.
Predsjednik Udruzenja branilaca Haskog tribunala, Gregor Gaj-Smit (Gregor Guy-Smith), insistira na tome da se problemi s kojima se suocavaju branioci javljaju na jos elementarnijem nivou. „Postoji sistemski problem, koji se sastoji u tome sto obrana nije dio Tribunala“, rekao je on za IWPR.
Spomenuta advokatska organizacija osnovana je u rujnu/septembru 2002., sto znaci da se glas obrane prvi put cuo tek gotovo osam godina nakon sto je pred Haskim tribunalom podignuta prva optuznica.
Lendejl pak tvrdi da su „Tribunal i pogotovo Tajnistvo odlucno zagovarali formiranje i pridonijeli uspostavljanju organizacije branilaca“.
Pa ipak, branioci nemaju svog predstavnika u Ujedinjenim narodima u Njujorku. Haski su suci u srpnju/julu ove godine odlucili ne dozvoliti Udruzenju podnosenje dokumentacije u sklopu godisnjeg izvjestaja o radu Tribunala.
Na drugoj strani, tokom samih sudskih postupaka neprekidno se postavlja pitanje ravnopravnosti obrane i optuzbe.
Tako je u srpnju/julu ove godine, na sudjenju Oricu, problem „jednakosti sredstava“ iskrsao u prvi plan kada je sudsko vijece odlucilo da obrana ima pravo na samo 30 svjedoka, iako je trazila da izvede 73.
Kao jedan od dvojice Oricevih branilaca, Dzouns je tada rekao da se radi o „izrugivanju pravdi“, te da ni sva 73 svjedoka ne bi potrosila onu kolicinu vremena koju je prethodno potrosilo tuzilastvo.
No, sudac Karmel Agijus (Carmel Agius) ostao je cvrsto pri stavu da „jednakost sredstava“ nije stvar empirijskih usporedbi izmedju strana u sporu.
„[Jednakost] ne moze biti mjerena pukim brojem svjedoka . . . niti kolicinom utrosenog vremena, niti istim brojem sati“, rekao je on. „Ona se, gospodine Dzouns, nigdje na svijetu ne izrazava u brojkama.“
Navodna neravnopravnost izmedju optuzbe i obrane posebno je do izrazaja dolazila prilikom pribavljanja dokaza izvan suda – kao, na primjer, u listopadu/oktobru ove godine, kada je obrana Dragoljuba Ojdanica ponovo pokusala doci do tajno snimljenih razgovora i obavjestajnih podataka, koje je zatrazila od NATO-a, Kanade, Sjedinjenih Drzava i Ujedinjenog Kraljevstva.
Jedan od dvojice Ojdanicevih branilaca, Piter Robinson (Peter Robinson), izjavio je za IWPR kako je ocigledan otpor tome „definitivno“ posljedica cinjenice da su zahtjev podnijeli branioci.
„Spomenute vlade i zemlje tuzilastvu redovno prosljedjuju tajno snimljene podatke“, rekao je on.
„Obranu cine pojedinci koji u moralnom ili politickom smislu nisu u stanju utjecati na zemlje ili vlade. Od samog pocetka ta je mogucnost iskljucena.“
Kada je o Haskom sudu rijec, promatraci ocjenjuju kako ipak o svemu odlucuju sui.
Tako je na sudjenju Oricu zalbeno vijece ponistilo Agijusovu odluku, tvrdeci da bi, zbog „pravednosti“, obrani ipak trebalo dopustiti da pozove veci broj svjedoka i potrosi vise vremena.
A u studenome/novembru su i Ojdanicevi suci izisli u susret vecini zahtjeva obrane. Naime, sudsko vijece je clanicama NATO-a nalozilo da ipak predaju trazenu gradju.
Za razliku od tribunala u Hagu i Arusi, Specijalni sud za Sijera Leone – koji je, takodjer pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, osnovan nekih desetak godina kasnije (2002.) – posjeduje Ured obrane, na cijem se celu nalazi takozvani „glavni branilac“. Njegova je duznost da „jamci sva prava osobama koje se kao optuzenici pojavljuju pred sudom“, te da „unutar i izvan suda zastupa interese obrane“.
