Povijesna presuda Krsticu

Rodjaci onih Muslimana koji su pogubljeni nakon pada Srebrenice iscekivali su taj trenutak s mjesavinom nade i strepnje: Haski sud je napokon presudio da nema nikakve sumnje u pogledu onoga sto se prije devet godina dogodilo nakon pada enklave.

“Zalbeno vijece . . . nazvalo je masakr u Srebrenici pravim imenom: genocid”, rekao je predsjedavajuci sudac Teodor Meron (Theodor Meron) 19. travnja/aprila, saopcavajuci konacnu presudu na sudjenju generalu bosanskih Srba Radislavu Krsticu, cije su jedinice prvo opkolile muskarce i djecake iz enklave, a zatim i sudjelovale u masovnim pogubljenjima koja su uslijedila.

Prvi put nakon nirnberskih procesa, jedan medjunarodni sud donio je presudu za genocid koji je pocinjen na evropskom tlu. Povijesna dimenzija ovakve presude utoliko je izrazenija vec i zbog toga sto ju je izreklo zalbeno vijece na cijem se celu nalazio sudac koji je i sam bio zrtva holokausta.

U Sarajevu je supruga jedne od srebrenickih zrtava za presudu cula na televizijskima vijestima. “Osjetila sam ogromno olaksanje”, izjavila je Zumra Sehomirovic za IWPR. “Vise ne postoji nikakva sumnja: ono sto nam se dogodilo bio je genocid.”

Usprkos tome, u trenutku kada je sudac Meron zavrsio citanje presude, prezivjeli iz Srebrenice su ipak osjetili izvjesno razocarenje. Mada je prvobitno bio optuzen i osudjen za sudjelovanje u zajednickom zlocinackom poduhvatu i za genocid, Krstic je sada proglasen krivim samo za “pomaganje i poticanje” najtezeg zlocina. U skladu s tom izmjenom, i kazna mu je smanjena – s 46 na 35 godina.

“To je vec manje dobro”, prokomentirala je Sehomiroviceva. “Ali ipak . . . sada vise nitko nece moci govoriti o Srebrenici na neki drugi nacin.”

Presuda zalbenog vijeca predstavlja mozda najvazniju odluku u dosadasnjoj povijesti Tribunala. Pritom su suci prvo potvrdili da se u Srebrenici zaista desio genocid, da bi onda detaljno obrazlozili i razliku izmedju cinjenja tog zlocina s jedne, i suizvrsilastva i poticanja na taj zlocin s druge strane.

Strucnjaci su suglasni da potonja dva elementa konacne presude Krsticu znace i uspostavu novih standarda dokazivanja najtezih zlocina za koje je nadlezan Haski tribunal, te da u isti mah predstavljaju i krupan doprinos vazecoj pravnoj regulativi koja se odnosi na genocid.

Presuda izrecena Krsticu takodjer ce utjecati na ishod velikog broja sudskih procesa koji se vode pred Haskim tribunalom, od kojih je svakako najznacajnije sudjenje bivsem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Milosevicu. Naime, promatraci sada tvrde da ni Milosevic – s obzirom na najnoviju presudu – vjerojatno nece uspjeti izbjeci odgovornost za genocid.

“Ovo je povijesno sudjenje, ne samo zbog toga sto su na njemu potvrdjene optuzbe za genocid u Srebrenici, nego i zbog toga sto je zahvaljujuci njemu produbljno nase razumijevanje pravne dimenzije tog pitanja”, izjavio je za IWPR Erik Markuzen (Eric Markusen), proucavalac genocida i visi istrazivac danskog Instituta za medjunarodne studije.

“Kao sto i ubojstvo moze biti pocinjeno na mnogo nacina, pri cemu uvijek ostaje ubojstvo, tako i genocid moze imati razlicite oblike – pocev od ubijanja sedam tisuca ljudi za svega nekoliko dana, sto se dogodilo u Srebrenici, preko milijun stradalih u Ruandi, pa do sest milijna poginulih u holokaustu.”

