Komentar: Milosevic i 'Mister Croatia'

Svjedoceci 1. listopada/oktobra na sudjenju Slobodanu Milosevicu, aktualni predsjednik Hrvatske Stjepan Mesic za optuzenog je, pored ostalog, rekao: "On je sve podredio svojim ratnim ciljevima, a svoje je suradnike koristio jednokratno: kada bi izvrsili zadatak on bi ih uklanjao i dalje isao u ratnu opciju."

To je posebno vazilo za lokalne vodje Srba u Hrvatskoj i Bosni: oni su, ukratko, trajali onoliko koliko je bilo potrebno Milosevicu. Nakon sto ih "potrosi" on ih je, jednostavno, odbacivao i uzimao nove.

Svjedok C-061 pocetkom devedesetih bio je jedan od lidera Srba u Hrvatskoj i na najvisim politickim polozajima u samoproklamiranoj Srpskoj autonomnoj oblasti (SAO) Krajina iz koje je kasnije nastala Republika Srpska Krajina (RSK). Jednokratno je upotrijebljen da bi se tadasnje vodjstvo krajinskih Srba prevelo s umjerenih na radikalne pozicije i prihvatilo Milosevicev koncept "ostanka u Jugoslaviji." Taj koncept je, naime, predvidjao da ce - nakon proglasenja nezavisnosti republika bivse federacije - Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, naravno sa teritorijima na kojima zive, "ostati u Jugoslaviji" zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom.

Kada su, krajem 1991., JNA i lokalne srpske snage uspostavili punu kontrolu nad dijelovima Hrvatske predvidjenim da "ostanu u Jugoslaviji", Milosevic je izveo jedan od svojih cuvenih "kopernikanskih obrta." Prihvatio je takozvani Vensov (Vance) plan i rasporedjivanje mirovnih snaga UN-a u Krajini, a "potroseni" C-061 ubrzo nakon toga uklonjen je iz najuzeg kruga suradnika. Ostao je, medjutim, i dalje u krajinskoj politici i dovoljno blizu optuzenom da bi ga Tuzilastvo smatralo suucesnikom i potencijalnim optuzenim za sudjelovanje u "zajednickom zlocinackom poduhvatu."

Svjedocenje C-061 najblize je dokle je tuzilac Geoffrey Nice do sada stigao u realizaciji sna koji je priznao u srpnju/julu ove godine, kada je rekao: "Mozda ce cijeli proces biti dokazan uz pomoc samo jednog svjedoka." (vidi Tribunal Update, izdanje 274). U dosadasnjih sedam dana svjedocenja, C-061 je, prakticno, pokrio sve kljucne materijalne i subjektivne elemente neophodne za dokazivanje odgovornosti Slobodana Milosevica i njegovih suucesnika u zajednicom zlocinackom poduhvatu u Hrvatskoj.

Ukoliko ga Milosevic, u nastavku unakrsnog ispitivanja, ne ospori, svjedocenje C-061 ostat ce kao do sada najdetaljniji i najuvjerljiviji iskaz o tome kako je planiran, i realiziran, zajednicki zlocinacki pothvat u Hrvatskoj, i kakva je u tome bila osobna uloga optuzenog.

Kao prvo, svjedocenje C-061 pokazalo je da nasilje u Hrvatskoj pocetkom devedesetih nije izbilo "spontano" - kao reakcija lokalnog srpskog stanovnistva na izborni trijumf nacionalisticke desnice u Hrvatskoj - vec je bilo planirano, pripremano i provocirano. Nasilje, jasno, nije bilo samo sebi cilj, vec je posluzilo kao opravdanje za intervenciju Jugoslavenske narodne armije (JNA), koja je - uz pomoc lokalnih srpskih snaga - zaposjela teritorije koje ce "ostati u Jugoslaviji", odnosno pripojiti se novoj "drzavi svih Srba."

