POSMATRAČ EU-A PRISJEĆA SE HRVATSKE VLADAVINE U ZAPADNOJ BOSNI
Kanadski pukovnik tvrdi da je vojska bosanskih Hrvata u Prozoru vršila teror nad Bošnjacima kako bi ih držala pod svojom kontrolom.
POSMATRAČ EU-A PRISJEĆA SE HRVATSKE VLADAVINE U ZAPADNOJ BOSNI
Kanadski pukovnik tvrdi da je vojska bosanskih Hrvata u Prozoru vršila teror nad Bošnjacima kako bi ih držala pod svojom kontrolom.
Na suđenju šestorici zvaničnika bosanskih Hrvata ove sedmice je svjedočio kanadski pukovnik, koji je opisao strah prisutan 1993. u pretežno muslimanskom gradu Prozoru, gdje je predvodio posmatrački tim Evropske Unije.
Pukovnik Piter Hoenštajn (Peter Hauenstein) – koji je u opštini Prozor u periodu od maja do avgusta 1993. predvodio Posmatračku misiju Evropske Zajednice (PMEZ) – svjedočioje sada na suđenju Jadranku Prliću, Brunu Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću o onome što se na pomenutom području dešavalo za vrijeme njegovog mandata.
Šestorica okrivljenih bili su visoki politički i vojni funkcioneri samoproklamovanog hrvatskog entiteta Herceg-Bosna, a terete se za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba (1992-94.), do kojeg je došlo u sklopu rata u Bosni.
Hrvatska zajednica Herceg-Bosna proglasila je nezavisnost od ostatka Bosne 18. novembra 1991., nakon čega je uslijedilo i preuzimanje kontrole nad etnički mješovitom opštinom Prozor (zapadna Bosna).
Prije rata, u samom gradu Prozoru Bošnjaci su činili 60 procenata stanovništva. U periodu od avgusta do oktobra 1992. narasle su tenzije između Hrvata i Bošnjaka, pošto su Bošnjaci odbili da prihvate vlast Hrvatskog vijeća obrane (HVO) kao „najvišeg izvršnog, administrativnog i odbrambenog organa“ Herceg-Bosne.
U optužnici protiv šestorice hrvatskih zvaničnika navodi se kako je 23. oktobra te godine, u jutarnjim satima, zapovjednik HVO-a u Prozoru rekao Bošnjacima da će tenzije splasnuti ako oni smjesta prihvate vojnu i političku kontrolu hrvatske administracije. No, Bošnjaci nisu prihvatili taj prijedlog.
Popodne tog istog dana, snage HVO-a su Bošnjake u Prozoru, „pljačkajući, paleći i uništavajući njihove domove“ i preuzele kontrolu nad gradom.
U optužnici se navodi da je HVO tada zaveo teror nad bošnjačkim stanovništvom, kako bi ga prisilio da prihvati njegovu vlast. Samo tokom jula i avgusta 1993., hrvatske su snage „okupile i u kuće pod kontrolom HVO-a pritvorile nekoliko hiljada bošnjačkih žena, djece i staraca“. „Pripadnici HVO-a često su silovali muslimanske žene“, kaže se u pomenutom dokumentu.
Tokom ovosedmičnog svjedočenja, pukovnik Hoenštajn opisao je kako je za vrijeme svog mandata u ljeto 1993. bio odgovoran za nadzor nad područjem Prozora, Bugojna i Gornjeg Vakufa, kao i za zaštitu humanitarnih konvoja Ujedinjenih nacija prilikom njihovog prolaska kroz srednju Bosnu.
Svjedok je opisao tijesnu saradnju koju je uspostavio sa trupama Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija (United Nations Protection Force, UNPROFOR), kao i sa nevladinim grupama na području Prozora, jer su svi oni zajedno radili na isporuci humanitarne pomoći u ratom podijeljenoj zemlji.
Hoenštajn je objasnio i kako je istovremeno uspostavio bliske odnose i sa civilnim i vojnim predstavnicima bosanskih Hrvata i Muslimana.
No, kada je optužba od njega zatražila da navede imena lokalnih vojnih komandanata HVO-a i vojske bosanskih Muslimana, pukovnik nije mogao da ih se sjeti. „Dotakli ste jednu od mojih slabosti, a to je pamćenje imena“, priznao je on.
Međutim, Hoenštajn je rekao kako se jasno sjeća da je, tokom njegovog boravka na području Prozora, taj grad bio pod kontrolom vojske HVO-a.
„Oni su imali slobodu kretanja. Ograničavali su ljude. Uvijek je bio prisutan taj osjećaj straha, svaki put kada sam odlazio u grad, pogotovo među Bošnjacima“, rekao je on.
Da bi u gradu uspostavila zakon i red, hrvatska vojna policija „pribjegla je nekoj vrsti terorističke taktike kako bi stanovništvo držala pod kontrolom“, rekao je on.
Razgovarajući sa bošnjačkim ženama i djecom, često je imao utisak da postoji „jasan vizuelni kontakt“ između njih i vojne policije, pa je zaključio da su oni „pokušavali izbjeći da kažu bilo šta što bi kasnije moglo biti iskorišteno protiv njih“.
