NEDOUMICE OKO SUDJENJA ZA PODUJEVSKI ZLOCIN

Neposredno po najnovijem izbijanju nasilja na Kosovu, beogradski sud je 17. ozujka/marta osudio jednog srpskog policajca – okrivljenog za ratne zlocine pocinjene 1999., u vrijeme intenzivnih sukoba u regiji – na maksimalnu zatvorsku kaznu.

Medjutim, utisak o sudskom procesu – koji je trebalo pridonijeti uspostavljanju povjerenja i omoguci da se i ubuduce sudjenja za ratne zlocine vode pred srpskim sudovima – donekle je pokvaren nepravilnostima koje dovode u pitanje spremnost drzave da procesuira zlocine te vrste.

Sasa Cvjetan (29), pripadnik bivse specijalne jedinice srpske policije “Skorpioni”, osudjen je na 20 godina zatvora zbog toga sto je u ozujku/martu 1999. ubio cetrnaestoro i tesko ranio petoro albanskih civila u kosovskom gradu Podujevu.

Zajedno s ostalim pripadnicima svoje jedinice, on je otvorio vatru na tri albanske obitelji koje su se okupile u dvoristu jedne podujevske kuce. Osmoro zrtava te oruzane terevenke bila su djeca.

“U pitanju je monstruozan zlocin i zato smo se odlucili za najtezu mogucu kaznu”, izjavila je sutkinja Biljana Sinanovic nakon izricanja presude. Ona je saopcila da se Cvjetana proglasava krivim za nehumano postupanje prema civilima i krsenje Zenevske konvencije.

Iako je srpski kazneni zakonik nedavno izmijenjen – tako da sada predvidja mogucnost izricanja kazne u trajanju do 40 godina – Cvjetanu je sudjeno prema starim propisima, koji su vazili u vrijeme kada je zlocin pocinjen i po kojima je najteza zatvorska kazna iznosila 20 godina. Okrivljeni je cak i nakon izricanja kazne ostao pri tvrdnji da je nevin, dok je njegova obitelj ponovila da je citav slucaj bio u sustini politicki motiviran. Ipak, neki promatraci strahuju da bi uslijed brojnih propusta proceduralne prirode – nacinjenih u predsudskom postupku i pocetnoj fazi sudjenja – mogla biti osporena regularnost ovog procesa.

Sudjenje za podujevski zlocin bilo je najduze do sada i na njemu su se mogla cuti brojna jeziva svjedocenja Albanaca koji su preziveli masakr.

Istraga je otpocela 1999., u vrijeme dok je na vlasti jos uvijek bio Slobodan Milosevic, kome se sada i samom sudi za ratne zlocine u Hagu. Tada se desavaju i prve nepravilnosti – naime, Cvjetan tvrdi da su mu prvobitno priznanje krivice za podujevski zlocin premlacivanjem iznudila dvojica istrazitelja. Osim toga, Cvjetana je istrazni sudac saslusao bez prisustva njegovog advokata.

Tek sto je zapoceta, istraga je obustavljena, da bi prakticno ponovo otpocela tek 2001., odnosno nekoliko mjeseci posle pada Milosevicevog rezima. Medjutim, ako je suditi po OESS-ovom izvjestaju o stanju u srpskom sudstvu – nacinjenom i objavljenom proteklog studenoga/novembra – nepravilnosti su se nastavile nizazi i pod novom vlascu.

U listopadu/oktobru 2002. sudjenje je napokon pocelo, i to u Prokuplju (grad na jugu Srbije), da bi ubrzo potom – nakon sto je lokalno stanovnistvo pocelo sikanirati suce, novinare i predstavnike nevladinih organizacija koji su pratili postupak – ipak bilo preseljeno u Beograd.

U prvo vrijeme, sve Cvjetanove kolege – srpski policajci, medju kojima je bilo i bivsih pripadnika jedinice “Skorpioni” – uporno su tvrdili kako ne znaju tko je pocinio zlocin, i pri tom nisu pokazivale gotovo nikakvo suosjecanje s albanskim zrtvama. Policajac koji je optuzen zajedno s Cvjetanom – Dejan Demirovic, takodjer pripadnik “Skorpiona” – negirao je navode iz optuznice posredstvom advokata. Demirovic inace boravi u Kanadi, i tamosnje su ga vlasti odbile izruciti Srbiji jer izmedju dvije drzave ne postoji odgovarajuci ugovor na temelju kojeg bi to bilo ucinjeno.