To zaposjedanje vrseno je po odredjenom vojnom obrascu u koji su bili ukalkulirani i zlocini: ubojstva, razaranja, pljacke... s ciljem da se teritoriji buduce "drzave svih Srba" sto temeljitije ociste od stanovnika pogresne, to jest hrvatske, nacionalnosti. C-061 potvrdio je da su se svi zlocini nad Hrvatima u opisani optuznici zaista dogodili, ali je - vjerojatno zbog cinjenice da bi, zbog funkcije koju je u to vrijeme obavljao, za njih i sam mogao biti optuzen - tvrdio kako je za vecinu tih zlocina "saznao kasnije." Milosevicu medjutim, nije dozvolio mogucnost slicne obrane: kategoricki je tvrdio da je on za te zlocine "morao znati", s obzirom da je njegova tajna policija bila sve vrijeme prisutna na terenu gdje su se oni dogodili.

Svjedocenje C-061, kao i sedamdesetak dokumenata ciju je autenticnost svjedok potvrdio pred sudom i pedesetak presretnutih telefonskih razgovora cije je sugovornike identificiao, uvjerljivo pokazuju da je Slobodan Milosevic bio sredisnja licnost zajednickog zlocinackog pothvata u Hrvatskoj. Pokazuje, takodje, da je taj pothvat izveden po unaprijed smisljenom planu. U jednom od presretnutih telefonskih razgovora s Radovanom Karadzicem, sam Milosevic govori o planu RAM (okvir) - kojim JNA treba osigurati "okvir", odnosno granice, buduce "drzave svih Srba." Tadasnji predsjednik Srbije, u istom razgovoru, izdaje Karadzicu uputstva da se, na osnovu dogovora koji je on, Milosevic, postigao "na najvisem mjestu" (ocito: Generalstab JNA) javi zapovjedniku Banjaluckog korpusa JNA koji ce mu dati koliko mu god treba oruzja.

Prezentirani dokumenti, presretnuti telefonski razgovori i osobna saznanja svjedoka C-061 iz najmanje tridesetak susreta s Milosevicem, nedvosmisleno ukazuju da je optuzeni, mada u to vrijeme predsjednik Srbije, posredstvom tadasnjeg "krnjeg Predsjednistva" SFRJ (u kojem su ostali samo predstavnici Srbije i Crne Gore) u drugoj polovini 1991. uspostavio fakticku kontrolu nad JNA i njenim snagama rasporedjenim u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ti dokazi, dalje, ukazuju da je Milosevic - preko Sluzbe drzavne sigurnosti i Teritorijalne obrane Srbije, koje su bile u njegovoj direktnoj nadleznosti - imao fakticku kontrolu i nad lokalnim srpskim snagama u Hrvatskoj i BiH.

Konacno, posredstvom Jovice Stanisica, Frenkija Simatovica i "Badze" Stojicica - trojice svojih najodanijih suradnika u srpskoj tajnoj policiji - Milosevic je kontrolirao i paravojne formacije koje su, kako je proslog tjedna istakao, osnivale tadasnje opozicione partije. Milosevic je njihove lidere, poput Seselja i Arkana, na pocetku smatrao "korisnim idiotima", odnosno "ludjacima" i "kriminalcima" za jednokratnu upotrebu, ali ih je kasnije prihvatio kao "patriote."

Ukratko, pod faktickom kontrolom Slobodana Milosevica - prema licnim saznanjima C-061 i drugim dokazima prilozenim tokom njegovog svjedocenja - bile su sve vojne, policijske, dobrovoljacke i paravojne snage angazirane u zajednickom zlocinackom pothvatu u Hrvatskoj. C-061 nema nikakvih sumnji da je Slobodan Milosevic de facto, bio njihov vrhovni zapovjednik.

Dokumenti ciju je autenticnost potvrdio svjedok C-061 pokazali su, dalje, da je Milosevic kontrolirao i sve financijske tokove u Srbiji i iz Srbije prema "srpskim dijelovima" Hrvatske i BiH, te da su najprije Republika Srpska Krajina, a potom u velikoj mjeri i Republika Srpska, bili potpuno ekonomski i financijski ovisni o Srbiji. Milosevic je u unakrsnom ispitivanju ranijih svjedoka to predstavljao kao "humanitarnu pomoc" braci preko Drine, tvrdeci da bez toga Srbi u Hrvatskoj i Bosni "ne bi imali sta jesti." Jedan od svjedoka, bivsi vojni kontraobavjestajac Slobodan Lazarevic dopunio ga je: "Ni iz cega da pucaju".