Pukovnik se prisjetio i svojih razgovora sa „najmanje dvije“ Bošnjakinje, pritvorenice logora HVO-a u Prozoru, koje su mu rekle da su ih hrvatski vojnici tokom noći izvodili iz logora kako bi ih silovali.
Pukovnik Hoenštajn potom je opisao i napade na konvoje humanitarne pomoći koji su prolazili kroz Prozor, takozvanim „Putem spasa“, koji je zapravo bio prašnjavi zemljani put koji je spajao Split (grad na hrvatskoj obali) sa srednjom Bosnom.
Ozlojeđenost je, po njegovim riječima, nastala kada je lokalno stanovništvo shvatilo da vozila sa pomoći, na putu ka Sarajevu, kroz Prozor prolaze bez zaustavljanja. Za mještane je, kako je rekao, to bilo „obeshrabrujuće“ – čime je sugerirao da su pomenuti napadi na kamione bili „direktno povezani sa činjenicom da u Prozor ništa nije stizalo“.
Pukovnik je opisao kako su konvoji UN-a često bili izrešetani mecima, a vozila nerijetko otimana.
Sa pojačanjem sukoba na tom području tokom juna i jula 1993., smanjila se – tvrdi svjedok – i bezbjednost konvoja.
Najteži incident koji je zapamtio desio se kada je jedan veliki konvoj, koji su organizirali civili iz Tuzle, prolazio kroz to područje.
Vojna policija HVO-a intervenirala je pod izgovorom da regulira saobraćaj, rekao je svjedok, da bi potom sistematski razdvajala vozila i usmjeravala ih ka Mostaru.
To je zabrinulo pukovnika, koji se usprotivio vojnoj policiji, ali je bio „primoran da se, pod prijetnjom oružjem“ povuče.
Svjedok je objasnio kako je, uz pomoć jedinica UNPROFOR-a, bio u stanju da zaštiti konvoj i otjera vojnu policiju.
Međutim, kamioni su još iste noći ponovo bili napadnuti. „Usred noći, kamioni s gorivom silom su izdvojeni iz konvoja, vraćeni u Prozor i ispražnjeni“, rekao je on.
Tužilac je upitao svjedoka ko je preusmjerio te kamione.
„Vojna policija iz Prozora“, odgovorio je on.
Ovo je bilo drugo pukovnikovo pojavljivanje pred Tribunalom. Prethodno je svjedočio na suđenju Enveru Hadžihasanoviću i Amiru Kuburi – komandantu i načelniku štaba vojske bosanskih Muslimana, koji su u martu ove godine osuđeni zbog toga što nisu zaustavili zločine koje su formacije pod njihovim zapovjedništvom u srednjoj Bosni počinile tokom 1993. i 1994.
Suđenje se nastavlja iduće sedmice.
Caroline Tosh izvještava za IWPR iz Haga.
Pukovnik Piter Hoenštajn (Peter Hauenstein) – koji je u opštini Prozor u periodu od maja do avgusta 1993. predvodio Posmatračku misiju Evropske Zajednice (PMEZ) – svjedočioje sada na suđenju Jadranku Prliću, Brunu Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću o onome što se na pomenutom području dešavalo za vrijeme njegovog mandata.
Šestorica okrivljenih bili su visoki politički i vojni funkcioneri samoproklamovanog hrvatskog entiteta Herceg-Bosna, a terete se za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba (1992-94.), do kojeg je došlo u sklopu rata u Bosni.
Hrvatska zajednica Herceg-Bosna proglasila je nezavisnost od ostatka Bosne 18. novembra 1991., nakon čega je uslijedilo i preuzimanje kontrole nad etnički mješovitom opštinom Prozor (zapadna Bosna).
Prije rata, u samom gradu Prozoru Bošnjaci su činili 60 procenata stanovništva. U periodu od avgusta do oktobra 1992. narasle su tenzije između Hrvata i Bošnjaka, pošto su Bošnjaci odbili da prihvate vlast Hrvatskog vijeća obrane (HVO) kao „najvišeg izvršnog, administrativnog i odbrambenog organa“ Herceg-Bosne.
U optužnici protiv šestorice hrvatskih zvaničnika navodi se kako je 23. oktobra te godine, u jutarnjim satima, zapovjednik HVO-a u Prozoru rekao Bošnjacima da će tenzije splasnuti ako oni smjesta prihvate vojnu i političku kontrolu hrvatske administracije. No, Bošnjaci nisu prihvatili taj prijedlog.
Popodne tog istog dana, snage HVO-a su Bošnjake u Prozoru, „pljačkajući, paleći i uništavajući njihove domove“ i preuzele kontrolu nad gradom.
U optužnici se navodi da je HVO tada zaveo teror nad bošnjačkim stanovništvom, kako bi ga prisilio da prihvati njegovu vlast. Samo tokom jula i avgusta 1993., hrvatske su snage „okupile i u kuće pod kontrolom HVO-a pritvorile nekoliko hiljada bošnjačkih žena, djece i staraca“. „Pripadnici HVO-a često su silovali muslimanske žene“, kaže se u pomenutom dokumentu.