Do preokreta medjutim dolazi proteklog prosinca/decembra. Tada je Goran Stoparic, Cvjetanov kolega iz “Skorpiona”, potvrdio da je optuzenog vidio na mjestu zlocina. Napominjuci da mu je zapovjednik spomenute jedinice u vise navrata prijetio, pokusavajuci ga odvratiti od svjedocenja, Stoparic je rekao da je neposredno prije masakra osobno vidio Cvjetana i jos petoricu specijalaca u drustvu albanskih zrtava.

On se, kako kaze, nalazio u ulici koja vodi u dvoriste, u kojem je policija okupila dvadesetak ljudi i odakle se u jednom trenutku nenadano zacula paljba iz automatskog naoruzanja. Pokusavsi uci u dvoriste i vidjeti sto se dogadja, Stoparic je naletio na Cvjetana i jos trojicu policajaca, koji su uzurbano punili oruzje.

“Svega minutu kasnije, nakon sto se pucnjava okoncala, izasli su iz dvorista u kojem se masakr odigrao, puneci okvire svojih automatskih pusaka”, rekao je pred sudom vidno potreseni Stoparic.

Ovim je svjedocenjem potvrdjena i stravicna prica koju su proslog ljeta u Beogradu ispricala djeca koja su prezivjela masakr. Jedno od njih cetvoro je, svjedoceci iza zatvorenih vrata, prepoznalo Cvjetana kao jednog od izvrsilaca.

Pricu trinaestogodisnjakinje po imenu Saranda, koja je prezivjela zlocin, IWPR-u je prenio jedan od promatraca kojima je bilo dozvoljeno prisustvovati tajnom saslusanju. Sudeci po tom jezivom iskazu, djevojcica i njena obitelj su, smatrajuci da im drzanje na okupu jamci sigurnost, pobjegli u kucu njenog ujaka. Medjutim, uskoro su u dvoriste usli nepoznati ljudi u maskirnim uniformama, koji su ih prvo verbalno zlostavljali, da bi potom rafalnom paljbom iz automatskog oruzja pokosili clanove triju obitelji.

Tesko ranjena, Saranda je ipak prezivjela pucnjavu; kasnije ju je u pristinsku bolnicu prebacio doktor koji je i sam pripadao onoj policijskoj jedinici koja je ubila clanove njene obitelji.

Sarandino svjedocenje omoguceno je naporima Fonda za humanitarno pravo – ugledne nevladine organizacije cija je direktorica Natasa Kandic i zastupala djevojcicu pred sudom. Kandiceva se pohvalno izrazila o integritetu suda i rekla da je sudsko vijece uspjelo osigurati pravdu, kako za okrivljenog, tako i za zrtve.

“Ovo je veliki korak naprijed; sudjenje je odrzano pod veoma teskim uvjetima, ali zahvaljujuci integritetu sudskog vijeca prisustvovali smo izricanju presude koja je utemeljena na dokazima . . . Ono sto je na mene ostavilo najsnazniji utisak bilo je citanje imena svih zrtava, kao i cinjenica da je predsjedavajuci sudac rekao da za ubojstvo djece mora biti izrecena maksimalna kazna”, izjavila je Kandiceva.

Sudac Sinanovic je jos jednom izrazio spomenuto osjecanje rijecima: “Ima li iceg goreg od ubojstva djece?”

Zahvaljujuci ovom procesu i izricanju maksimalne kazne Srbija bi mogla steci povjerenje na temelju kojeg bi joj bilo prepusteno procesuiranje ratnih zlocina. To bi bilo u skladu i sa zeljama Tribunala, koji bi volio da u sljedece cetiri godine Srbija sama obavi ta sudjenja.

No, neki promatraci strahuju da je proceduralnim propustima, koji su nacinjeni tokom ovog sudjenja, sve to dovedeno u pitanje. “Sudska procedura bila je prekrsena na stetu optuzenog”, rekao je IWPR-u pravni ekspert ugledne medjunarodne organizacije koji je zelio ostati anoniman. Prema njegovim rijecima, citav ovaj slucaj mogao bi se zavrsiti tako sto bi bilo organizirano novo sudjenje.

Cvjetanovi branioci najavili su da ce se protiv odluke suda zaliti Vrhovnom sudu Srbije.

Odbijajuci komentirati beogradsko sudjenje zato sto ga njen tim nije pratio od pocetka do kraja, Aleksandra Milenov – koordinatorica programa Tribunala za Srbiju i Crnu Goru – rekla je jedino to da je Haski tribunal “zadovoljan cinjenicom da se takvi zlocini istrazuju i kaznjavaju”.

Daniel Sunter je pomocnik urednika IWPR-a u Beogradu.