Foca se suocava s vlastitom prosloscu

I danas, citavo desetljece nakon okoncanja rata, u bosanskom se gradu Foci jos uvijek mogu vidjeti razorene muslimanske kuce ciji su se zitelji bili primorani iseliti. Sumorna je atmosfera gotovo opipljiva. Bijeda Foce jednim djelom proistjece i iz nespremnosti donatora da pomognu ovom mjestu za koje se vjeruje da se u njemu skrivaju osobe osumnjicene za ratne zlocine. No, ono sto atmosferu u Foci cini osobito sumornom, jesu preostala sjecanja na stravicne zlocine koji su se u gradu odigrali tokom rata.

Ti zlocini bili su i glavna tema skupa koji je u gradskoj vijecnici odrzan 9. listopada/oktobra u organizaciji Helsinskog odbora za ljudska prava pri Republici Srpskoj (RS), a u suradnji s Programom podrske Medjunarodnog tribunala za ratne zlocine pocinjene na prostoru bivse Jugoslavije. Skup je okupio istrazitelje, tuzioce i pravne savjetnike ukljucene u sudjenja koja se pred Tribunalom vode za zlocine pocinjene u Foci, a saciljem da se lokalna zajednica upozna s tim zlocinima, i to posredstvom strucnih prezentacija, kao i video-snimaka sa svjedocenja koja su se odigrala na sudjenjima.

Potrebna je prilicna doza hrabrosti da bi se o ratnim zlocinima govorilo u gradu u koji se Muslimani jos uvijek nerado vracaju i u kojem su samo tjedan dana prije toga lokalni Srbi napali Muslimanke koje su pokusale postaviti memorijalnu plocu posvecenu zrtvama ratnih zlocina. Na sam dan odrzavanja skupa u gradskoj vijecnici, veliki broj policajaca RS-a osiguravao je centar grada: nije bilo incidenata.

Na ulicama je bilo tesko procijeniti sto obicni Focani – zavaljeni u stolice okolnih kafica, ili zaokupljeni svojim subotnjim ritualima – misle o pokusaju da se i u njihovoj sredini progovori o zlocinima koji su obicno okruzeni sutnjom.

Osmosatnom desavanju u gradskom Domu kulture prisustvovali su predstavnici lokalne vlade i policije, kao i vjerskih zajednica, nevladinih organizacija, sudaca, tuzilaca i advokata s ovog podrucja. Suoceni s cinjenicama, svi su oni djelovali pomalo osamuceni covjekovom sposobnoscu da cini zlo i utuceni zbog patnji koje su podnijele zrtve.

Mladje zene i djevojke muslimanske nacionalnosti bile su najvece zrtve rata u Foci. One su bile porobljene i tokom prve godine rata svakodnevno silovane. Pocinitelji tih zlocina bili su pripadnici vojske i policije RS-a, kao i vojnici iz Crne Gore (uglavnom iz niksickog podrucja). U Foci su cinjeni i drugi stravicni zlocini, kao sto su ubojstva, mucenja i unistavanje civilne imovine i vjerskih objekata.

Najsokantnija su ipak bila svjedocenja zrtava o silovanjima i porobljavanju. Prema presudi izrecenoj na sudjenju Dragoljubu Kunarcu, Radomiru Kovacu i Zoranu Vukovicu, vise desetina Muslimanki, medju kojima su neke imale samo 12 godina, bile su pritvorene na posebnim mjestima u gradu, gdje su prisiljavane na seksualne odnose s optuzenicima, ali i mnogim drugim osobama. Ti su se zlocini odigrali 1992. i u prvoj polovini 1993.; optuznice protiv pocinilaca podignute su 1996., da bi sudjenje pocelo u ozujku/martu 2000. Ni osam godina nakon tih dogadjaja, neke od zrtava nisu imale snage ili volje doci u Hag i svjedociti protiv onih koji su ih silovali i utamnicili. Neke hrabre zene odlucile su svjedociti – ali ne otkrivajuci lice i izmijenjenog glasa.

Posjetioci su u Domu kulture bili u prilici vidjeti i snimku svjedocenja Dragoljuba Kunarca. Njegovo je ponasanje na sudu bilo u ostroj suprotnosti s brutalnoscu onoga sto je ucinio. Govorio je veoma artikulirano, iznoseci naizgled razumne argumente u prilog vlastitoj nevinosti. Prema Kunarcevim rijecima, on sam je bio seksualno zlostavljan od strane svjedokinje “DB”. On je porekao da je silovao petnestogodisnju svjedokinju “87”, tvrdeci da joj je samo rekao da otkopca suknju, kako srpski vojnici koji su ulazili u sobu ne bi posumnjali da ju je postedio nasilja. Sud je medjutim prihvatio iskaze svjedokinja DB i 87 po kojima ih je Kunarac silovao. Jos su tri zene pred sudom potvrdile da je isti zlocin pocinio i nad njima.

