Neplanirana podrska Oricevoj obrani

Nakon dvotjedne pauze, sudjenje Naseru Oricu ovog je tjedna nastavljeno svjedocenjem jednog od vjestaka kojeg je pozvalo tuzilastvo. Ispostavilo se, medjutim, da je od njegovog iskaza mnogo vise koristi imala obrana, nego optuzba.

Potom je uslijedilo i jednodnevno svjedocenje jedne mlade bosanske Srpkinje, bivse zatvorenice koja je posredstvom video-linka svoj iskaz dala iz regije.

Kao bivsi vojni zapovednik bosanskih Muslimana za Srebrenicu, Oric je optuzen da je u razdoblju od ljeta 1992. do zime 1993. nadzirao pljacku i unistavanje srpskih sela, kao i mucenja i ubojstva srpskih zatvorenika.

Zlocini koji mu se pripisuju pocinjeni su nakon velike akcije etnickog ciscenja, tokom koje su bosanski Srbi s podrucja istocne Bosne protjerali stotine tisuca Muslimana. Tada se oko 40.000 izbjeglica sklonilo u Srebrenicu, koju su u to vrijeme branile Oriceve jedinice.

Optuzba tvrdi da su doticne formacije prekoracile granicu nuzne obrane time sto su napadale srpska sela, pljackale ih i palile.

Medjutim ovotjedni iskaz prvog svjedoka optuzbe – dr. Endrjua Dzejmsa Vilijama Gaua (Andrew James William Gow) – umnogome je osnazio argumentaciju koju je vec iznijela Oriceva obrana. A ona je svog klijenta pokusala predstaviti kao vojnog zapovjednika koji je nastojao zastititi Muslimane od srpske politike etnickog ciscenja (tj. takozvanog “usporenog genocida”).

Opisujuci dogadjanja koja su uslijedila nakon raspada bivse Jugoslavije, Gau je – kao politikolog s Katedre za ratne studije pri Kraljevskom koledzu u Londonu – rekao da se, uslijed nastojanja da se ocuva izvjesni oblik drzavnog jedinstva nakon sto su Slovenija i Hrvatska u lipnju/junu 1991. proglasile nezavisnost, na sceni pojavio projekt takozvane “Velike Srbije”, koji se sastojao u prosirivanju srpskih granica na racun bosanskih i hrvatskih teritorija.

Zbog postizanja tog cilja, izrazito nadmocne srpske vojne snage su pribjegle strategiji etnickog ciscenja – rekao je Gau, napominjuci da je ta strategija podrazumijevala “ubijanje, okrutnost, protjerivanje i zastrasivanje”.

U istocnoj je Bosni ta politika kulminirala srebrenickim masakrom, u kojem je 1995. pogubljeno i u masovne grobnice baceno vise od 7.000 muslimanskih muskaraca i decaka. Potonji zlocin vazi za najveci koji je u Evropi pocinjen nakon Drugog svjetskog rata i prvi dokazani slucaj genocida nakon holokausta.

Osim o strateskim ciljevima drzave Srbije, Gau je govorio i o razvoju srpskih vojnih struktura. Opisao je viseslojni sistem obrane koji je podrazumijevao postojanje nekoliko odvojenih linija zapovijedanja, koje su u krajnjoj liniji ipak bile pod kontrolom vlasti iz susjedne Srbije.

Sluzbena jugoslavenska vojska trebalo je da se a teritorije Bosne i Hercegovine povuce pocetkom ljeta 1992. Gau, medjutim, tvrdi da je ona svoje tesko naoruzanje prepustila bosanskim Srbima. Tamosnji su oficiri i vojnici promjenom imena pokusali primiriti medjunarodne politicare, ali su istovremeno ostali u kontaktu s vojnim strukturama iz Srbije.

Preostale su formacije bile poznate kao jedinice teritorijalne obrane; cinili su ih predstavnici lokalne zajednice koji su redovno odlazili na posao, ali su pritom bili spremni, ukoliko za to bude bilo potrebe, postati vojnici. Gau tvrdi da su te jedinice raspolagale vlastitim zalihama naoruzanja, koje su bile skrivene po planinama i skladistima.

“Ideja je bila da bas svatko i bas sve moze biti mobilizirano kada za to dodje vreme”, objasnio je on.

Cini se da ovakav iskaz mnogo vise ide u prilog obrani, koja pokusava pokazati da Oriceve snage vojnim operacijama nisu pribjegavale neselektivno, vec iskljucivo onda kada je za to postojala stvarna potreba – te da su naspram sebe imale naoruzano i mobilizirano stanovnistvo.

