DRUGO PRIZNANJE ZLOCINA U SREBRENICI

Na sudjenju cetvorici oficira vojske bosanskih Srba - optuzenima da su 1995. isplanirali masakr u Srebrenici - dogodilo se i drugo priznanje krivice.

Pojavljujuci se pred Haskim tribunalom 21. svibnja/maja, cetrdesetogodisnji Dragan Obrenovic, vidno potresen, priznao je vlastitu krivicu za progon kao zlocin protiv covjecnosti.

Njegovo je priznanje odjeknulo kao druga senzacija u istom sudskom procesu. Prije toga je 7. svibnja/maja, tjedan dana uoci pocetka sudjenja, krivicu priznao i Momir Nikolic, koji je takodjer optuzen za srebrenicki zlocin.

Poput Nikolica, i Obrenovic je pristao svjedociti protiv preostale dvojice optuzenika. Rijec je o Vidoju Blagojevicu i Draganu Jokicu, koji jos uvijek nisu priznali krivicu.

U zamjenu za spomenuto priznanje, tuzilastvo je povuklo preostale cetiri optuzbe iz optuznice za ratne zlocine. Medju njima je i ona najteza, kojom se Obrenovica tereti za genocid. Tuzilastvo je, osim toga, obecalo da nece zahtijevati da optuzeni bude osudjen na dozivotnu robiju, nego da ce traziti da mu se izrekne kazna u rasponu od 15 do 20 godina.

Obrenovic je u srpnju/julu 1995. - u vrijeme kada su snage bosanskih Srba zauzele Srebrenicu, koja je do tada imala status "sigurne zone" Ujedinjenih naroda - bio nacelnik staba i stvarni zapovjednik Zvornicke brigade.

Prije pocetka sudjenja, on je tvrdio da nije sudjelovao u planiranju operacije, niti u masakru u kojem je zivot izgubilo vise od 7.000 muslimanskih muskaraca i djecaka. Izjavio je da sve do 23. srpnja/jula 1995. nije ni znao da su ljudi iz Srebrenice dovedeni u Zvornik, te da je i tada za to saznao slucajno, od vlastite supruge.

Tribunal je mislio drugacije, pa je Obrenovica u travnju/aprilu 2001. optuzio za ucesce u "zajednickom zlocinackom poduhvatu", koji je organiziran s ciljem "zarobljavanja, pritvaranja i masovne egzekucije" muskaraca i djecaka iz enklave.

Tokom tjedana koje su prethodile pocetku sudjenja, mnogi su nagadjali tko ce prvi izmijeniti prethodno dati iskaz - Obrenovic ili Jokic (Nikolic nije spominjan). Na Obrenovica se pomisljalo i zbog toga sto se pokazalo da tuzilastvo raspolaze prilicno uvjerljivim dokazom - audio-trakom na kojoj je on osobno snimljen kako izdaje naredjenje da se ubiju neki ljudi.

Poput Nikolica, i Obrenovic je svoje priznanje podnio i u pisanom obliku. U tom dokumentu opisao je kako su njegovi vojnici postali ubojce i kako je odlucio da ignorira cinjenicu da se odigrao masakr. Medjutim, za razliku od Nikolica, Obrenovic izgleda iskreno zali zbog toga sto je sudjelovao u najtezem zlodjelu koje je u Evropi pocinjeno nakon Drugog svjetskog rata.

Njegovim je priznanjem umnogome rasvijetljena citava stravicna operacija ubijanja u Srebrenici. Pokazalo se da se tom prilikom desilo i nesto na sto tuzilastvo ukazuje kao na "izdaju vojnicke casti".

U svojoj izjavi Obrenovic tvrdi da mu je 13. srpnja/jula - nakon sto se kolona s vise od 10.000 Muslimana razbjezala po sumama oko Srebrenice, u nastojanju da krene ka Tuzli - posredstvom oficira za sigurnost Drage Nikolica, stigla naredba koju je izdao oficir za sigurnost Drinskog korpusa, pukovnik Vujadin Popovic, a po kojoj je sve te ljude trebalo ubiti.

Obrenovic je napomenuo da u prvi mah nije povjerovao da je takva naredba uopce moguca.