Smatra se da je oko 7.000 muslimanskih muskaraca i djecaka ubijeno nakon sto su Srbi 11. srpnja/jula 1995. zauzeli Srebrenicu. Mnoge od zrtava su, poput Zumrinog supruga, prethodno bile razdvojene od svojih obitelji. Iako im je receno da ce biti izvrsena samo “provjera” njihovog navodnog ucesca u ratnim zlocinima, najveci broj njih je – ubrzo potom – zauvijek nestao.

Jedan dio muskog stanovnistva pokusao je pobjeci. Tako su formirane citave kolone, koje su se kroz guste srebrenicke sume nastojale probiti do teritorije pod kontrolom Muslimana. Dijelovi Krsticevog Drinskog kopusa sudjelovali su u njihovom opkoljavanju. Skoro svi koji su uhvaceni kasnije su bili i pogubljeni. Ubijanje se nastavilo sve do 19. srpnja/jula.

Krsticevi branioci su tvrdili da se progoni i ubojstva koji su se odigrali u Srebrenici ipak ne mogu nazvati genocidom. Prema njihovim rjecima, vec i sam broj zrtava takvu optuzbu cini neprikladnom.

No, zalbeno vijece je odbacilo tu tvrdnju, istakavsi da, iako je stanovnistvo Srebrenice “cinilo tek mali postotak ukupne muslimanske populacije u tadasnjoj Bosni i Hercegovini, [njegova] vaznost nije puka posljedica njegove brojnosti . . . Zbog toga sto je najveci broj Muslimana [prognanih iz istocne Bosne] do 1995. pronasao utociste u srebrenickoj enklavi, unistavanje te enklave predstavljalo je ujedno i postizanje cilja ciscenja citave regije od muslimanskog stanovnistva.”

Obrana je takodjer tvrdila da se u Srebrenici genocid nije mogao dogoditi ni zbog toga sto su se na meti vojske bosanskih Srba nalazili iskljucivo vojno sposobni muskarci, a niposto i zene i djeca.

Sudsko vijece medjutim nije prihvatilo ni taj argument. “Masakr je izvrsen nad ljudima koji cine jednu petinu cjelokupne srebrenicke zajednice”, rekli su suci. “Imajuci u vidu patrijarhalni karakter muslimanske zajednice u Bosni, pogrom nad tolikim brojem ljudi neizbjezno je imao za posljedicu fizicki nestanak muslimanskog stanovnistva iz Srebrenice.”

Medjutim, mada su potvrdili da se u Srebrenici radilo o genocidu, suci su odlucili odbaciti one elemente Krsticeve prvostupanjske presude koji su se ticali optuzbi za planiranje i izvrsenje najtezeg zlocina.

Razmatrajuci ponovo nebrojene dokaze koji su na sudjenju izneseni u vidu svjedocenja, dokumenata, video-snimaka i tajno snimljenih telefonskih razgovora, suci su ipak procijenili da ne postoji dovoljno osnova za to da se Krsticu pripise i postojanje “genocidne namjere”.

Zalbeno vijece je, s druge strane, potvrdilo da su genocid ipak isplanirali pojedini pripadnici najuzeg vojnog rukovodstva bosanskih Srba, ali se uzdrzalo od spominjanja njihovih imena.

Za srebrenicki genocid vec je optuzen i vojni zapovjednik bosanskih Srba, general Ratko Mladic, koji se jos uvijek nalazi na slobodi.

Suci su, kada je o Krsticu rijec, zakljucili da je on znao da bez Drinskog korpusa vojno rukovodstvo bosanskih Srba “nece moci ostvariti svoj genocidni plan”. Stoga bi se, po njihovim rijecima, za Krstica “prije moglo reci da je za spomenuti zlocin odgovoran kao pomagac i podstrekac, a ne kao pocinilac”.

