Obrana tvrdi da Blagojevic nije sudjelovao u zlocinu

Na sudjenju oficiru bosanskih Srba, Vidoju Blagojevicu, obrana je i ovog tjedna nastavila govoriti o srebrenickom masakru kao drami u kojoj je njen klijent igrao epizodnu ulogu.

Izgleda da u pozadini ovakve strategije stoji namjera da se kao glavni akteri spomenute drame prikazu srpske snage sigurnosti i policije, kojima su naredjenja stizala od ljudi koji su bili znatno mocniji od Blagojevica.

Blagojevic danas ima 53 godine, a u vrijeme kada je vojska bosanskih Srba u srpnju/julu 1995. zauzela Srebrenicu (tadasnju zasticenu zonu UN-a) bio je zapovjednik Bratunacke brigade – vojne jedinice ciji su sastav cinili pretezno lokalni Srbi.

Neki pripadnici te brigade osumnjiceni su za sudjelovanje u akciji opkoljavanja i ubijanja oko 7.000 muslimanskih muskaraca i djecaka, koji su zarobljeni nakon sto je enklava zauzeta.

Blagojevic je prvobitno bio optuzen za neposredno ucesce u “planiranju, podsticanju i naredjivanju” tih zlodjela, kao i za progon vise desetina tisuca srebrenickih civila. Takodjer je optuzen i za zapovjednu odgovornost za zlocine koje su pocinili vojnici koji su se nalazili pod njegovim zapovjednistvom, te za suucesnistvo u genocidu.

No, sudsko vijece je proslog mjeseca odbacilo optuzbe za oosbnu odgovornost, tvrdeci da optuzba nije uspjela dokazati Blagojevicevu neposrednu umijesanost u planiranje i naredjivanje masakra.

Suci, medjutim, nisu povukli i optuzbe za zapovjednu odgovornost i suucesnistvo u genocidu.

Potonje suucesnistvo je u medjuvremenu postalo jos teze osporiti, posto su dogadjaji u Srebrenici – odlukom zalbenog vijeca Tribunala na sudjenju Radislavu Krsticu, bivsem zapovjedniku Drinskog korpusa (tj. najvaznije vojne jedinice koja je sudjelovala u masakru) – i sluzbeno okvalificirani kao genocid.

Na drugoj strani, tuzioci su insistirali da je Blagojevic “po prirodi svoje funkcije zapovjednika Bratunacke brigade . . . odgovoran za zarobljavanje svih zatocenika, kao i za njihovo pritvaranje i ubijanje unutar zone odgovornosti” spomenute formacije.

Ali, obrana se nada da ce uspjeti dokazati kako u vrijeme masakra optuzeni nije mogao utjecati na ono sto se desavalo u njegovoj zoni odgovornosti. Stoga su branioci pred sud izveli niz svjedoka, pokusavajuci pokazati kako su za srebrenicku operaciju u stvari bili zaduzeni visi oficiri iz glavnog staba, kao i pojedinci iz sluzbe sigurnosti, a da zapovjednik Bratunacke brigade nije bio dio lanca zapovijedanja.

Prvi je svjedocio Blagojevicev pomocnik zaduzen za pozadinske poslove, Dragoslav Trisic, koji se inace starao o snabdijevanju gorivom, hranom, odjecom i municijom.

Prema njegovom iskazu, u brigadi su vladali potpuni kaos i konfuzija, tako da je sve vrijeme nedostajalo goriva i municije.

Svjedok je opisao i kako je na dan pada Srebrenice, nakon sto je rijeka izbeglica pocela slivati u Potocare – gdje je bio smjesten Dacbat, tj. Nizozemski bataljun UN-a – Bratunacka brigada pomogla Drinskom korpusu u nabavci autobusa i goriva neophodnih za prijevoz onih koji su zeleli napustiti enklavu.

Ostali su svjedoci na ovom i drugim sudjenjima vec opisali stravicne uvjete pod kojima su srebrenicke izbjeglice provele dan nakon pada enklave – bez hrane i vode, u smrdljivom privremenom smjestaju, po jezivoj srpanjskoj/julskoj vrucini.

