MRDJINO PRIZNANJE KRIVICE IZAZVALO GNJEV

Policajac iz Prijedora, Darko Mrdja, priznao je ovog tjedna krivicu za jedan od najjezivijih zlocina iz bosanskog rata. Priznanje se odigralo svega pet dana prije 29. srpnja/jula – datuma za koji je bilo zakazano sudjenje.

Mrdja je optuzen da je 21. kolovoza/avgusta 1992., na planini Vlasic, izdao naredjenje da se 200 muslimanskih i hrvatskih muskaraca i djecaka postroji iznad litice, i da je nakon toga na njih i pucao.

Dvanaest zrtava je ipak prezivjelo pogubljenje. Njihova su svjedocenja i dovela do podizanja optuznice za ratne zlocine koja ima dve tocke: zlocini protiv covjecnosti i krsenje zakona i obicaja ratovanja.

No, Mrdja je 24. srpnja/jula priznao krivicu za ubojstva i nehumano postupanje, dok je optuzba zauzvrat pristala odustati od najteze optuzbe – istrijebljenja – i preporucila da se optuzenom izrekne zatvorska kazna u trajanju izmedju 15 i 20 godina.

Potonji je potez izazvao burne reakcije prezivjelih i organizacija za potragu za nestalim osobama, koje smatraju da je predlozena kazna isuvise blaga za pocinjeneni zlocin. Osim toga, postoji i ogorcenje zbog toga sto tijela velikog broja ubijenih jos uvijek nisu pronadjena.

Predsjednik bosanske Komisije za nestale osobe, Amor Masovic, izjavio je za IWPR: “Ta vrsta nagodbe s nizerazrednim zlocincem bila bi mozda i prihvatljiva, da je optuzba kojim slucajem uspjela utvrditi mjesto gdje se nalaze ostaci preostalih zrtava.

“Mrdja svakako zna gdje je druga masovna grobnica [u koju su tijela naknadno prebacena]. Ukoliko je i ta okolnost bila dio sklopljenog dogovora, onda je sve u redu. U protivnom, sporazum se nikako ne moze opravdati.”

Predstavnici udruzenja zrtava ukazuju na cinjenicu da je odredjeni broj osumnjicenih za ratne zlocine – koji nisu sklopili dogovor o priznanju krivice, a proglaseni su krivim za manje teske zlocine – u medjuvremenu vec osudjeni na daleko teze kazne.

Clan Fondacije za povratak i obnovu “Prijedor 98”, Mesud Trnjanin, izjavio je: “Bio sam zatocen u Trnopolju [jednom od prijedorskih logora], gdje sam za dlaku izbjegao konvoj smrti. Ispred mog brata i mene, u trenutku kada su prestali puniti autobuse, nalazilo se svega cetvoro ljudi.

“Nekome tko je, poput mene, prosao kroz sve te uzase, 15 do 20 godina djeluje kao vrlo blaga kazna.”

Prema pred-procesnom podnesku tuzilastva, srpski policajci su 21. kolovoza/avgusta 1992. okupili vise tisuca Muslimana i Hrvata iz sela Tukovi, kao i zatocenika logora Trnopolje, da bi ih nakon toga ukrcali u konvoj od 30 autobusa.

Mnogi logorasi iz Trnopolja prethodno su bili zatoceni u zloglasnim logorima Omarska i Keraterm. Svima im je receno da ce biti razmijenjeni u Travniku, gradu koji se nalazio pod kontrolom bosanske vlade.

Medjutim, konvoj se zaustavio na planini Vlasic, gde je Mrdja zajedno s jos nekoliko policajaca iz vozila izveo oko 200 ljudi, da bi konvoj tek potom nastavio dalje.

Oni koje je Mrdja odabrao bili su potrpani u dva prazna autobusa i odvezeni do obliznjih Koricanskih Stijena. U pitanju je greben visok 300 metara, koji se pod pravim kutom spusta u ponor. Prije no sto je prisilio zarobljenike da se iskrcaju, Mrdja im je naredio da u plasticnu vrecicu koja je kruzila autobusom ubace sve dragocjenosti koje su im preostale.

Zatim im je naredio da se postoje ispred litice, licem okrenuti prema ponoru. Tom prilikom im je rekao nesto sto su upamtili svi koji su prezivjeli: “Bit cete razmijenjeni. Zivi za zive, a mrtvi . . .” Uslijedilo je otvaranje vatre.

Jedan od dvanaestorice prezivjelih koji se – pod sifrom S-8 – spominje u pred-procesnom podnesku tuzilastva, tvrdi da je zajedno s ostalima iz svoje grupe, izbacen iz autobusa i prisiljen da stane u stroj na ivici litice.

Kada su srpski vojnici otvorili vatru, covjek koji se nalazio iza njega ga je odgurnuo preko ivice, nakon cega je S-8 – prije no sto je pao na dno ponora, medju mrtve i ranjene – udario o stenu.

Drugi optuzenik, cija je sifra S-10, iskrcao se iz drugog autobusa. Odmah je spazio veliku lokvu krvi i shvatio da i njegovoj grupi predstoji pogubljenje. Zato se samoinicijativno bacio u ponor, pri cemu se zakacio za vrh jednog drveta, na kojem je proveo sljedeca dva dana.

Sisavsi odatle, on je punih 12 dana lutao sumom, nakon cega je nabasao na grupu pripadnika oruzanih snaga bosanskih Hrvata, koji su mu pruzili utociste.

Ostali prezivjeli nisu bili te srece. Sedmorica njih – koji su bili ili zarobljeni, ili prinudjeni na predaju – zavrsili su u banjaluckoj bolnici. Oni tvrde da su ih tamo tukli i ponizavali pacijenti srpske nacionalnosti, kao i samo medicinsko osoblje.

Za razliku od ostalih zlodjela koja su se dogodila u Prijedoru, vlasti bosanskih Srba su zaista pokrenule istragu o masakru na Koricanskim Stijenama.

Samo dan nakon tog zlocina, istrazni sudac iz Banja Luke, Jevto Jankovic, pokusao je izaci na mjesto na kojem su se opisani dogadjaji odigrali. U tome su ga, medjutim, sprijecili predstavnici policije, koji su tvrdili da mu ne mogu jamciti sigurnost.

Jankovic se i sljedeceg dana pokusao probiti do mjesta zlocina, ovaj put u pratnji grupe policajaca. Uspio je doci do litice, odakle je na dnu ponora spazio gomilu leseva.

Medjutim, istraga je obustavljena: vlasti bosanskih Srba osujetile su Jankovicevo nastojanje da uzme izjave policajaca koji su sudjelovali u masakru. Potom je iscezla video-traka snimljena na mjestu zlocina, a ubrzo su nestali i sami lesevi.

Ocekuje se da ce uskoro biti saopcen datum izricanja presude Darku Mrdji.

Emir Suljagic je izvjestilac IWPR-a iz Haga. Amra Kebo je novinarka sarajevskog dnevnog lista Oslobodjenje.