Ovaj dio presude odmah je izazvao i ostru kritiku izvjesnih haskih promatraca. I jedan od clanova zalbenog vijeca tim je povodom izdvojio misljenje: sudac Mohamed Sahabudin (Mohamed Shahabuddeen) iz Gvajane izjavio je da po njegovom misljenju dokazi ipak pokazuju da je Krstic odgovoran za mnogo vise od pukog “pomaganja i podsticanja”.

Presuda Krsticu je ponovo ozivjela i rasprave da li – kada je o genocidu rijec – visokim vojnim starjesinama treba suditi za osobnu ili zapovjednu odgovornost. Da je Krsticu bilo sudjeno za zapovjednu odgovornost, on bi neizostavno bio proglasen krivim, buduci da je svakako znao za namjere svojih potcinjenih i da nije ucinio nista kako bi sprijecio zlocine. Potonji stav zastupa recimo Evin Elison (Ewen Allison), konzultant za medjunarodno humanitarno pravo i advokat iz Vasingtona.

Ostali pak strucnjaci smatraju da bi se upravo to sto su suci striktno razdvojili organizatore srebrenickog zlocina od pomagaca i podstrekaca, moglo ispostaviti kao najveci doprinos presude Krsticu buducoj pravnoj regulaciji zlocina genocida.

“Problem s genocidom je u tome sto obicno postoji relativno mali broj neposrednih pocinilaca, a mnogo vise pomagaca i podstrekaca”, istice Erik Markuzen. “Sada je Tribunal u isti mah ne samo jasno odredio granicu izmedju cinjenja i pomaganja i poticanja, nego i nedvosmisleno potvrdio da i pomaganje i poticanje sami po sebi predstavljaju vid pojedinacne odgovornosti koji iziskuje najtezu osudu.”

“Poruka koju je poslalo zalbeno vijece sastoji se u tome da vi mozete biti proglaseni krivim kao suucesnik i postrekac genocida cak i ukoliko je u vasem slucaju izostala sama genocidna namjera”, izjavio je za IWPR Pol Sejls (Paul Seils), visi analiticar njujorskog Medjunarodnog centra za tranzicionu pravdu. “Vise ne mozete jednostavno reci: ´Ja sam samo radio svoj posao, pa zato – iako sam znao da oni kojima pomazem cine genocid – ipak nisam kriv.´”

Tako je, po Sejlsovim rijecima, “ukinuta mogucnost da se pobjegne od odgovornosti za genocid”, i to nezavisno od toga je li rijec o oosbama optuzenim za srebrenicke masakre, ili o onima koje se tereti za ostala zlodjela pocinjena tokom jugoslavenskih ratova. U tom smislu, Sejls takodjer smatra da je na osnovu dosadasnjeg toka sudjenja Milosevicu postalo vise nego ocigledno da je optuzeni svakako odgovoran – bilo za planiranje i usmjeravanje zlocina, bilo zbog toga sto, iako je za njih znao, nije ni pokusao da ih zaustavi ili kazni.

“Takvo ponasanje moze biti tretirano kao zapovjedna odgovornost, odnosno pomaganje i podsticanje genocida – sto je na osnovu presude Krsticu postalo itekako jasnije”, dodao je on.

Buduci da mu je potvrdjena samo krivica za pomaganje i podsticanje, Krsticu je kazna ublazena. Samim tim, ovaj general – koji inace ima 56 godina – mozda i nece ostati iza resetaka do kraja zivota. To je pak razjarilo srebrenicke zrtve, koje su uglavnom podrzale zahtjev tuzioca da se optuzenik osudi na dozivotnu robiju.

“Dozivotna robija bi bila pravednija kazna”, kaze Sehomiroviceva. “Uostalom, i mi smo osudjeni da svoj gubitak nosimo u sebi do kraja zivota.”

Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.