Svjedokinja 87 je sudu ispricala i kako ih je Radomir Kovac, koji je “posjedovao” cetiri zene, u jednoj prilici prisilio da se nage popnu na sto i plesu, rekavsi im da ce ih baciti u obliznju rijeku, nakon cega ih je tamo i odveo. I one su kasnije postale seksualno roblje.

Svjedokinja “75”, koja je zajedno s ostalim zenama bila zatocena u srednjoskolskom centru u Foci, opisala je posjete televizijskih ekipa iz Beograda i s Pala. Prethodno su bile upozorene da o nacinu na koji se prema njima ophode govore iskljucivo pozitivno. Svjedokinja je rekla i da su joj neposredno prije toga bili ubijeni majka i brat, te da ju je silovalo 50 muskaraca: “I kako sam mogla reci bilo sta? Pogledati ih u oci i reci im da sam dobro? Nisam mogla. Nisam mogla da ih pogledam u oci.”

Ista svjedokinja je, na pitanje tuzioca o tome kako se osjecala nakon grupnog silovanja koje je opisala, odgovorila: “Osjecala sam se mrtvo.”

Polovinom srpnja/jula 1992., dvije Muslimanke koje su bile zatocene u Sportskoj hali Partizan, u neposrednoj blizini policijske stanice, otisle su u tu stanicu i obratile se za pomoc sefu policije Draganu Gagovicu zbog seksualnog nasilja koje su trpjele. Obje su potvrdile da je sljedeceg dana i sam Gagovic jednu od njih odveo u napusteni muslimanski stan, gdje ju je silovao.

Ovakva svjedocenja dovode u pitanje poznatu teoriju Hane Arent (Hannah Arendt) o “banalnosti zla”. Nema niceg banalnog u karakterima onih koji su pocinili zlodjela o kojima je bilo rijeci u focanskom Domu kulture.

To ne znaci i da focanski zlocinci nisu raspolagali sposobnoscu moralnog rasudjivanja. Nakon sto je silovao svjedokinju “50”, Zoran Vukovic joj je rekao da ju je mogao povrijediti u znatno vecoj mjeri, ali da to nije ucinio zbog toga sto je ona stara koliko i njegova cerka. Cak i pocinioci takvih zlodjela pokusavaju sami sebe uvjeriti da su u stanju razlikovati prihvatljivo od neprihvatljivog, dobro od zla. Ali u njihovom moralnom univerzumu prag dobrote spusten je monstruozno nisko.

Zbog ratnih silovanja u Foci, osmorica pojedinaca su pred Tribunalom bili optuzeni za zlocine protiv covjecnosti. U veljaci/februaru 2001., Vukovic, Kovac i Kunarac osudjeni su na zatvorske kazne u trajanju od 12 do 28 godina, koje su bile potvrdjene i u zalbenim postupcima. Dragan Gagovic i Janko Janjic poginuli su u akciji hapsenja koju je 1999., odnosno 2000., organizirao SFOR. Dragan Stankovic uhapsen je u srpnju/julu 2002. i tek treba da mu se sudi. Gojko Jankovic i Dragan Zelenovic jos uvijek su na slobodi.

U ozujku/martu 2002., Milan Krnojelac, bivsi upravitelj prvog pritvorskog centra za Muslimane, takozvanog “KP Doma”, takodjer je osudjen za zlocine pocinjene u Foci. Najmanje 26 ljudi umrlo je u toj ustanovi od posljedica premlacivanja. Tribunal ga je proglasio krivim za zlocine torture, ubojstva, pritvaranja, porobljavanja i pogubljenja muslimanskog stanovnistva: Krnojelac je prvo bio osudjen na sedam i po godina zatvora, ali mu je nakon zalbenog postupka kazna udvostrucena.

Nazalost, zbog ogranicenih resursa kojima Tribunal raspolaze, nikada nece biti optuzena niti osudjena vecina pocinilaca zlocina u Foci. Njihova imena, medjutim, postoje u presudama i zapisnicima Tribunala, gdje se navode sudionici u silovanjima i ostalim zlocinima. Neki od njih se mozda skrivaju u Srbiji i Crnoj Gori, jer se tamo osjecaju sigurnije.

Sve zrtve, cija smo bolna svjedocenja 9. listopada/oktobra culi u Foci, zasluzuju pravdu. A oni koji su odgovorni za zlocine koji su nad njima pocinjeni trebalo bi da budu svjesni toga.

Bogdan Ivanisevic je istrazivac pri Medjunarodnoj organizaciji za zastitu ljudskih prava (Human Rights Watch).