KOMENTAR: ZASTICENI SVJEDOCI DOVEDENI U OPASNOST

Prije pocetka unakrsnog ispitivanja zasticenog svjedoka C-013 - ciji se znacajni dio svjedocenja odvijao na takozvanim privatnim sjednicama - Slobodan Milosevic odrzao je uobicajenu tiradu protiv "srednjevjekovne prakse tajnih svjedoka i rasprava zatvorenih za javnost..." Sudac Mej pokusao je podsjetiti optuzenog na razloge zbog kojih se svjedocima odobravaju zastitne mjere, ali mu je Milosevic ljutito uzvratio da on te razloge "zna... ali ih ne uvazava, jer takva praksa omogucava svjedocima iznosenje gomile neistina."

A onda je, kao i u ranijim slicnim situacijama, optuzeni agresivno startao s pitanjima koja bi mogla otkriti identitet zasticenog svjedoka, prisiljavajuci suca Meja da nalozi prelazak u privatnu sjednicu.

Svjedok C-013 je Srbin iz Hrvatske i ima dobre razloge strahovati da mu se ne otkrije identitet. Do rata u Hrvatskoj radio je za policiju u Vukovaru, tokom rata bio je angaziran u policiji Srpske autonomne oblasti (SAO) Istocna Slavonija, a od 1998. - nakon reintegracije te oblasti u Hrvatsku - ponovo radi za hrvatsku policiju. Svjedocio je o tome kako su JNA i Drzavna

sigurnost (tajna policija) Srbije tajno prebacivali oruzje preko Dunava i naoruzavali srpsko stanovnistvo u Hrvatskoj, zatim o zajednickom djelovanju JNA, lokalne Teritorijalne obrane i paravojnih formacija iz Srbije u Istocnoj Slavoniji, protjerivanju Hrvata i pljackanju njihovih kuca, kao i o zatvaranju i ubojstvima hrvatskih civila.

Svjedocio je, takodjer, i o ulozi nekolicine sudionika u "zajednickom zlocinackom poduhvatu" koji su navedeni u "Hrvatskoj optuznici" protiv Slobodana Milosevica - Jovice Stanisica, sefa Drzavne sigurnosti Srbije; Gorana Hadzica, "premijera" SAO Istocna Slavonija i Zeljka Raznjatovica "Arkana", zapovjednika zloglasnih "Tigrova."

Bio je prisutan, tvrdi, kada je sredinom rujna/septembra 1991. Jovica Stanisic s pratnjom stigao u Dalj gdje je tada bilo sjediste vlade SAO Istocne Slavonije, naredio da se hitno okupe svi lokalni civilni i vojni zvanicnici, kao i predstavnici JNA, i ljutito ih psovao zasto jos nisu osvojili Vukovar.

C-013 je, dalje, svjedocio o tome kako je Arkan, u dva navrata, iz zatvora u Dalju izveo cetrdesetak zatvorenih hrvatskih civila, kojima se zatim izgubio svaki trag. Kasnije, kada se vratio u hrvatsku policiju, svjedok je saznao da su dvojica imucnijih preziveli tako sto su Arkanu i Hadzicu platili "jedan ili dva milijuna njemackih maraka." O oba slucaja odvodjenja

zatvorenika postoje sluzbeni dokumenti policijske stanice u Dalju, a svjedok je pred sudom potvrdio njihovu autenticnost.

Kako je Milosevic osporavao ovo svjedocenje i je li u tome bio uspjesan ostat ce tajna, posto je oprezni sudac Mej nalagao prelazak na privatne sjednice svaki put kada je postojala opasnost da se otkrije identitet zasticenog svjedoka. No, to jos ne znaci da je C-013 siguran nakon sto je neotkrivenog identiteta napustio klupu za svjedoke.

Jer, osim namjernog ili slucajnog "provaljivanja" identiteta zasticenih svjedoka na javnim sednicama suda (kao sto je, recimo, bilo u slucaju C-061 kada se i optuzenom i sucu omaklo da ga oslove s "gospodine Babic"), postoje i drugi nacini da oni koji bi mogli imati interesa da takvom svjedoku nanesu neko zlo... saznaju tko se krije pod odredjenim siframa.

Da se i ti, drugi nacini, koriste u svrhu zastrasivanja svjedoka, pokazala je intervencija tuzioca Geoffreya Nicea, odmah po zavrsenom svjedocenju C-013. Podsjetio je vijece da je nedavno, na zatvorenoj sjednici, bilo rijeci o zastitnim mjerama za svjedoka koji (ili koja) ne strahuje za svoju

sigurnost, vec za sigurnost svoje djece. Informacija o strahovanjima tog svjedoka, ukazao je Nice, “bila je dostupna samo ogranicenom broju osoba iz Ureda tuzitelja, timu koji radi sa svjedocima, sudu, njegovom sluzbeniku, prijateju suda i optuzenom”.

