Ljepota bosanskog krajolika narušena neeksplodiranim minama
Veliki dio zemlje tek treba da bude očišćen od mina i drugih ubojitih sredstava kako bi se stanovništvo ruralnih područja moglo slobodno kretati.
Selo Krupac se nalazi južno od Sarajeva, na putu ka planini Bjelašnici. Tokom rata koji se vodio od 1992. do 1995, Krupac je bio na liniji razgraničenja između Armije BiH i vojske bosanskih Srba.
Slobodanka, starija stanovnica Krupca, pokazala je novinarima IWPR-a minsko polje obilježeno žutom trakom u blizini njene kuće.
Prije rata je šetala tim područjem u potrazi za ljekovitim biljem i, kako kaže, najukusnijim šumskim jagodama na svijetu.
„Danas to jednostavno ne smijem, a željela bih. Područje je minirano i veoma rizično“, kaže ona.
Slobodanka je cijeli rat provela u Krupcu, živeći na ničijoj zemlji, morala je zazidati većinu prozora svoje kuće kako je izbjegla snajperske metke.
Skoro dvije decenije od završetka rata, mine i druga ubojita sredstva i dalje predstavljaju prijetnju po život ljudi širom BiH.
Goran Ždralo iz Centra za uklanjanje mina BiH (BHMAC), vladine agencije koja provodi sve programe deminiranja u BiH, navodi zabrinjavajuće statistike.
„Od 1992. godine u BiH je od mina/NUS-a stradalo 8.293 osoba. Od toga, u poslijeratnom periodu stradalo je 1.708 žrtava mina/NUS-a, od čega 597 osoba smrtno. U protekloj godini od mina je stradalo 13 osoba u Bosni i Hercegovini, od čega su, nažalost, tri osobe smrtno stradale“, rekao je za IWPR.
Od 1995. godine, od ubojitih sredstava očišćeno je približno 2.900 kvadratnih kilometara. Međutim, između 1.250 i 1.300 kvadratnih kilometara, što je 2,5% ukupne teritorije BiH, još uvijek se smatra visoko rizičnim područjem koje je potrebno pregledati i, u slučaju pronalaska mina, očistiti.
Ždralo kaže da su najrizičnija područja linije razdvajanja nekad zaraćenih strana, te da su najugroženije općine Velika Kladuša, Orašje i Doboj.
Brojke iz 2012. godine pokazuju da 540.000 stanovnike BiH živi u područjima u kojima blizina mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava predstavlja direktnu prijetnju po život.
Zvaničnici BHMAC-a kažu da je opasnost najveća kada ljudi ignorišu izričita upozorenja i svjesno zalaze u označena minska polja kako bi prikupili drvo za ogrjev i druge sirovine.
Stipe Bulić, profesionalni deminer iz Livna, kaže da svi koji borave u prirodi moraju biti izuzetno oprezni.
„Vrlo često se zna dogoditi da se pomjeranjem tla, vremenskim neprilikama, požarima i slično mogu prouzrokovati eksplozije minsko-eksplozivnih sredstava i ugrožavanje života”, kaže Stipe.
Rizik je još veći po deminere poput Bulića koji vlastite živote svakodnevno izlažu opasnosti. Bulić je u jednoj nesreći prije deset godina slomio ruku. Od 1996. godine, 115 deminera doživjelo je nesreću, a njih 46 je podleglo.
„I osamnaest godina nakon završetka rata mine i ubojita sredstva i dalje su prisutni i predstavljaju veliku prijetnju i opasnost i za civilno stanovništvo i za nas koji se bavimo poslom deminiranja i uništavanja minsko-eksplozivnih sredstava”, kaže Bulić.
Njegov tim radi na uništavanju mina, granata i ostale municije koju pronađe. Pakuju neeksplodirana ubojita sredstva u sanduke i nose ih na prethodno određena mjesta uništenja, gdje stručnjaci u pancirnim odijelima, s kacigama i zaštitim čizmama na njih postavljaju plastični eksploziv i napravu za detoniranje. Eksploziv je kablom povezan sa skloništem iz kojeg se detonator aktivira, a koje je udaljeno stotinjak metara. Medicinsko osoblje je u pripravnosti na sigurnoj udaljenosti. Kontakt se održava putem radio veze kako bi se izbjegla opasnost koju predstavljaju geleri. Ukoliko se u blizini mjesta detonacije nalazi cesta, policija privremeno zaustavi saobraćaj.
Nakon toga, tim odlazi na mjesto detonacije kako bi provjerio da su sva ubojita sredstva uništena. Ukoliko to nije slučaj, cijeli se postupak ponavlja.
Kako Bulić kaže, oprez i usredotočenost od ključnog su značaja, jer se u ovom poslu samo jednom griješi.