Tokom ovosedmičnog svjedočenja, pukovnik Hoenštajn opisao je kako je za vrijeme svog mandata u ljeto 1993. bio odgovoran za nadzor nad područjem Prozora, Bugojna i Gornjeg Vakufa, kao i za zaštitu humanitarnih konvoja Ujedinjenih nacija prilikom njihovog prolaska kroz srednju Bosnu.
Svjedok je opisao tijesnu saradnju koju je uspostavio sa trupama Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija (United Nations Protection Force, UNPROFOR), kao i sa nevladinim grupama na području Prozora, jer su svi oni zajedno radili na isporuci humanitarne pomoći u ratom podijeljenoj zemlji.
Hoenštajn je objasnio i kako je istovremeno uspostavio bliske odnose i sa civilnim i vojnim predstavnicima bosanskih Hrvata i Muslimana.
No, kada je optužba od njega zatražila da navede imena lokalnih vojnih komandanata HVO-a i vojske bosanskih Muslimana, pukovnik nije mogao da ih se sjeti. „Dotakli ste jednu od mojih slabosti, a to je pamćenje imena“, priznao je on.
Međutim, Hoenštajn je rekao kako se jasno sjeća da je, tokom njegovog boravka na području Prozora, taj grad bio pod kontrolom vojske HVO-a.
„Oni su imali slobodu kretanja. Ograničavali su ljude. Uvijek je bio prisutan taj osjećaj straha, svaki put kada sam odlazio u grad, pogotovo među Bošnjacima“, rekao je on.
Da bi u gradu uspostavila zakon i red, hrvatska vojna policija „pribjegla je nekoj vrsti terorističke taktike kako bi stanovništvo držala pod kontrolom“, rekao je on.
Razgovarajući sa bošnjačkim ženama i djecom, često je imao utisak da postoji „jasan vizuelni kontakt“ između njih i vojne policije, pa je zaključio da su oni „pokušavali izbjeći da kažu bilo šta što bi kasnije moglo biti iskorišteno protiv njih“.
Pukovnik se prisjetio i svojih razgovora sa „najmanje dvije“ Bošnjakinje, pritvorenice logora HVO-a u Prozoru, koje su mu rekle da su ih hrvatski vojnici tokom noći izvodili iz logora kako bi ih silovali.
Pukovnik Hoenštajn potom je opisao i napade na konvoje humanitarne pomoći koji su prolazili kroz Prozor, takozvanim „Putem spasa“, koji je zapravo bio prašnjavi zemljani put koji je spajao Split (grad na hrvatskoj obali) sa srednjom Bosnom.
Ozlojeđenost je, po njegovim riječima, nastala kada je lokalno stanovništvo shvatilo da vozila sa pomoći, na putu ka Sarajevu, kroz Prozor prolaze bez zaustavljanja. Za mještane je, kako je rekao, to bilo „obeshrabrujuće“ – čime je sugerirao da su pomenuti napadi na kamione bili „direktno povezani sa činjenicom da u Prozor ništa nije stizalo“.
Pukovnik je opisao kako su konvoji UN-a često bili izrešetani mecima, a vozila nerijetko otimana.
Sa pojačanjem sukoba na tom području tokom juna i jula 1993., smanjila se – tvrdi svjedok – i bezbjednost konvoja.
Najteži incident koji je zapamtio desio se kada je jedan veliki konvoj, koji su organizirali civili iz Tuzle, prolazio kroz to područje.
Vojna policija HVO-a intervenirala je pod izgovorom da regulira saobraćaj, rekao je svjedok, da bi potom sistematski razdvajala vozila i usmjeravala ih ka Mostaru.
To je zabrinulo pukovnika, koji se usprotivio vojnoj policiji, ali je bio „primoran da se, pod prijetnjom oružjem“ povuče.
Svjedok je objasnio kako je, uz pomoć jedinica UNPROFOR-a, bio u stanju da zaštiti konvoj i otjera vojnu policiju.
Međutim, kamioni su još iste noći ponovo bili napadnuti. „Usred noći, kamioni s gorivom silom su izdvojeni iz konvoja, vraćeni u Prozor i ispražnjeni“, rekao je on.
Tužilac je upitao svjedoka ko je preusmjerio te kamione.
„Vojna policija iz Prozora“, odgovorio je on.
Ovo je bilo drugo pukovnikovo pojavljivanje pred Tribunalom. Prethodno je svjedočio na suđenju Enveru Hadžihasanoviću i Amiru Kuburi – komandantu i načelniku štaba vojske bosanskih Muslimana, koji su u martu ove godine osuđeni zbog toga što nisu zaustavili zločine koje su formacije pod njihovim zapovjedništvom u srednjoj Bosni počinile tokom 1993. i 1994.
Suđenje se nastavlja iduće sedmice.
Caroline Tosh izvještava za IWPR iz Haga.
