NOVI DOKAZI O POVEZANOSTI BOSANSKE VOJSKE S MUDZAHEDINIMA

Haski su tuzioci povukli neobican potez: iako je u postupku protiv Envera Hadzihasanovica i Amira Kubure – kojima se sudi za ratne zlocine – upravo okoncan dokazni postupak obrane, oni su zatrazili da im se pruzi nova prilika za iznosenje vlastitih dokaza.

Zahtjev je uslijedio nakon sto je tuzilastvo objavilo da raspolaze novim i – kako ocito smatra – relevantnim dokaznim materijalom.

Tuzioci se nadaju da ce ti dokumenti – koje su pribavili nakon sto su u srpnju/julu 2004. okoncali dokazni postupak – definitivno potvrditi povezanost izmedju zloglasnih boraca iz inozemstva (takozvanih “mudzahedina”) i onog dijela redovnog sastava bosanske vojske na cijem su se celu nalazili optuzenici.

Okrivljene se tereti za niz zlocina koje su formacije pod njihovim zapovjednistvom tokom rata – u razdoblju od sijecnj/januara do listopada/oktobra 1993. – pocinile nad hrvatskim i srpskim civilima i zatvorenicima u srednjoj Bosni.

Radi se o prvom slucaju koji je pred Tribunalom pokrenut iskljucivo na osnovi “zapovjene odgovornosti”, odnosno u skladu s pravilom da ratni zapovjednici mogu biti smatrani odgovornima za zlocine koje su pocinile osobe pod njihovim zapovjednistvom cak i onda kada te zlocine nisu naredili. Drugim rijecima, Hadzihasanovic i Kubura nisu zapravo optuzeni ni za kakvo planiranje ili naredjivanje zlocina.

U vrijeme kada su se zlocini navodno dogodili, Hadzihasanovic je bio zapovjednik Treceg korpusa, ciji se privremeni stab nalazio u Zenici. Kubura je pak zapovijedao Sedmom muslimanskom brdskom brigadom, koja je djelovala u sklopu Hadzihasanoviceve formacije i u ciji su sastav navodno ulazili i borci iz inozemstva, koji su u drugoj polovini 1993. formirali jedinicu El Mudzahed.

U optuznici se navodi da su strani borci, u vrijeme dok su bili u nadleznosti dvojice okrivljenih, zlostavljali i ubijali hrvatske i srpske ratne zarobljenike u Bosni, te da su nehumano postupali sa zatocenicima.

Takodje se navodi da su mudzahedini organizirali i opsluzivali logor u selu Orasac nadomak Travnika (srednja Bosna), u kojem su Srbi i Hrvati iz Bosne bili premlacivani i psihicki zlostavljani.

Tokom dokaznog postupka, tuzioci su nastojali pokazati da su okrivljeni zaista kontrolirali one koji su im u formalnom smislu bili potcinjeni. S druge strane, obrana je – pocevsi od listopada/oktobra – nastojala opovrgnuti tu optuzbu.

Dokazi koje je tuzilastvo u medjuvremenu pribavilo, i koji djelomicno potjecu i iz sluzbene dokumentacije Treceg korpusa, zapravo su popisi s imenima stranaca koji su se borili na strani bosanske vojske ili im je bilo dano bosansko drzavljanstvo ili prebivaliste.

Prvih deset od ukupno 24 dokumenta zapravo su popisi vojnika i drzavljana, na kojima se nalaze imena izmedju stotinu i dvije stotine stranih boraca. Neki od tih dokumenata potjecu iz kompjuterske arhive, dok su drugi otkucani pisacom masinom; mnogi ne nose nikakav sluzbeni pecat, premda svi potjecu iz jednog od tri glavna izvora – bosanske obavjestajne sluzbe, bosanske vlade ili zapovjednistva Treceg korpusa.

Tuzioci tvrde da spomenuti dokumenti pokazuju da su doticni borci u sastavu bosanske vojske, odnosno Treceg korpusa, djelovali vec od lipnja/juna 1992. Oni smatraju da su novootkriveni dokazi dovoljno jaki da mogu presudno utjecati i na ishod ovog sudjenja.

Osim toga, tuzioci isticu da je otkriveni materijal znacajan i zbog toga sto pruza uvid u proces regrutiranja lokalnih i stranih boraca u sastav El Mudzaheda, kao i podatke o onim lokalnim borcima koji su se toj jedinici prikljucili tokom 1993.

Navodno se medju novim dokazima nalazi i potvrda o angazmanu u bosanskoj vojsci koju je ministarstvo obrane izdalo mudzahedinu Abduladhimu Maktufu (Abdulahdim Maktouf), Iracaninu koji je dugo boravio u Bosni. Tu je navodno i dokumentacija o vojnim duznostima koje je on obavljao i mjestima u kojima je sluzbovao.

