Milosevicev suradnik opravdava preuzimanje kontrole nad Kosovom

Jedan od dugogodisnjih suradnika Slobodana Milosevica posvjedocio je ovog tjedna u Hagu kako je suspenzija autonomije Kosova, koja se odigrala 1989., bila legalna i cak prihvacena od strane vecine albanskih delegata u pokrajinskoj skupstini.

Svjedocenje Vukasina Jokanovica, bivseg predsjednika kosovske skupstine i nekadasnjeg jugoslavenskog ministra policije, predstavlja za sada najpodrobniji iskaz o srpskoj politici vodjenoj na Kosovu u godinama uoci raspada bivse Jugoslavije.

Tokom svjedocenja, Jokanovic je pokusao osporiti one segmente kosovske optuznice u kojima se opisuju politicke manipulacije kojima je potkraj osamdesetih pribjegavao Milosevic i koje ce dovesti da dotadasnjoj autonomnoj pokrajini autonomija bude oduzeta. U to vrijeme, Jokanovic je predsjedavao pokrajinskom skupstinom, koja je i usvojila zakon kojim je sustinski ogranicena njena samostalnost.

Tuzilastvo nastoji dokazati kako je Milosevic 1989. zloupotrijebio nezadovoljstvo kosovskih Srba za jacanje nacionalistickih osjecanja u Srbiji, cime je nacinjen prvi korak ka stavljanju sto veceg dijela teritorije bivse Jugoslavije pod njegovu kontrolu.

Izjave o ulozi koju je Milosevic odigrao na Kosovu 1989. posluzile su kao cinjenicna osnova za optuznicu koja je protiv njega podignuta pred Tribunalom. Premda nisu postale sastavni dio optuznice, on ima pravo pobijati ih u okviru dokaznog postupka obrane. U prethodnoj fazi sudjenja, tuzilastvo je prilicno mnogo paznje posvetilo onome sto se na Kosovu dogadjalo krajem osamdesetih, nastojeci pokazati kako se radilo o prvom koraku u ostvarivanju necega sto je ono nazvalo Milosevicevim planom o stvaranju “Velike Srbije”.

Jokanovic je Srbiju opisao kao otvorenu zemlju koja je nakon Drugog svjetskog rata primila veliki broj politickih azilanata iz susjedne Albanije, kojom je u to vrijeme vladao komunisticki diktator Enver Hodza (Enver Hoxha).

Neke od tih izbjeglica srpska vlada je, prema svjedokovim rijecima, besplatno uselila u kuce koje su – istakao je Jokanovic – prve bile “otkupljene” od srpskih i crnogorskih seljaka iz pokrajine.

U nastavku je svjedok govorio i kako su Albanci, koji su naglo postali trocetvrtinska vecina na Kosovu, 1968. i 1981. organizirali demonstracije kojima su zahtijevali da njihova pokrajina postane jedna od republika unutar bivse Jugoslavije. Tom prilikom su se otvoreno zalagali i za “jedinstvo” s Albanijom.

Kosovski su Albanci, po Jokanovicevim rijecima, uzivali sva prava, ukljucujuci pravo na skolovanje na maternjem jeziku i visok stupanj politicke autonomije. Kosovo je, rekao je on, bilo u prilici presudno uticati na zbivanja u Srbiji, posto je imalo pravo veta na ustavne promjene, dok srpska vlada – s druge strane – “nije cak imala pravo poslati svoju policiju na Kosovo” kako bi smirila pobunu u pokrajini.

Upitan o razlozima zbog kojih bi se Albanci, koji su uzivali toliku autonomiju, zeljeli izboriti za status republike, on je rekao: “Zbog toga sto su zeleli nezavisnost.” Naime, ustavnim je okvirom svim republikama bivse Jugoslavije to pravo, barem u teorijskom smislu, bilo zajamceno.

Jokanovic je insistirao i na tome da su Albanci zeljeli “etnicki cisto” Kosovo, na kojem ne bi bilo Srba. Rekao je da su Albanci s jedne strane zastrasivali srpsko stanovnistvo, a s druge nudili visoku cijenu za njihova imanja. I dok su neki Srbi odlucili napustiti Kosovo, drugi su se za pomoc obratili Beogradu i tamosnjim vlastima, ali su se pritom suocili s institucionalnom nemoci srpske vlade.

To je, po svjedokovim rijecima, i bio osnovni razlog zbog kojeg su potkraj osamdesetih izvrsene izmjene ustava Srbije, kojima je uspostavljena puna kontrola na citavoj teritoriji, ukljucujuci Kosovo. Radi se o potezu koji je u optuznici opisan kao trenutak kada je Kosovu oduzet “najveci dio” njegove autonomije.

Svjedok je insistirao da je put ka tim promjenama vodio preko kosovske skupstine, koja je paket ustavnih amandmana usvojila postujuci demokratsku proceduru. Ti amandmani, kako je rekao, nisu bili nametnuti Kosovu, nego su zapravo proistekli iz dvogodisnjih konsultacija koje su vrsene izmedju delegata kosovske skupstine i njihove izborne “baze”. Jokanovic je podvukao i da su mnogi politicki predstavnici kosovskih Albanaca dobrovoljno sudjelovali u procesu suzavanja pokrajinske autonomije.

Krvavu pobunu koja je uslijedila nakon najave da ce se skupstina izjasniti o amandmanima predvodili su “albanski separatisti”, rekao je on.

Zbog pruzanja otpora, pri cemu je nekoliko desetina ljudi bilo i ubijeno, na Kosovu je pocetkom ozujma/marta bilo uvedeno izvanredno stanje. Samo dva tjedna kasnije, 23. ozujka/marta, skupstina kojom je predsjedavao Jokanovic sastala se kako bi glasala o predlozenim izmjenama ustava.

Tuzioci su insistirali na tome da su pri izglasavanju spomenutih amandmana “albanski delegati uglavnom bili uzdrzani”, sto znaci da je tom prilikom izostala neophodna dvotrecinska vecina za njihovo usvajanje.

Jokanovic je pak odlucno odbacio te tvrdnje, isticuci kako postojanje neophodne vecine nije bilo sporno, i kako su vecinu delegata, koji su se izjasnili u prilog amandmana, cinili Albanci.

Tuzilac Dzefri Najs (Geoffrey Nice) uzvratio je pozivajuci se na govor u kojem se jedan od albanskih delegata pozalio da o glavnom amandmanu, kojim je zapravo i izvrseno ogranicavaje pokrajinskih ovlascenja, nikada nije bila vodjena javna rasprava.

Jokanovic je sa svoje strane odgovorio kako upravo taj govor moze biti shvacen kao dokaz demokratske prirode skupstinskog glasanja.

Uslijedila je Najsova napomena da je u to vrijeme Jugoslavija bila jednopartijska drzava, te da su svi skupstinski delegati na ovaj ili onaj nacin bili povezani sa Savezom komunista (SK).

Svjedok je porekao da je na delegate bio vrsen pritisak tako sto su nadomak skupstinske zgrade u oklopnim vozilima bili razmjesteni pripadnici sluzbe drzavne sigurnosti. Jokanovic je s tim poricanjem nastavio cak i nakon sto je Najs podsjetio kako su ostali svjedoci – ukljucujuci i dugogodisnjeg vodeceg kosovskog politicara, Ibrahima Rugovu – pred sudom potvrdili te navode.

“Ne sumnjam da je Rugova rekao tako nesto, s obzirom na njegove separatisticke teznje”, odgovorio je vidno iznervirani Jokanovic. “Ali ne vidim zbog cega biste mu povjerovali.”

Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.