Medjutim, nastavio je Nice, “u 24 sata unutar kojih je ta informacija, pod opisanim uvjetima (na privatnoj sjednici), bila pribavljena, prijetnje iz vrlo opasnog izvora bile su upucene svjedoku, putem njegove supruge, tocno fokusirane na ono na sto se odnose – na djecu. To je imalo za posljedicu da je svjedok u smrtnom strahu, te vise nije dostupan ni nama, ni sudu. Tako se jos jednom u stvarnosti pokazalo da u ovom poslu postoje snage koje sprecavaju da dokazi dodju pred ovaj sud.”

Slobodan Milosevic je najprije s indignacijom odbio da se bilo on bilo netko od njegovih suradnika bavi tim "prljavim stvarima", da bi sljedeceg dana optuzio tuzioca da je sve to izmislio, kako bi opravdao promjenu rasporeda svjedoka. Predsjedavajuci sudac Mej je rekao da vijece te stvari “doista uzima krajnje ozbiljno” i da ce naloziti “da se kroz istragu ustanovi kako su te stvari iscurile.”

Ali "stvari" cure konstantno, od pocetka sudjenja Milosevicu, a posebno od kako je otpocela "hrvatska faza" dokaznog postupka. Dok nisu sluzbeno opomenuti od strane Tribunala da mogu biti kaznjeni za nepostovanje suda, srpski mediji su se naprosto utrkivali u "provaljivanju" identiteta zasticenih svjedoka, na osnovu informacija koje su im stizale iz "misterioznih izvora."

Iz istih "misterioznih izvora" je do jednih crnogorskih novina stigla i kompletna izjava koju je jedan od svjedoka dao Tuzilastvu. Glavni urednik tih novina, inace bliskih lokalnoj pro-Milosevicevoj struji, tvrdi da mu je "netko" taj dokument od 34 stranice ubacio u postanski sanducic, a Tuzilastvo je po nalogu vijeca pokrenulo istragu da utvrdi kako se to dogodilo. Prema Tuzilastvu, jedine osobe kojima je bila dostupna BCS (bosansko-hrvatsko-srpska) verzija te izjave su prijatelji suda (zapravo samo jedan od njih koji govori srpski) i optuzeni.

Medijske "provale" identiteta ili izjava svjedoka su, medjutim, samo jedan - vjerojatno najbenigniji - nacin zastrasivanja svjedoka u cilju ometanja ili sprjecavanja izvodjenja dokaza optuzbe. Mnogo su ozbiljnije, i malignije, prijetnje koje se svjedocima, njihovim obiteljima pa cak - kako se iz najnovijeg slucaja vidi - i djeci, upucuju prije, tokom ili poslije svjedocenja.

Razmjeri tih prijetnji su, sudeci po onome sto je o njima do sada javno receno, veoma veliki.

Pored svjedoka o cijem je strahu za djecu proslog tjedna govorio Nice, bilo je jos svjedoka koji su zbog prijetnji upucenih njima ili njihovim obiteljima odustali od davanja iskaza na sudjenju Slobodanu Milosevicu. Najupecatljivi primjer je svjedok K-12 koji je u lipnju/junu prosle godine dosao u Hag, dao svecanu izjavu (solemn declaration), a onda odbio svjedociti. Suci su ga prvo

proglasili krivim za nepostivanje suda da bi nekoliko mjeseci kasnije, na osnovu informacija koje su u medjuvremenu dobili, povukli tu odluku posto su se uvjerili da je zaista bio izlozen stvarnim i ozbiljnim prijetnjama. Prema predraspravnom podnesku Tuzilastva, K-12 je trebalo da svjedoci o operaciji uklanjanja tragova kosovskih zlocina i prebacivanju leseva iz masovnih grobnica na Kosovu na tajne lokacije u Srbiji.

Sudeci po jednoj odluci vijeca iz rujna/septembra prosle godine, u slucaju svjedoka

C-028 nije se ostalo samo na prijetnjama, vec se preslo i na nasilje. U odluci se, naime, konstatira da je taj svjedok bio “predmet pokušaja fizickog napada ili usmrcivanja” njega ili nje i da “okolnosti svjedoka cine individualno vrlo ranjivim”, pa mu se zato odobrava zastitna mjera svjedocenja na zatvorenoj sjednici. Prema predraspravnom podnesku Tuzilastva, C-028 je "insider" i svjedocit ce o vezama izmedju Ministarstva obrane Srbije, JNA i paravojnih formacija.

