Hrvatska nastoji svjedocima osigurati zastitu

Josip Uglik, vremesni profesionalni vozac iz Osijeka, trebalo je da bude kljucni svjedok na sudjenju hrvatskim vojnicima optuzenim za ubojstvo osamnaest srpskih i jednog civila madjarske nacionalnosti, koje se odigralo u selu Paulin Dvor.

Uglik se, kao nekadasnji pripadnik jedinice ciji su vojnici optuzeni za zlocin, dobrovoljno ponudio da svjedoci tako sto se obratio jednoj osjeckoj nevladinoj organizaciji ciji aktivisti nadgledaju tok sudjenja.

Svjesni osetljivosti podataka kojima on raspolaze, aktivisti su Uglika odveli direktno glavnom drzavnom tuziocu Mladenu Bajicu u Zagrebu, gdje je on ponovio svoju izjavu. A zatim ju je jos jednom dao i pred istraznim sucem.

Buduci da je Uglik strahovao za vlastitu sigurnost, drzavni je tuzilac naredio da mu se osigura neprekidna policijska zastita.

Ali kada se protekle jeseni konacno pojavio na sudu, umjesto da svoju izjavu ponovi i pred sucima, Uglik je rekao da je u noci kada su se ubojstva dogodila bio pijan, te da je zbog toga morao da bude prebacen kuci. Toliko je bio pijan, da se – kako je rekao na samom svjedocenju – ne sjeca bas nicega sto se te noci dogadjalo.

Sudnica je bila prepuna rodjaka i prijatelja optuzenih osoba. Mnogi od njih, koji djelovali su prilicno snazno, upucivali su pretece poglede ka svjedocima.

Uglikov slucaj je vrlo indikativan, utoliko sto se na osnovu njega vidi zbog cega je u Hrvatskoj cak i danas – devet godina nakon rata – vrlo tesko organizirati sudjenja za ratne zlocine.

Upravo ti razlozi su se proslog tjedna jos jednom nasli u sredistu paznje, posto su duznosnici Tribunala javno objavili da ce zatraziti da se dvojici hrvatskih optuzenika – Mirku Norcu i Rahimu Ademiju – ipak sudi u Hrvatskoj.

Prepustanje sudjenja lokalnim sudovima dio je izlazne strategije Tribunala, po kojoj bi Medjunarodni sud za ratne zlocine trebalo da bude zatvoren 2010. godine. Buduci da se ne nadaju da ce do tada uspjeti okoncati sva sudjenja, duznosnici Tribunala osmislili su plan po kojem bi se optuzenicima nizeg i srednjeg ranga sudilo pred lokalnim sudovima – pod uvjetom da nadlezni pravosudni sistemi u medjuvremenu pokazu da su sposobni za procesuiranje ratnih zlocina.

Hrvatska je proteklih godina imala nekonzistentan odnos prema Haskom tribunalu – neke optuzenike je isporucila, a neke nije. Sama vlada neprekidno ponavlja svoju privrzenost suradnji s Tribunalom, dok je parlament usvojio dva zakona koja stvaraju pravni okvir za tu suradnju, pri cemu se jedan od tih propisa tice sprovodjenja odredjenih odredbi Statuta Tribunala u okviru lokalnog pravnog sistema.

No, realno govoreci, jos uvijek nije sasvim sigurno u kojoj je mjeri hrvatsko sudstvo doraslo zadatku sudjenja za zlocine koji su proteklih godina pocinjeni.

Cini se da vrlo visoko mjesto na rang-listi postojecih problema zauzima zastrasivanje svjedoka. Prema rijecima Biserke Milosevic – odvjetnice osjecke nevladine organizacije kojoj se Uglik prvo obratio – neki stanovnici sela iz kojeg poticu optuzenici “posjetili” su potencijalnog svjedoka usprkos policijskoj zastiti koja mu je bila sigurana.

Ona je takodjer kritizirala hrvatsku policiju zbog odluke da u jedinicu zaduzenu za Uglikovu sigurnost rasporedi policajce iz Osijeka, umjesto da oni – kao sto je bilo zahtjevano – dodju iz Zagreba.

