MILOSEVIC SE VRATIO U SUDNICU
Poslije duze pauze, koja je uslijedila zbog pogorsanja optuzenikovog zdravlja, sudjenje se nastavlja.
MILOSEVIC SE VRATIO U SUDNICU
Poslije duze pauze, koja je uslijedila zbog pogorsanja optuzenikovog zdravlja, sudjenje se nastavlja.
Nakon sto je istekla uobicajena zimska pauza, koja je ovoga puta bila produzena na sest tjedana – kako bi bivsem jugoslavenskom lideru bila pruzena prilika za oporavak – sudjenje Slobodanu Milosevicu nastavljeno je i u novoj godini.
Potkraj prosle, neka su saslusanja morala biti otkazana zbog toga sto se optuzeni, koji inace pati od povisenog krvnog tlaka, nije osjecao dobro.
Trenutno se ocekuje odluka o zahtjevu okrivljenog da mu se, zarad lijecenja u jednoj specijalistickoj klinici u Moskvi, odobri privremeno oslobadjanje iz pritvora Tribunala
Nastavljajuci dokazni postupak obrane, Milosevic je ovoga tjedna izveo i dva nova svjedoka: jednog oficira Vojske Jugoslavije (VJ), koji je tokom trajanja sukoba na Kosovu bio zaduzen za suradnju s medjunarodnim promatracima; i jednog bivseg clana jugoslavenskog predsjednistva.
Pukovnik Milan Kotur bio je oficir za vezu s Verifikacionom misijom OESS-a za Kosovo, a svjedocio je o onome sto se tamo dogadjalo tokom 1998. i 1999. – u vrijeme trajanja oruzanih sukoba.
S druge strane, u okviru dokaznog postupka optuzbe, clan Verifikacione misije, pukovnik Ricard Caglinski (Richard Ciaglinski), posvjedocio je kako je na jednom od sastanaka koji su odrzani tokom 1999. Kotur rasirio mapu kako bi mu detaljno predocio plan za unistenje albanske Oslobodilacke vojske Kosova (OVK).
„A kad budemo zavrsili s OVK-om“, rekao je navodno Kotur u toj prilici, „zauvijek cemo s teritorija Kosova raseliti Albance.“
Tuzioci tvrde da je u mjesecima koji su uslijedili nakon ovog iskaza Milosevic nadzirao kampanju progona albanskog stanovnistva s Kosova, koja je rezultirala prisilnom deportacijom oko 800.000 ljudi.
Medjutim, Kotur je u svom ovotjednom svjedocenju odlucno poricao da je ista znao, a kamoli govorio, o planu da se Albanci protjeraju s Kosova.
Svjedok je konstatirao i kako bi – da je kojim slucajem u to vrijeme Caglinskom zaista rekao bilo sto slicno – bilo najprirodnije da on o tome obavijesti i svoje pretpostavljene.
Caglinski je, istina, u svom svjedocenju 2002. rekao kako je sa Koturovim komentarima upoznao zamjenika komandanta Verifikacione misije, generala Karola Dzona Drevjenkijevica (Karol John Drewienkiewicz).
No, sam Drevjenkijevic je, svjedoceci pred Tribunalom iste godine (pre Caglinskog), potvrdio da sve do odlaska Verifikacione misije s Kosova nije cuo ni za kakve planove o protjerivanju albanskog stanovnistva.
Kotur je pak insistirao na tome da je iskaz Caglinskog o navodnom razgovoru – lazan.
Nakon toga je uslijedilo i svjedocenje crnogorskog politicara Branka Kostica, koji je pocetkom 1991. nakratko obavljao funkciju clana kolektivnog predsjednistva nekadasnje Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).
Kostic je opsirno govorio o onome sto se u to vrijeme desavalo u Hrvatskoj i Sloveniji, odnosno u republikama koje su proglasile nezavisnost – nakon cega su u Sloveniji uslijedili kratkotrajni, a u Hrvatskoj cetverogodisnji oruzani sukobi.
Opisujuci „ilegalno“ naoruzavanje „paravojnih formacija“ u Hrvatskoj i Sloveniji, svjedok je svu krivicu za krvoprolice prebacio na tamosnje separatisticke pokrete.
Kostic se, takodjer, nije slozio ni s tvrdnjom iznesenom u „hrvatskoj“ optuznici protiv Milosevica, po kojoj se „sukob [u Hrvatskoj] pojacao nakon sto su jedinice srpske policije pokusale uspostaviti vlast nad onim teritorijima na kojima je srpsko stanovnistvo zivjelo u znacajnijem postotku“.
Neke od nespornih primjera srpske agresije – poput Pakraca i Plitvica, koji se spominju i u optuznici – svjedok je pokusao objasniti nekim ranijim odlukama hrvatskih vlasti.
Kostic je rekao i da zali sto u to vrijeme nisu povlaceni odlucniji potezi, ukljucujuci i proglasenje izvanrednog stanja, kako bi se sprijecilo da se kriza otme kontroli.