Trisic je – zajedno sa jos jednim oficirom Drinskog korpusa – nabavio autobuse i gorivo.

Prijevozna su sredstva poticala iz lokalne autobuske kompanije “Vihor”, dok su gorivo dali vojnici Nizozemskog bataljona UN-a, koji su inace bili zaduzeni za zastitu srebrenickog stanovnistva.

“Vojnici iz Dacbata dali su nam jedan tanker goriva”, kazao je Trisic. Jos tokom rata, o tome su izvijestili inozemni mediji, pa je ta epizoda ubrzo postala jedna od najneprijatnijih cinjenica vezanih za nizozemsko prisustvo u Srebrenici.

Prema izvjestaju koji je nedavno objavio Nizozemski institut za dokumentiranje rata (NIOD), zapovjednik Dacbata je smatrao da ce nadolazeca humanitarna kriza najefikasnije biti sprijecena evakuacijom izbjeglica iz privremenog logora prepunog prljavstine. “Zapovjednik Dacbata takodjer je rekao [generalu bosanskih Srba, Ratku] Mladicu da moze organizirati transport”, stoji u spomenutom izvjestaju.

“Gorivo za prijevoz Muslimana stiglo je od Dacbata”, potvrdio je Trisic tuziocu Piteru Mekloskom (Peter McCloskey) tokom unakrsnog ispitivanja.

Raspodjela goriva se, prema svjedokovim rijecima, vrsila iskljucivo po nalogu oficira Drinskog korpusa zaduzenog za transport, a svjedok je insistirao da su spomenuti autobusi bili upotrijebljeni samo za prijevoz stanovnika Srebrenice do najblize oblasti pod muslimanskom kontrolom.

Trisic je porekao tuzioceve tvrdnje da je unistena dokumentacija o snabdijevanju Bratunacke brigade gorivom, na osnovu koje se navodno moglo vidjeti da je gorivo kasnije koristeno i za prijevoz Muslimana do mjesta na kojem su i pogubljeni. Na unistenje dokumentacije inace je ukazao kljucni svjedok optuzbe: sef sigurnosti Bratunacke brigade Momir Nikolic.

Trisic je takodjer porekao da je Bratunacka brigada osigurala vozila ili gorivo za transport leseva srebrenickih Muslimana na druga mjesta, koji se odigrao u jesen iste godine.

Sljedeci svjedok koji se ovog tjedna pojavio na sudu govorio je kako su u vrijeme pada Srebrenice pripadnici glavnog staba vojske bosanskih Srba bili zapravo najodgovorniji za ono sto se desavalo u zoni koja je nominalno bila u nadleznosti samog Blagojevica.

Zlatan Celanovic – oficir Bratunacke brigade zaduzen za pitanja morala, religije i prava – svjedocio je o razgovorima koje je, prvih dana nakon pada enklave, vodio s nekolicinom zarobljenih Muslimana.

Zatvorenike mu je dovodio sef sigurnosti Momir Nikolic, ili nacelnik za sigurnost glavnog staba bosanskih Srba, pukovnik Ljubisa Beara. Potonji je takodjer optuzen pred Tribunalom, ali se jos uvijek nalazi u bijegu.

Nakon saslusanja, zatvorenici su bili upucivani u “sabirni centar”, koji se nalazio u skoli “Vuk Karadzic” u Bratuncu, i u kojem su ubrzo pocela i masovna pogubljenja.

Celanovic je pred sudom potvrdio kako je u vecernjim satima 13. srpnja/jula, setajuci s Bearom, po okolnim ulicama vidio autobuse – od kojih su neki bili sasvim prazni, a neki prepuni Muslimana. Ispricao je i kako je Bearu tom prilikom pitao zasto su ti ljudi jos uvijek tu, i zasto nisu poslati na muslimanski teritorij.

“Beara mi je rekao da postoje organizacioni problemi, da na svaki autobus dolazi preveliki broj ljudi, te da su stoga morali biti dovezeni novi autobusi kako bi se reorganizirao prijevoz”, tvrdi Celanovic.