“Postoje neke indicije da je i policija utjecala na njega s ciljem da izmijeni vec datu izjavu”, tvrdi Miloseviceva.

Pravni eksperti s kojima je IWPR stupio u kontakt kazu da u Hrvatskoj ne postoji nikakva precizna procedura kojom se svjedoku jamce bilo kakve mjere zastite. Umjesto toga, taj se problem uvijek rjesava razlicito, zavisno od prirode slucaja. Pri tom ce policija svjedoke stititi samo do trenutka okoncanja njegovog ili njenog svjedocenja – a nakon toga ce oni biti prinudjeni da se sami staraju o sebi.

Svjedoci u Hrvatskoj uistinu imaju razloga da strahuju za svoju sigurnost. Milan Levar, koji je pribavio kljucne dokaze o ubojstvu srpskih civila u Gospicu 1991., ubijen je u svom dvoristu kolovoza/augusta 1991. U pitanju je, ocigledno, bila osveta – a ubojice jos uvijek nisu pronadjene.

Pitanje zastite svjedoka nije, medjutim, i jedini problem koji je u Hrvatskoj povezan sa sudjenjima za ratne zlocine. U nedavnom izvjestaju Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju (OESS) tvrdi se da su hrvatski sudovi za ratne zlocine vrlo pristrasni, i to na stetu Srba.

U spomenutom se izvjestaju navodi cinjenica da ogromnu vecinu optuzenih cine Srbi. Od ukupno 131 osobe, koliko ih se tokom 2002. nalazilo pod istragom zbog ratnih zlocina, cak 114 su bili Srbi. Od 32 osobe optuzene za ratne zlocine, njih 19 je bilo srpske nacionalnosti, dok su 47 od ukupno 52 osudjene osobe takodjer Srbi. Cak 83 posto Srba protiv kojih je pokrenut kazneni postupak bilo je na kraju i osudjeno, sto je neuporedivo vise nego kada je rijec o Hrvatima – kojih je svega 18 posto proglaseno krivima.

Stovise, u nekim se slucajevima ispostavilo da je razlika u primjenjivanim standardima jos drasticnija. Tako je, na primer, Srbinu Dusanu Cuckovicu Zupanijski sud u Osijeku izrekao kaznu zatvora u trajanju od 20 godina za ubojstvo tri hrvatska civila koje se odigralo nakon sto je grad Vukovar u studenome/novembru 1991. pao u srpske ruke.

S druge strane, osmorica Hrvata koji su mucili, fizicki i psihicki zlostavljali i na kraju ubili dva srpska civila u vojnom zatvoru Lora, pusteni su na slobodu nakon sudjenja koje su mediji opisali kao “farsu”. Doduse, tuzilac se naknadno zalio Vrhovnom sudu, te je ipak doneta odluka o ponavljanju citavog postupka.

Slicne primjedbe zbog diskriminacije izrecene su na racun hrvatskih sudova i u izvjestaju njujorske Medjunarodne organizacije za zastitu ljudskih prava (Human Rights Watch), koji je objavljen krajem svibnja/maja.

“Optuzenikova nacionalnost predstavlja vrlo vazan cinilac pri utvrdjivanju kazne”, izjavio je za IWPR Ivo Banac, zastupnik u hrvatskom parlamentu i profesor povijesti na Sveucilistu Jejl (Yale University). “[Izvjestaj OESS-a] ilustrira vaznost Haskog tribunala i pokazuje kolika je steta sto ce ovaj medjunarodni sud okoncati svoj rad podizanjem optuznica do kraja ove godine.”

Cini se da je duznosnicima u Zagrebu i Hagu podjednako stalo do toga da bar neki slucajevi budu iz Tribunala prebaceni u Hrvatsku. Ovog tjedna je i Karla del Ponte (Carla del Ponte), tokom posjete Zagrebu, ponovila kako planira predloziti da se Norcu i Ademiju sudi pred lokalnim sudovima.

Hrvatska vlada vec ubrzano radi na osnivanju posebnih sudskih vijeca koja ce suditi za ratne zlocine. Ocekuje se da ce ta vijeca u administrativnom smislu djelovati pod okriljem zupanijskih sudova u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku.