Maktufu se u Bosni vec sudi zbog toga sto je 1993. u Travniku navodno oteo petoricu civila – cetvoricu Hrvata i jednog Srbina – koji su bili odvedeni u logor izvan grada i potom pretuceni. Srpski zarobljenik je i pogubljen. [Vidi Dnevnik Tribunala br. 373, izdanje od 17. rujna/septembra 2004., tekst Beth KampscKROr: Pokrenut postupak protiv navodnog mudzahedina, http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_373_3_ser.txt.]

Tuzioci smatraju da su i ostali dokumenti sluzbe sigurnosti znacajni, buduci da sadrze podatke o strancima cija su imena “cesto bila spominjana tokom ovog sudjenja”.

Na primjer, Abu Haris – Libijac koji se spominje u novom dokaznom materijalu – bio je, sudeci po iskazima samih svjedoka, u jedinici El Mudzahed poznat kao netko tko govori bosanski.

Neki od dokumenata pribavljeni od bosanske sluzbe sigurnosti ticu se turskih “gerilaca”, odnosno jedinice koju su prema navodima tuzilastva cinili borci iz Turske i koja je bila povezana s Trecim korpusom.

Tuzioci tvrde da postoje dokazi da je Kemal Turcin “zajedno sa 70 Turaka u Zenicu stigao 1993.” i potom se prikljucio Sedmoj muslimanskoj brigadi. Tuzilastvo je navelo i da se ta grupa kasnije izdvojila iz brigade kako bi formirala zasebnu “Gerilu”.

Posljednja grupa dokumenata, koja takodjer potjece iz bosanskog ministarstva obrane, ali i iz Kantonalnog suda u Zenici, tice se zlocina koje je, kao pripadnik Sedme muslimanske brigade, odnosno tadasnjeg El Mudzaheda, pocinio Ramo Durmis.

U razgovoru s policijom, vodjenom u listopadu/oktobru 1993., Durmis je potvrdio da je njegova jedinica u prilicno dugom razdoblju “obavljala raznovrsne ratne zadatke u okviru Treceg korpusa”.

Takodjer je izjavio da su, pocevsi od travnja/aprila 1993., mudzahedini djelovali potpuno nezavisno u odnosu na Sedmu muslimansku brigadu, kao potpuno samostalna formacija, u okviru koje su se – prema njegovim rijecima – zajedno borili bosanski Muslimani i stranci.

Optuzba medjutim tvrdi da je El Mudzahed ostao pod zapovjednistvom Treceg korpusa, i to uz suglasnost vlasti.

Tuzioci namjeravaju osporiti tvrdnje branilaca da izmedju optuzenika i mudzahedina nije postojao nikakav odnos subordinacije i da njihovi klijenti nisu imali nikakvu kontrolu nad inkriminiranom jedinicom.

Brojni svjedoci obrane izjavili su pred sudom da su u bosanskim vojnim krugovima strani borci bili dozivljavani kao smetnja.

Pa ipak, politicki savjetnik glavne tuziteljice Haskog tribunala, Zan-Danijel Rus (Jean-Daniel Ruch), izjavio je za IWPR da se tuzioci nadaju kako ce novi dokumenti osporiti navode obrane po kojima u redovnom sastavu bosanske vojske nije bilo stranaca.

“Dokumenti potvrdjuju prisustvo stranaca u bosanskoj vojsci u razdoblju na koji se odnosi optuznica”, rekao je on.

Iako su jos pocevsi od sijecnja 2000. – u cak cetrdesetak navrata – cinjeni napori da se preko bosanske vlade i sluzbe sigurnosti pribavi odgovarajuca dokumentacija, tuziocima je ona pocela pristizati tek u listopadu/oktobru 2004., tri mjeseca po isteku njihovog dokaznog postupka. Pritom su posljednji relevantni dokumenti stigli tek u ozujku/martu.

U dosadasnjoj povijesti rada Tribunala, tuzioci su samo dva puta – i to neuspjesno – pokusali obnoviti dokazni postupak optuzbe. Suci im to nisu dopustili na sudjenju za Celebice, kao ni na sudjenju bivsem bosanskom generalu Radislavu Krsticu.

Obrana ce pokusati osporiti zahtjev tuzilastva. Sudsko vijece bi odluku o eventualnom ponovnom otvaranju slucaja trebalo donijeti u sljedeca dva tjedna.

Samira Puskar je stazistkinja IWPR-a u Hagu.