“A jeste li povjerovali pukovniku Beari kada vam je to rekao?”, upitao je Blagojevicev branilac.

“Apsolutno”, odgovorio je svjedok.

Takodje je rekao da je tada vidio i pripadnike Bratunacke brigade: “Prepoznao sam ih po uniformama. One su bile vrlo jeftine, veoma lose kvalitete. Nimalo nalik onima u americkom stilu, kakve su imali ostali vojnici.”

Treci svjedok koji se ovog tjedna pojavio pred sudom bio je Jovan Ivic – profesor ruskog jezika iz Bratunca, koji je pocetkom rata mobiliziran i kome je bio povjeren kontrolni punkt na Zutom mostu. Rijec je o tocki preko koje su u Srebrenicu ulazili svi konvoji s humanitarnom pomoci.

Ivic je sliku o poremecenom lancu zapovijedanja u svojoj brigadi dopunio potvrdivsi da se nikada nije zaista nalazio pod komandom zapovjednika vlastite brigade, te da je umjesto toga bio direktno potcinjen njegovom zamjeniku i sefu sigurnosti – Momiru Nikolicu.

Vise je svjedoka vec potvrdilo da je Nikolic, iako je u formalnom smislu bio potcinjen Blagojevicu, u stvari predstavljao kariku u jednom zasebnom lancu zapovijedanja, preko kojeg je bio povezan s oficirima koji su u ostalim jedinicama bili zaduzeni za sigurnost.

Ivic je samog Nikolica opisao kao “tastog” i “sujetnog”. Ispricao je i kako je u vrijeme pada Srebrenice Nikolic – koji je tada imao cin kapetana – od njega zahtijevao da mu se pred vojnicima Dacbata obraca s “majore”. Takodjer se, po rijecima svjedoka, pretvarao da je zaduzen za Bratunacku brigadu, nazivajuci njene pripadnike “mojim vojnicima”.

S postepenim odmicanjem sudjenja, sve se vise cini da ce tuzilastvo preko Nikolica pokusati dokazati da je Blagojevic bio upoznat sa srebrenickim ubojstvima i time potvrdi njegovu odgovornost.

Nikolic je zajedno s Blagojevicem i jos trojicom srpskih oficira optuzen za ubijanja u Srebrenici, ali je relativno brzo priznao krivicu i pristao svjedociti protiv ostalih optuzenika. Tuzilastvo je zauzvrat odlucilo povuci najteze optuzbe protiv njega i preporuciti sudu da mu izrekne blazu kaznu.

U svojoj uznemirujucoj izjavi, Nikolic je podrobno opisao nacin na koji je operacija ubijanja Srebrenicana bila planirana i organizirana.

Premda ne tvrdi da je Blagojevic utjecao na bilo koju od tih odluka, Nikolic istice da ga je oosbno informirao o svemu. Medjutim, naveo je i da je vecinu th izvjestaja zapovjednom oficiru podnio bez prisustva bilo kog drugog svjedoka.

Inace je Nikolicev kredibilitet bio ozbiljno doveden u pitanje jos prosle jeseni, kada se ispostavilo da je – vjerojatno u nadi da ce time poboljsati uvjete dogovora s tuzilastvom – priznao krivicu za zlocine koje nije pocinio. Njegova je laz brzo otkrivena i stoga nije ni bila obuhvacena sporazumom; podaci o tome su u javnost prodrli tek pet mjeseci kasnije.

Naime, Blagojevicev branilac Majkl Karnavas (Michael Karnavas) prisilio je Nikolica da prilikom unakrsnog ispitivanja javno potvrdi kako je lazno priznao da je osobno naredio ubijanje 1.000 nenaoruzanih Muslimana u Kravici i Sandicima, kao i da je lagao i kada je tvrdio da se on sam nalazi na jednoj od fotografija koje mu je pokazala optuzba.

Ana Uzelac je voditeljica programa IWPR-a u Hagu.