Naposljetku, u ozujku/martu 1991. – upravo zbog nesuglasja oko primjene spomenutih mjera – rad predsjednistva SFRJ bio je blokiran.
Ocekuje se da ce Kosticevo svjedocenje biti nastavljeno 1. veljace/februara.
Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Londona.
Potkraj prosle, neka su saslusanja morala biti otkazana zbog toga sto se optuzeni, koji inace pati od povisenog krvnog tlaka, nije osjecao dobro.
Trenutno se ocekuje odluka o zahtjevu okrivljenog da mu se, zarad lijecenja u jednoj specijalistickoj klinici u Moskvi, odobri privremeno oslobadjanje iz pritvora Tribunala
Nastavljajuci dokazni postupak obrane, Milosevic je ovoga tjedna izveo i dva nova svjedoka: jednog oficira Vojske Jugoslavije (VJ), koji je tokom trajanja sukoba na Kosovu bio zaduzen za suradnju s medjunarodnim promatracima; i jednog bivseg clana jugoslavenskog predsjednistva.
Pukovnik Milan Kotur bio je oficir za vezu s Verifikacionom misijom OESS-a za Kosovo, a svjedocio je o onome sto se tamo dogadjalo tokom 1998. i 1999. – u vrijeme trajanja oruzanih sukoba.
S druge strane, u okviru dokaznog postupka optuzbe, clan Verifikacione misije, pukovnik Ricard Caglinski (Richard Ciaglinski), posvjedocio je kako je na jednom od sastanaka koji su odrzani tokom 1999. Kotur rasirio mapu kako bi mu detaljno predocio plan za unistenje albanske Oslobodilacke vojske Kosova (OVK).
„A kad budemo zavrsili s OVK-om“, rekao je navodno Kotur u toj prilici, „zauvijek cemo s teritorija Kosova raseliti Albance.“
Tuzioci tvrde da je u mjesecima koji su uslijedili nakon ovog iskaza Milosevic nadzirao kampanju progona albanskog stanovnistva s Kosova, koja je rezultirala prisilnom deportacijom oko 800.000 ljudi.
Medjutim, Kotur je u svom ovotjednom svjedocenju odlucno poricao da je ista znao, a kamoli govorio, o planu da se Albanci protjeraju s Kosova.
Svjedok je konstatirao i kako bi – da je kojim slucajem u to vrijeme Caglinskom zaista rekao bilo sto slicno – bilo najprirodnije da on o tome obavijesti i svoje pretpostavljene.
Caglinski je, istina, u svom svjedocenju 2002. rekao kako je sa Koturovim komentarima upoznao zamjenika komandanta Verifikacione misije, generala Karola Dzona Drevjenkijevica (Karol John Drewienkiewicz).
No, sam Drevjenkijevic je, svjedoceci pred Tribunalom iste godine (pre Caglinskog), potvrdio da sve do odlaska Verifikacione misije s Kosova nije cuo ni za kakve planove o protjerivanju albanskog stanovnistva.
Kotur je pak insistirao na tome da je iskaz Caglinskog o navodnom razgovoru – lazan.
Nakon toga je uslijedilo i svjedocenje crnogorskog politicara Branka Kostica, koji je pocetkom 1991. nakratko obavljao funkciju clana kolektivnog predsjednistva nekadasnje Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).
Kostic je opsirno govorio o onome sto se u to vrijeme desavalo u Hrvatskoj i Sloveniji, odnosno u republikama koje su proglasile nezavisnost – nakon cega su u Sloveniji uslijedili kratkotrajni, a u Hrvatskoj cetverogodisnji oruzani sukobi.
Opisujuci „ilegalno“ naoruzavanje „paravojnih formacija“ u Hrvatskoj i Sloveniji, svjedok je svu krivicu za krvoprolice prebacio na tamosnje separatisticke pokrete.
Kostic se, takodjer, nije slozio ni s tvrdnjom iznesenom u „hrvatskoj“ optuznici protiv Milosevica, po kojoj se „sukob [u Hrvatskoj] pojacao nakon sto su jedinice srpske policije pokusale uspostaviti vlast nad onim teritorijima na kojima je srpsko stanovnistvo zivjelo u znacajnijem postotku“.
Neke od nespornih primjera srpske agresije – poput Pakraca i Plitvica, koji se spominju i u optuznici – svjedok je pokusao objasniti nekim ranijim odlukama hrvatskih vlasti.
Kostic je rekao i da zali sto u to vrijeme nisu povlaceni odlucniji potezi, ukljucujuci i proglasenje izvanrednog stanja, kako bi se sprijecilo da se kriza otme kontroli.
Naposljetku, u ozujku/martu 1991. – upravo zbog nesuglasja oko primjene spomenutih mjera – rad predsjednistva SFRJ bio je blokiran.
Ocekuje se da ce Kosticevo svjedocenje biti nastavljeno 1. veljace/februara.
Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Londona.