„Strah i bojaznost je naravno prisutna, ali se pouzdamo u svoje dosadašnje iskustvo”, kaže Bulić.
Radni dan deminera traje osam sati, uz obavezne desetominutne pauze svakih pola sata, te tridesetominutnom pauzom za ručak.
„Ovaj radni dan može na prvi pogled izgledati kao i radni dan zaposlenih u raznim zanimanjima, ali da li je to tako?“, kaže Nermina Halvadžija, medicinska sestra koja je 2009. godine radila s italijanskom deminerskom grupomOrganizzazione Umanitaria per l'Emergenza (INTERSOS). „Zanimanje deminer, kao i njegov radni dan, kriju mnogo opasnosti, napora, stresa i strahova od momenta ulaska do momenta izlaska iz minskog polja, iz dana u dan, od sezone do sezone. Minska polja se uglavnom nalaze u nepristupačnim terenima koji su pod velikim nagibom, terenima od kamena ispod kojeg se ne krije samo mina ili eksploziv, već i opasnost od zmija otrovnica u zapuštenim dijelovima šuma s bujnom vegetacijom.“
Vegetacija se mora raskrčiti prije nego što počne potraga za eksplozivnim napravama koja se obavlja pipalicom. Kako Nail Hujić, tehnički direktorINTERSOS-a, objašnjava, ovo je veoma naporan i delikatan posao.
„Za pregled jednog metra kvadratnog terena treba pipalicom ubosti u tlo oko 2500 puta, pod uglom od 30 stepeni, do dubine 20 cm. Prosječno, jedan deminer treba da obradi 50 kvadratnih metara dnevno“, kaže Hujić. „Na ovaj napor se nadovezuje rad deminera, uglavnom u polučučećem položaju tijela, pod zaštitnom opremom težine 25 kg, nekada i na neprijatnim temperaturama koje ga iscrpljuju.“
Demineri moraju konstantno procjenjivati vrstu ubojitog sredstva na koje naiđu, njegov položaj u tlu i mogućnost postojanja minskih zamki koje je postavio onaj koji je postavio minu.
„Rezultat svega nabrojanog, kao i neadekvatna oprema, psihofizički zamor deminera, su nesreće“, kaže Hujić. „Nažalost, može se reći da su nesreće česta pojava u ovom zanimanju. Uglavnom dovode do teškog invaliditeta deminera pogođenog nesrećom. Manje je nesreća sa smrtnim ishodom.“
Medicinska sestra Halvadžija učestvuje u pripremi deminera i tvrdi da pripreme treba da se održavaju i u periodu kada demineri rade i tokom zimske pauze.
„Ovim radom bi se izbjegao, statistički dokazan, najveći uzrok nesreća. Jednako važna mjera zaštite je i samodisciplina deminera. Nažalost, u BiH ovim mjerama zaštite se ne pridaje dovoljno pažnje, ili bolje rečeno sredstava“, kaže Halvadžija.
Najčešći motiv iza izbora posla deminera je ekonomska nužnost.
„Nemaju izbora, niti vide šansu da dobiju bolji, sigurniji posao u kojem će zaraditi pristojnu platu“, kaže Hujić. „Ovo je jedno od najstresnijih zanimanja. Svaki razuman čovjek ima strah od nečega što ubija, jer u suprotnom dovodi ne samo sebe, već i sve članove tima u životnu opasnost.“
Vladinom Strategijom protivminskog djelovanja BiH 2009-2019 planira se da BiH bude zemlja bez mina do 2019. godine.
Ždrale iz BHMAC-a, agencije odgovorne za koordinaciju djelovanja unutar Strategije, upozorava da bi nedostatak finansijskih sredstava ovaj cilj mogao učiniti nedokučivim.
„Nažalost, implementacija za sada ne ide planiranom dinamikom uslijed nedostatka finansijskih sredstava za humanitarno deminiranje“, kaže Ždrale. „BiH raspolaže materijalnim i ljudskim potencijalima za implementaciju Strategije, ali nažalost, BiH iz budžeta ne izdvaja Strategijom predviđena sredstva (30 miliona KM godišnje) za humanitarno deminiranje.“
Deminiranje u BiH finansira jednim dijelom Vlada BiH, a drugim međunarodni donatori posredstvom Međunarodnog fonda za deminiranje sa sjedištem u Sloveniji.
Dosad su 80% deminiranja obavile međunarodne nevladine organizacije i privatne firme, a ostatak Armija BiH.
Ministar vanjskih poslova BiH Zekerijah Osmić kaže da to planira promijeniti. U svom govoru na jednom nedavno održanom skupu u Sarajevu izjavio je da ministarstvo odbrane planira uspostaviti deminersku jedinicu koja će „očistiti Bosni u Hercegovinu od mina do 2019. godine bez ičije pomoći“.
Ajdin Kamber izvještava za IWPR iz Sarajeva.