Na osnovu brojnih razgovora koje je IWPR obavio u Hagu i Zagrebu, cini se da – nezavisno od ostalih nedoumica – postoje tri glavne prepreke koje treba ukloniti prije no sto sudjenja za ratne zlocine budu prepustena Hrvatskoj.

Glavni problem vjerojatno predstavlja ono sto Hag definira kao “zapovjednu odgovornost”. Ne postoji, naime, nikakva adekvatna zamjena za tu odredbu u hrvatskom kaznenom zakonu; najbliza tome je optuzba za neaktivnost u sprijecavanju zlocina.

“Te razlike koje u sferi krivicne odgovornosti postoje izmedju hrvatskog i medjunarodnog pravosudja mogle bi dovesti do toga da neki od optuzenih, koji bi bili svakako osudjeni pred Tribunalom, u Hrvatskoj budu pusteni na slobodu”, izjavio je za IWPR Petar Novoselec, profesor prava na Sveucilistu u Zagrebu.

Neki od promatraca su za IWPR rekli da im se cini kako je pitanje prevladavanja spomenutih razlika zapravo stvar politicke volje – koja, napokon, vjerojatno postoji.

Ali postoje i druge vazne razlike izmedju dva pravna okvira. Na neke od njih je u nedavno objavljenom clanku ukazao sudac zagrebackog Okruznog suda Ranko Marijan. Rijec je o sucu za koga se tvrdi da ce vjerojatno biti izabran u neko od specijalnih vijeca za ratne zlocine i koji upozorava da hrvatski kazneni zakon ne sadrzi eksplicitnu odredbu kojom se definira zlocin protiv covjecnosti.

U raspravi koju je prilozio na savjetovanju koje je u okolini Zagreba organizirano u suradnji s Haskim tribunalom, Marijan je upozorio da “minimum onoga sto Hrvatska treba uciniti jest definiranje odgovarajucih zlocina u skladu s odredbama Statuta [Tribunala]”.

Ostala pitanja na koja ukazuju promatraci s kojima je IWPR stupio u kontakt ticu se okolnosti da je veci deo hrvatskog zakonodavstva koji se odnosi na ratne zlocine usvojen tek nakon rata i da ne moze imati retroaktivno djelovanje. Takodjer se postavlja i pitanje u kojoj su mjeri dokazi prikupljeni u Tribunalu prihvatljivi za hrvatske sudove.

Predstavnici hrvatskog Ministarstva pravosudja odbili su s IWPR-om razgovarati na koji nacin namjeravaju razrijesiti navedene probleme.

Mada nimalo ne cudi da su lokalne organizacije za zastitu ljudskih prava i dalje skepticne spram sposobnosti Hrvatske da sudi za ratne zlocine, treba reci da i te organizacije u isti mah priznaju kako je izuzetno vazno da se takva sudjenja odrze u Hrvatskoj.

“Ona mnogo vise utjecu na javno mnijjenje ukoliko se odigravaju u zemlji”, izjavila je Vesna Terselic iz zagrebackog Centra za mirovne studije. “Cinjenica da su neki hrvatski vojnici pocinili zlocine na taj nacin ce mnogo lakse doprijeti do javnosti.”

Osposobljavanje pravnog sistema za procesuiranje ove vrste sudskih postupaka za Hrvatsku je znacajno ne samo zbog toga sto ce se ona tako napokon suociti s vlastitom prosloscu, nego i zato sto bi od toga u najskorijoj buducnosti mogla imati i neposrednu korist.

Proteklog je mjeseca Hrvatska primila pozitivan odgovor na zahtjev za pridruzivanje Evropskoj Uniji – cime je postala druga bivsa jugoslavenska republika koja je krenula tim putem. Jedan od uvjeta na kojima Evropska komisija u tom kontekstu eksplicitno insistira jeste i poboljsanje suradnje s Haskim tribunalom. A u nedavnom saopcenju tog tijela tvrdi se da su i “domaca sudjenja osobama osumnjicenim za ratne zlocine svakako dobrodosla”.

Drago Hedl je redovni suradnik IWPR-a iz Osijeka. U pisanju ovog izvjestaja sudjelovala je i Ana Uzelac, voditeljica programa IWPR-a u Hagu.