Aktuelni glavni branilac, Vinsent Nmehjele (Vincent Nmehielle), izjavio je za IWPR da jedan od „osnovnih razloga“ zbog kojih je osnovan Ured obrane lezi upravo u cinjenici da tribunali u Hagu i Arusi nisu uspjeli zastititi interese obrane.
Isto misli i njegova prethodnica, Simon Monasebjan (Simone Monasebian), koja je radila i za tuzilastvo.
Ona se pozvala na biljesku predsjednika Specijalnog suda, Dzefrija Robinsona (Geoffrey Robinson), u kojoj je eksplicitno navedeno da ce glavni branilac „otklanjati propuste“ koji su, u vezi s funkcioniranjem obrane, uoceni u radu ostalih tribunala.
U sklopu tih napora, najmladji je sud poslao i poruku da i obrana igra itekako vaznu ulogu u utvrdjivanju krivice ili nevinosti svakog pojedinca.
Istrazivac Medjunarodne organizacije za zastitu ljudskih prava (Human Rights Watch), Bogdan Ivanisevic, tvrdi da na Balkanu postoje duboko ukorijenjene predrasude, te istice kako beogradska javnost sve Bosnjake i Hrvate koji su optuzeni za zlocine nad Srbima automatski smatra krivima.
„Takav stav najcesce nije utemeljen na poznavanju sadrzaja optuznice, ili uloge koju je okrivljena osoba odigrala u doticnim dogadjajima, niti na pracenju sudjenja u Hagu“, izjavio je on za IWPR.
Haski tribunal ima i poseban program (Outreach programme) posredstvom kojeg se organiziraju izvjesne manifestacije u Hagu ili regiji. Koordinator tog programa, Lajam Makdoval (Liam McDowall) izjavio je da je predstavnicima Udruzenja branilaca cesto upucivao pozive za sudjelovanje u pojedinim aktivnostima, ali da u tome nije imao uspjeha.
„[Udruzenje] se rijetko odazivalo“, rekao je on.
Predstavnik Udruzenja Dzoeri Mas (Joeri Maas) to pak negira, tvrdeci da je za posljednje dvije godine stigao samo jedan takav poziv.
U pojedinim slucajevima, nerazumijevanje uloge obrane moze dovesti i do problema s dovodjenjem svjedoka.
Visoka duznosnica Tribunala za Ruandu, Aminata Ngum (Aminatta N’Gum), tvrdi da se u Arusi i to desavalo. „Imali smo nekoliko timova branilaca koji su odlazili u Ruandu po svjedoke i vracali se neobavljena posla“, izjavila je ona.
U prijestolnici Ruande, Kigaliju, vlada izrazito nepovjerenje spram branilaca, kao i negodovanje zbog toga sto tolike kolicine novca odlaze na obranu „pocinilaca genocida“.
Specijalni predstavnik Ruande za Tribunal u Arusi, Alojs Mutabingva (Aloys Mutabingwa), izjavio je za IWPR da je vlada te zemlje, iako shvaca da je obrana „neizbjezan dio“ sudjenja, zabrinuta zbog „ekstravagancije“ s kojom obrana trosi raspoloziva sredstva.
„Bolje bi bilo da je makar i manji dio tog novca iskoristen za pomoc oboljelima od AIDS-a, ili onima koji nakon masakra [u Ruandi] zive u krajnjoj bijedi“, rekao je on.
Nmehjele svakog mjeseca pri Specijalnom sudu za Sijera Leone organizira javne susrete na kojima o pitanjima koja su znacajna za obranu raspravljaju predstavnici civilnog drustva, parlamentarci, ali i zastupnici vojske i policije.
„Objasnjavam im zbog cega je obrana neophodna, propagiram obranu koja se nece povoditi za stavom domace ili medjunarodne javnosti“, izjavio je on za IWPR.
Medjutim, cak i Nmehjele priznaje kako „[javnost] te ljude dozivljava kao zivotinje, huligane i kriminalce“, te kako na slican nacin razmisljaju „cak i organizacije za zastitu ljudskih prava“.
Helen Warrell izvjestava za IWPR iz Haga.