Jos od samog pocetka sudjenja Oricu, sudsko vijece bilo je u prilici slusati visesatne rasprave o takozvanim seoskim strazama. Optuzba tvrdi da je u pitanju bilo samoorganiziranje u cilju zastite od muslimanskih napada. Na drugoj strani, obrana smatra – a tako proizilazi i iz Gauovog svjedocenja – da su te formacije zapravo bile dio organizirane srpske vojske, te da su utoliko predstavljale i legitimne vojne mete.

Mozda i zbog toga sto je uvidjela da ce od svjedoka mnogo vecu korist imati obrana, optuzba je usred unakrsnog ispitivanja pocela insistirati na tome da branioci u stvari koriste svjedoka u svrhe nastavljanja glavnog pretresa, umjesto da osporavaju ono sto je pred sudom prije toga receno.

“Kao da je u pitanju nesto vise od pukog izvodjenja dokaza”, a ne obicno unakrsno ispitivanje, rekli su tuzioci, da bi se sa takvom ocjenom uglavnom slozilo i sudsko vijece.

“Tko je ovdje optuzen?”, retoricki je u jednom trenutku Oriceve advokate upitao sudac Karmel Agijus (Carmel Agius) s Malte. “Nije to vlada [bosanskih Srba], niti srpski narod. Onaj kome se sudi jeste – vas klijent.”

Obrana je svoje unakrsno ispitivanje zakljucila nizom pitanja koja su se ticala srpskih vojnih resursa u istocnoj Bosni i izuzetno teskih uvjeta pod kojima je u toj oblasti tokom rata zivjelo muslimansko stanovnistvo.

Gau je potvrdio da je projekt takozvane Velike Srbije podrazumijevao da se Muslimani “ubijanjem ili evakuacijom prisile na odlazak”, te da su u konkretnim uvjketima stanovnici Srebrenice bili izlozeni realnoj opasnosti od izgladnjivanja i nasilne smrti. “A to je i bio cilj citave srpske kampanje”, rekao je on.

Medjutim, to jos uvijek ne znaci da su zlocine cinili samo Srbi. “Iz toga ne proizilazi da zlocini [nisu cinjeni i] nad nemuslimanskim stanovnistvom”, rekao je svjedok.

Sljedece se svjedocenje drasticno razlikovalo od onoga koje je ponudio Gau.

Svetlana Trifunovic (23) svjedocila je o onome sto je dozivela kao jedanaestogodisnja srebrenicka zatvorenica.

Ona je sudskom vecu ispricala kako je nakon muslimanskog upada u njeno selo Kostolomci citavih mjesec dana provela u pritvoru. Potvrdila je i da je – usprkos tome sto su se prema njoj i ostalim zenama zatvorski cuvari ponasali korektno – ipak bila u prilici da cuje krike iz susjedne celije, u kojoj su boravili muski zatvorenici.

“Cula sam kako se muslimanski vojnici smiju, dok su Srbi u celiji jaukali i zapomagali”, rekla je Trifunoviceva.

Ispricala je i kako je jednom, dok su je provodili ka zatvorskoj kupaonici, krajickom oka spazila svog djedu, koji je bio sav “crn i modar” od batina. Obrana, medjutim, tvrdi kako te povrede nisu bile od zatvorskog premlacivanja.

Trifunoviceva je takodjer potvrdila da je u jednoj prilici cula kako je za sve bio “nadlezan” Naser Oric, ali nije mogla reci na sto se tocno ta tvrdnja odnosila. Obrana je iznijela tezu da je Oric zapravo bio nadlezan za – razmjenu zatvorenika. A svjedokinja ipak nije mogla dokazati da je Oric bio nadlezan za citavu zapovjednu strukturu, niti za srebrenicke zatvore.

Medjutim, iako je prilikom svjedocenja ponavljala da je u zatvoru provela citavih mjesec dana, tokom unakrsnog ispitivanja je, odgovarajuci na pitanje obrane, priznala da je u zatvoru bila zadrzana svega dva dana i da je nakon toga pustena. Tako se i povodom njenog svjedocenja ponovo postavilo pitanje kredibiliteta – koje je od samog pocetka sudjenja u vise navrata iskrsavalo u prvi plan.

Obrana je takodjer sugerirala kako svjedokinjino spominjanje Oricevog imena nije bilo posljedica autenticnog sjecanja na boravak u zatvoru, nego toga sto su joj srpski funkcionari sugerirali da to ime treba dovesti u vezu s citavom pricom.

Sudjenje se nastavlja iduceg tjedna.

Lauren Etter je stazistkinja IWPR-a u Hagu.