Ozbiljne prijetnje su, prije svjedocenja, bile upucivane i Milanu Babicu, bivsem predsjedniku bivse Republike Srpska Krajina. Svjedocenje je zapoceo kao zasticeni svjedok C-036 ali su ga, nakon prvog dana svjedocenja, prijetnje stigle i u samom Hagu, pa je trazio i dobio "novi identitet" i postao C-061, da bi poslije desetak dana prevladao strah i svjedocio javno i pod

svojim imenom.

Studenoga/oktobra prosle godine, uoci svjedocenja beogradskog novinara Jovana Dulovica, jugoslavenske vlasti su obavijestile Tuzilastvo da raspolazu informacijama o "odredjenim prijetnjama", upucenim tom svjedoku. Dulovic je, ipak, prvog dana svjedocio javno, ali kako su mu i nakon toga upucene nove i jos ozbiljnije prijetnje, vijece je sutradan odlucilo da nastavak njegovog svjedocenja bude na sjednicama zatvorenim za javnost.

Tokom unakrsnog ispitivanja zasticenih svjedoka, Milosevic ne propusta priliku otkriti po neki detalj koji bi mogao ukazati na njegov identitet. Suci su, zato, postale oprezniji pa - kao sto se vidjelo proslog tjedna u slucaju C-013 - iskljucuju mikrofone i prelaze na privatne sjednice cim posumnjaju da optuzeni ima takvu namjeru. Na to su se, po svemu sudeci, odlucili nakon incidenta od 9. sijecnja/januara ove godine, kada je za zasticenog svjedoka K-2, srpskog policajca i bivseg pripadnika "Crvenih beretki", Milosevic javno rekao da je umijesan u ubojstvo Zeljka Raznatovica Arkana i da je zbog toga pobjegao iz Srbije. Suci su mu iskljucili mikrofon i nalozili privatnu sjednicu tek kada je optuzeni poceo govoriti o tome gdje svjedok sada boravi i cime se bavi.

Buduci da su suci znale zasto je svjedok pobjegao i Srbije i zasto je trazio zastitne mjere, u ovom se slucaju nije radilo o tome da optuzeni - ukazujuci vijecu na kriminalni dosije svjedoka - osporava njegov kredibilitet, na sta svakako ima pravo. Radilo se, prosto, o zastrasivanju svjedoka i demonstraciji da izmijenjeni lik i inicijali nisu dovoljna zastita za svjedoke koji mu nisu po volji.

Najdalje u tome Milosevic je otisao studenog/oktobra prosle godine, tokom unakrsnog ispitivanja bivseg pripadnika Arkanovih "Tigrova" koji je svjedocio kao zasticeni svjedok C-020. Posto ga je, najprije, nazvao "obicnom ubojicom, kriminalcem i pljackasem", Milosevic je prije nego sto ga je sudac Mej uspio prekinuti izgovorio citav niz detalja koji otkrivaju njegov identitet. Sudac je nalozio da se rasprava zatvori, a novinari i publika su pozvani da "zaborave to sto su culi" i upozoreni da ce sirenje detalja koje je izgovorio optuzeni biti tretirano i kaznjeno kao nepostovanje suda.

Poseban vid zastrasivanja svjedoka bila je informacija da su Srbi u Australiji "odsjekli jezik" Slobodanu Lazarevicu, bivsem agent jugoslavenske vojne obavjestajne sluzbe, koji je na sudjenju Slobodanu Milosevicu svjedocio krajem studenoga/oktobra prosle godine i koji je ukljucen u program relokacije svjedoka. Naizgled uvjerljiva informacija, objavljena u

jednim beogradskim novinama, tempirana je uoci bozicnih praznika, vjerojatno u nadi da u Tribunalu nece biti nikog da je demantira. Na srecu, iz Haga je vrlo brzo stigao kategorican demanti i prica o osveti koja bilo gdje u svijetu moze stici "izdajnike srpstva"... je zaustavljena.

Oni koji su u iskusenju da hasko Tuzilastvo, suce ili svjedoke koji traze zastitu optuze za paranoju, treba samo da se prisjete svih ubojstava, otmica i nestanaka protivnika rezima u protelom desetljecu, koja jos nisu rasvijetljena. Rezim je, istina, promijenjen, ali neki njegovi "ostaci" jos su u stanju nanijeti znacajnu stetu.

Mirko Klarin je visi urednik IWPR-a za pitanja ratnih zlocina i glavni urednik novinske agencije SENSE.