Rasulo srpskih trupa u Srebrenici

Na pocetku sedmog tjedna dokaznog postupka obrane na sudjenju Vidoju Blagojevicu i Draganu Jokicu – dvojici oficira bosanskih Srba, koji su optuzeni za sudjelovanje u srebrenickom masakru 1995. godine – Blagojevicev advokat je pred sud izveo i jednog zasticenog svjedoka.

Poput mnogih drugih svjedoka obrane koji su vec svjedocili sto se desavalo uoci, tokom i nakon pada Srebrenice, i ovaj je svjedok prvenstveno govorio o opcem rasulu koje je tada vladalo, ukazujuci pored ostalog i na neispravnost oruzja, oskudicu goriva, losu komunikaciju i netocnu evidenciju.

Uoci i nakon masakra, Blagojevic je obavljao duznost zapovjednika Bratunacke brigade u vojsci bosanskih Srba. Njegova je jedinica bila zaduzena za sigurnost na podrucju oko srebrenicke “zasticene zone”.

Optuzba tvrdi da je Blagojevic odgovoran za zlocine koje su pocinili pripadnici jedinica pod njegovim zapovjednistvom. Rijec je o formacijama koje su – kako se navodi u optuznici – sudjelovale u operaciji zauzimanja Srebrenice i kasnijem pogubljenju 7.000 muslimanskih muskaraca i djecaka. Osim toga, Blagojevic je optuzen i za krivicno djelo suucesnistva u genocidu.

Njegov branilac Majkl Karnavas (Michael Karnavas) pokusava osporiti sve tocke optuznice, nastojeci pokazati kako na tom podrucju njegov klijent nije imao stvarnu kontrolu nad onim sto se desavalo.

Stoga je Karnavas vec izveo citav niz svjedoka, koji su razdoblje u kojem se desavao srebrenicki masakr bez izuzetka pred sudom opisali kao vrijeme potpune konfuzije i nereda, napominjuci da Blagojevic prakticno nije bio u stanju utjecati na situaciju.

Ovog tjedna slicne je tvrdnje iznio i spomenuti zasticeni svjedok.

On je Blagojevica opisao kao “casnog covjeka, postenog oficira”, na cija je pleca pao “veliki teret . . . kako razrijesiti nastalu situaciju”.

Svjedok je uporno tvrdio da mu Blagojevic “niposto i nikada nije naredio cinjenje bilo kakve gluposti”.

Takodje je ispricao i kako je u jednoj prilici od Blagojevica zatrazio pomoc i kako mu je zapovjednik jednostavno sugerirao da postojece probleme rijesi – samostalno. Stoga je svjedoku vec tada postalo jasno da su Blagojevicu “ruke bile vezane”.

Dogadjaji na terenu bili su, po rijecima svjedoka, “izvan naseg domasaja”.

Svjedok je objasnio da se radilo o “velikom podrucju”, te da “nije bilo dovoljno ljudi za njenu obranu”; insistirao je i na tome da Blagojevic ni na koji nacin nije mogao rjesavati probleme s kojima se suocavao.

Svjedok je istakao i da su mnogi od tih problema bili zapravo posljedica nedostatka opreme i goriva, te nemogucnosti uspostavljanja komunikacije.

On je pred sudom opisao i jednu karakteristicnu situaciju, kada on sam nije cak ni nazvao Blagojevica da bi ga izvjestio o tome kako je vidio kolonu Muslimana koja napusta Srebrenicu.

Zamoljen da objasni zbog cega to nije ucinio, on je jednostavno odgovorio: “Tih su dana sluzbene komunikacije izmedju nas bile vrlo lose.”

Kasnije, tokom unakrsnog ispitivanja, svjedok je podrobno objasnio svoju izjavu. On je ukazao na to da je oprema bila “vrlo stara, u losem stanju, [i da su] baterije . . . bile uglavnom slabe ili prazne”.

Branilac Karnavas je svjedoku predocio i odredjeni broj dokumenata, ukljucujuci i nekoliko izvjestaja o ratnim djelovanjima, kao i sluzbenu mapu na kojoj je bila oznacena zona odgovornosti Bratunacke brigade, i upitao ga ima li na njoj bilo kakvih gresaka.

Svjedok ih je vrlo brzo pronasao – a advokat je potom pokusao pokazati kako je to vrlo znacajno za citav slucaj.

Dokazujuci da su cak i sluzbeni dokumenti bili nepouzdani, Karnavas se nadao da ce uspjeti uvjeriti suce da “ne posvecuju previse paznje onome sto je napisano, jer bi nas to moglo odvesti na krivi trag”.

On je od njih takodjer zatrazio da se ne obaziru previse ni na tzv. posredne dokaze, kojima je optuzba uglavnom pribjegavala u nastojanju da pokaze kako je Blagojevic znao za operaciju ubijanja, te da je i sam itekako bio umijesan u nju.

Vec u svojoj uvodnoj rijeci od 14. travnja/aprila, Karnavas je protestirao protiv izvodjenja bilo kakvih zakljucaka na temelju te vrste dokaza.

“Posredni su se dokazi u ovom slucaju ticali okolnosti da je g. Blagojevic bio zapovjednik Bratunacke brigade, da se Bratunac nalazi u blizini Potocara, da su se stvari uglavnom desavale u Bratuncu i Potocarima, te da je otuda i on morao biti ukljucen u zajednicki zlocinacki poduhvat . . .”, rekao je advokat.

Radilo se, u stvari – nastavio je Karnavas – o “klasicnoj situaciji boravka u pogresno vrijeme na pogresnom mjestu”. “Na nesrecu, on [Blagojevic] postao je zapovjednik Bratunacke brigade neposredno uoci napada na Srebrenicu, a zbog lokacije na kojoj je boravio . . . postojala je zurba da ga se optuzi i unaprijed osudi.”

Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedok je pred Tribunalom izjavio kako sve do okoncanja rata, kada je za to saznao iz medija, nije bio upoznat sa cinjenicom da je vise tisuca Muslimana ubijeno. Postavljeno mu je i pitanje je li znao da se na svega nekoliko kilometara od zapovjednog mjesta na kojem je proveo vise od godinu dana, da bi ga napustio tek 12. srpnja/jula, nalaze masovne grobnice (koje su iskopane 13. i 14. istog mjeseca).

Nakon rasprave na kojoj se udaljenosti od zapovjendog mjesta zaista nalaze spomenute grobnice, svjedok je rekao da nije znao za njihovo postojanje.

Svjedoku je takodjer bilo postavljeno i pitanje o promatrackom polozaju Nizozemskog bataljuna Ujedinjenih naroda, koji se nalazio neposredno ispod njegovog mjesta. Tuziteljica Antoaneta Isa (Antoinette Issa) upitala ga je da li je otvarao vatru po tom polozaju. “Pa nisam, valjda, lud. Zasto bih to radio?”, ostro je odgovorio.

Tuziteljica je prije toga ustanovila da su svjedok i njegove jedinice raspolagale minobacacima, a u nastavku sudjenja se pozivala na izvjestaj UN-a po kojem se polozaj Nizozemskog bataljuna u razdoblju izmedju 7. i 12. srpnja/jula u vise navrata zaista nalazio pod minobacackom vatrom.

Svjedok je pak porekao da je bio upoznat s takvom aktivnoscu svoje jedinice.

“To lici na scenario za neki film”, rekao je on. “Imam utisak da se radi o necijem scenariju.”

Rachel S. Taylor je urednica IWPR-a u Hagu.