RAT, ZLOČINI I VIDEO TRAKE

Video-snimci emitovani ove sedmice – na kojima se vide zlostavljanja Srba počinjena 1995. – izazvali su gnjevne reakcije u regionu i podstakli debatu o tome da li je prikazivanje onog što bi mogli biti ratni zločini na nacionalnim televizijama najbolji način služenja pravdi.



Iako se većina analitičara slaže da objelodanjivanje takvih snimaka predstavlja pozitivan događaj, oni takođe upozoravaju i da lokalne vlasti to koriste u političke svrhe – manipulirajući situacijom tako što emituju samo ono što im odgovara i kada im odgovara.



Teško da je slučajno to što je prvi u ovom nizu snimaka emitovan u Srbiji, na jedanaestu godišnjicu Operacije Oluja – akcije širokih razmjera kojom je hrvatska vojska, u sadejstvu sa snagama bosanskih Muslimana, avgusta 1995. povratila oblast Krajine, koju su do tada kontrolirali Srbi.



Riječ je o najuspješnijoj operaciji hrvatske vojske u cijelom ratu sa srpskim snagama, koji je trajao od 1991. do 1995. Tokom pomenute ofanzive više stotina Srba je ubijeno, dok je njih oko 200,000 primorano da izbjegne iz Hrvatske, i to uglavnom, u Bosnu i Srbiju. Iako je čitava operacija zvanično trajala svega četiri dana, akcije manjih razmjera nastavile su se sve do novembra iste godine.



Na jednom od snimaka koji su ove sedmice emitovani vide se pripadnici jedinice hrvatske vojske pod nazivom Crne Mambe kako zlostavljaju srpske izbjeglice koje pokušavaju da pobjegnu iz Krajine. A muslimanski vojnici iz Bosne, pripadnici specijalnog odreda Petog korpusa pod nazivom Hamze, snimljeni su kako navodno pucaju i ubijaju jednog Srbina, koji im se predao i sjedio uzdignutih ruku.



Ovaj snimak – kao i ostali – emitovan je na srpskoj, bosanskoj i hrvatskoj televiziji.



Hrvatske su vlasti gnjevno reagovale, optužujući srpske medije da su svjesno odabrali godišnjicu Operacije Oluja kako bi im „pokvarili proslavu“. Negirale su da su u ubijanjima sudjelovali hrvatski vojnici, i svu krivicu prebacile na bosanske vojnike.



Jedna od stanica koje su prikazale uznemirujuće snimke bio je i srbijanski B92. Ljubica Gojgić – koja za B92 redovno izvještava o ratnim zločinima – odbacila je optužbe hrvatske vlade da je njena kuća u posjed navedenog video-snimka došla prije dva mjeseca, ali da je sačekala godišnjicu kako bi ga emitovala.



„To nije istina“, kaže ona. „Traku smo, od nekoga koga smatramo pouzdanim izvorom, dobili svega nekoliko dana prije no što smo je emitovali.“



No, Gojgićeva se slaže s tim da je traka u B92 vjerovatno ciljano stigla tog datuma.



„Nisam iznenađena time što smo traku dobili sada, pošto je naš izvor znao da je godišnjica trenutak kada će snimak izazvati najveću pažnju“, kaže Gojgićeva. Dodaje i da je zloglasni snimak na kojem se vidi kako pripadnici jedinice Škorpioni u julu 1995. zlostavljaju i ubijaju šestoricu bosanskih Muslimana iz Srebrenice u javnost dospio u junu prošle godine, neposredno uoči desete godišnjice srebreničkog masakra.



Svega nekoliko dana nakon objelodanjivanja prvog video-snimka, u Srbiji je na državnoj televiziji emitovan i drugi prilog eksplozivnog sadržaja.



On je, kako se čini, snimljen u Bosanskoj Krajini u septembru 1995., tokom operacije kojom je bosanska vojska preuzela kontrolu nad sjeverozapadnim gradovima koje su do tada držali Srbi. Te napade je, uz pomoć hrvatskih snaga, izveo Peti korpus bosanske vojske, kojim je komandovao bivši muslimanski general Atif Dudaković.



Na tom snimku se vidi kako Dudaković, kako se čini, svojim jedinicama naređuje da spale srpska sela u zoni operacije. „Sve ih spalite“, navodno je rekao on.



Srbijanska vlada je Dudakovića optužila za ratne zločine i zahtijevala da se on smjesta uhapsi.