Najveca vrijednost svjedocenja C-061 je u tome sto se iz njega prilicno jasno sagledava Milosevicev modus operandi. On se, u najkracem, moze opisati kao zavjerenicki. Miloseviceva moc nad ostalim sudionicima zajednickog zlocinackog pothvata bila je neformalna i zavjerenicka, i odrzavala se podmicivanjem ili prijetnjama i ucjenama. Oni koji su bili za "jednokratnu upotrebu" jednostavno su odbacivani, cim su "potroseni."

Milosevic je, kako proizlazi iz svjedocenja C-061, djelovao kroz paralelne strukture moci, uspostavljene iza paravana formalnih institucija. Prezirao je formalne institucije i nije u njih imao povjerenje, cak i kada su bile pod njegovom kontrolom, de facto ili de jure. Skrivao se iz njih prisiljavajuci ih da formalno "usvajaju" odluke koje je on sam prethodno donio, ili ih je zaobilazio svojim paralelnim, neformalnim i zavjerenickim strukturama moci. Ili se na njih pozivao kao na "alibi." Kao sto je, recimo, pitanje koje je proteklih mjeseci cesto upucivao svjedocima optuzbe: "Kakve veze Srbija, njena vlada i ja kao njen predsjednik, imaju s gradjanskim ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?"

Sasvim ocekivano, Milosevic je u prvom dijelu unakrsnog ispitivanja svjedoka C-061 najvise napora ulozio da bi osporio njegov detaljni opis djelovanja paralelne stukture, koju je pocetkom devedesetih u Krajini uspostavio sef srpske tajne policije Jovica Stanisic (vidi Tribunal Update, izdanje 290). Posto je pozvao svjedoka da navede licnosti koje su, po njemu, bile u paralelnoj strukturi pod navodnom kontrolom srpske tajne policije, Milosevic je ukazao kako se radi o lokalnim funkcionerima koji su bili u "redovnim" krajinskim strukturama i institucijama.

Svjedok je, na to, uzvratio da su navedene osobe "djelovale izvan i mimo instirucija", odnosno vlade i skupstine RSK, i da nisu sprovodili njihove odluke vec naloge Sluzbe drzavne sigurnosti Srbije. Kada su u svibnju/maju 1992. vlada i skupstina RSK pokusali krajinsku policiju staviti pod svoju kontrolu, tako sto su njenog sefa Milana Martica postavili na polozaj ministra obrane, umijesao se Frenki Simatovic iz srpske tajne policije. Po njegovom nalogu, Martic je odbio predati duznost ministra unutrasnjih poslova, iako je prethodno vec polozio zakletvu za novu funkciju. Da bi se izbjegao raskol i gradjanski rat, rekao je C-061, skupstina RSK bila je prinudjena prihvatiti svrsenu cinjenicu, odnosno ostaviti Martica na polozaju ministra unutrasnjih poslova, cime je Sluzba drzavne sigurnosti Srbije zadrzala svoju kontrolu nad krajinskom policijom.

Milosevic svjedoka nije pitao kakve to veze ima s njim kao tadasnjim predsjednikom Srbije, vec mu je ljutito odbrusio: "Sta se mene ticu vase medjusobne svadje" Svjedok je odgovorio kako to nisu bile medusobne svadje, "vec nacin na koji ste vi - preko Sluzbe drzavne sigurnosti Srbije i Milana Martica - vrsili utjecaj i uspostavili kontrolu nad oruzanim snagama u Krajini, kako biste ih iskoristili za svoje ciljeve."

Duel Slobodana Milosevica s "Mister Croatia 61" - bivsim istomisljenikom i "suradnikom za jednokratnu upotrebu" - nastavit ce se jos najmanje tri dana u prvom tjednu prosinca/decembra.

Mirko Klarin je visi urednik IWPR-a za pitanja ratnih zlocina i glavni urednik novinske agencije SENSE.