A onda je 14. srpnja/jula , u vrijeme dok je boravio na borbenoj liniji, Obrenovicu stiglo i naredjenje da u stab Drinskog korpusa posalje dvojicu ljudi obucenih za rad s buldozerima, kopacima i ostalim teskim orudjima.

"Izvestaj je bio cudan . . . i u njemu se spominjala izgradnja puta. Znao sam da ta prica nije istinita", tvrdi on.

Obrenovic je posumnjao da se iza svega krije pokusaj da se njegovim mehanicarima izadje u susret i da budu povuceni s fronta, pa je postavio pitanje odakle je stiglo naredjenje. "Pet minuta kasnije dobio sam poruku da su zahtjev poslali Popovic i Drago Nikolic", rekao je on.

Tek tada je Obrenovic shvatio da su mnogi ljudi iz Srebrenice zaista ubijeni. Naime, zakljucio je da ce strojevi koje su u naredbi spomenuti biti iskoristeni za pokop zrtava.

Sutradan je u stabu sreo Jokica - zapovjdnika inzenjerije Zvornicke brigade, kome se sudi u okviru istog sudskog procesa.

"Prije no sto cu uci u svoju kancelariju, u hodniku me je zaustavio Dragan Jokic. Rekao mi je kako ima veliki problem s pokopom leseva, kao i s cuvanjem zatvorenika koji tek treba da budu pogubljeni", rekao je optuzeni.

Obrenovic tvrdi da je tada iznenada osjetio strah, i to ne toliko zbog samih ubojtava, koliko zbog toga sto je veliki broj vojnika zbog ucesca u "operaciji ubijanja" bio povucen s ratista, uslijed cega je citav front postao sasvim tanak. Stovise, buduci da se ostatak bosanskih Muslimana iz Srebrenice u tom trenutku priblizavao Zvorniku, Obrenovic je strahovao da bi oni mogli napasti grad. Po njegovom misljenju, radilo se o nekih 3.000 naoruzanih ljudi.

Na sastanku, na kojem su osim Obrenovica, istog dana sudjelovali sef zvornicke policije, pukovnik Dragomir Vasic, kao i dvojica oficira specijalne policije, Ljubomir Borovcanin i Milos Stupar, Vasic je iznio prijedlog da se "otvori koridor kako bi kolona prosla". Time bi se izbjegle zrtve, ali i napad na Zvornik. Obrenovic je potom - kao jedini vojni predstavnik bosanskih Srba na tom sastanku - nazvao generalstab kako bi prenio spomenuti prijedlog, ali su ga njegovi pretpostavljeni tom prilikom, kako kaze, "izgrdili".

General Radivoj Miletic, kao glavnozapovjedajuci vojske bosanskih Srba, nije na to pristao. "On je rekao kako bi trebalo da svim raspolozivim oruzjem zaustavim i unistim kolonu, jer mi je tako i naredjeno", rekao je optuzeni.

Nakon toga Vasic je nazvao Ministarstvo unutrasnjih poslova bosanskih Srba. Uspio je uspostaviti vezu s jednim ministrovim savjetnikom. Govorio je preko spikerfona, tako da su svi u prostoriji mogli cuti i ono sto je govoreno s druge strane veze. "Savjetnik mu je rekao da bi trebalo pozovati vojsku i avijaciju, i da sve te ljude treba pobiti", rekao je Obrenovic.

Obrenovic tvrdi i da se mjesec dana nakon masakra, u kolovozu/avgustu 1995., sreo s covjekom koji je isplanirao citavu operaciju, generalom Radislavom Krsticem, te da mu je tom prilikom izrazio vlastito neslaganje s onim sto je ucinjeno.

"Rekao sam mu da znamo da su ubijeni obicni ljudi i pitao ga zasto su morali biti ubijeni. Rekao sam da je, cak i da su u pitanju kokoske, za tako nesto ipak neophodan nekakav razlog", prisjetio se optuzeni.

Medjutim, Krstic - koga je Tribunal 2000. osudio za genocid - nije obracao paznju na Obrenoviceve prituzbe. Mjesec dana nakon tog susreta, u rujnu/septembru 1995., on je od optuzenog zatrazio da pomogne u zataskavanju citavog zlocina. Njegovoj je brigadi stiglo pet tona goriva za buldozere, kopace i kamione: jer, posmrtne ostatke je trebalo prebaciti na druge lokacije.

Emir Suljagic je izvjestac IWPR-a iz Haga.