Dudaković, koji je sada u penziji, među bosanskim Muslimanima važi za jednog od najboljih i najsposobnijih ratnih komandanata. Muslimanske snage su pod njegovom komandom uspjele da u jesen 1995. povrate kontrolu nad bosanskim gradovima Sanski Most i Mrkonjić Grad – što je jedan od najvećih uspjeha Bosanaca u ratu koji je trajao od 1992. do 1995.



Sve do sada, Dudaković nije bio povezivan ni sa kakvim ratnim zločinima. On je za bosansku televiziju 8. avgusta izjavio kako nije kršio Ženevske konvencije, te da nije primio nijedan izvještaj o tome da je iko od njegovih vojnika to činio.



„Mogu da kažem, sa punom moralnom odgovornošću, da pripadnici Petog korpusa nisu činili zločine. Moglo je biti pojedinačnih slučajeva, ali samo pojedinačnih“, rekao je on.



Treći snimak emitovan je na hrvatskoj i bosanskoj televiziji dan nakon onog sa Dudakovićem, i najšokantniji je od svih koji su isplivali na površinu ove sedmice.



Iako nije nepoznat – Gojgićeva tvrdi da ga je B92 emitovao prije nekoliko godina – on je ipak šokantan, pošto se na njemu vide pripadnici Hamzi kako, u septembru 1995., maltretiraju jednog zarobljenog srpskog vojnika. Njegovo tijelo snimljeno je i nekoliko sekundi kasnije – beživotno, sa prerezanim grkljanom. Vidi se i kako muslimanski vojnici muče jednog srpskog civila, koji je potom privezan za traktor i vučen sve dok nije izdahnuo.



Bosanski su mediji izvjestili da je komandant te jedinice – koja je izgleda navodno djelovala u sklopu Dudakovićevog Petog korpusa – bio strani borac Tarik El Harbi, koji je iz Bosne otišao 2001.



Mnogi iz regiona pitaju se kako to da se ovi snimci – sa potencijalno krunskim dokazima o ratnim zločinima – pojavljuju tek sada, više od deset godina nakon rata. Takođe se pitaju i zbog čega su oni koji posjeduju snimke skloniji da ih proslijede medijima nego sudstvu.



Direktorica beogradskog Centra za humanitarno pravo, Nataša Kandić, koja je prije godinu dana otkrila pomenuti video-snimak Škorpiona, izjavila je za IWPR kako postoji nekoliko razloga zbg kojih su trake toliko dugo ostale pohranjene u privatnim arhivima.



„Oni koji su snimili ratne zločine obično su i sami sudjelovali u tim zlodjelima, tako da će, ukoliko su i dalje u posjedu tih traka, jako voditi računa o tome da ih ne daju pogrešnoj osobi“, kaže Kandićeva.



Ona pretpostavlja da oni koji posjeduju te snimke mogu da ih upotrijebe za ucjenjivanje onih koji su na njima snimljeni, ili pokušati da ih prodaju na crnom tržištu. Ponekad taj materijal koriste i pri sklapanju nagodbe sa tužiocima. A ako ništa od svega toga ne uspije, kaže ona, onda taj materijal ustupaju vlastima ili medijima.



Gojgićeva vjeruje da postoji „daleko veći broj sličnih traka“.



„Fascinantno je da neki ljudi uživaju da snimaju sami sebe dok vrše stravične zločine, kao i da uživaju pri kasnijem gledanju tih snimaka po privatnim zabavama, hvaleći se time pred prijateljima“, kaže ona.



Istog je mišljenja i predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Banja Luci, Branko Todorović.



„U narednih nekoliko godina gledaćemo sve više dokaza o ratnim zločinima počinjenim tokom ratova koji su vođeni devedesetih godina, koji će često biti šokantni“, izjavio je on.



Mada priznaje da lokalne vlasti i političke partije u Bosni posljednji niz video traka mogu pokušati da iskoriste za manipuliranje javnošću i jačanje vlastitih pozicija uoči opštih izbora zakazanih za oktobar ove godine, on kaže da je važno da snimci nastave da se pojavljuju, bez obzira na posljedice.



„Ključno pitanje je kako će javnost reagirati na ono što vidi na ovim trakama i da li će biti u stanju da se distancira od počinilaca tih zločina“, kaže on.



On takođe smatra kako nam je, da bismo prihvatili istinu, ponekad svima potrebna neka vrsta podsticaja: „Moraćemo se prije ili kasnije suočiti sa istinom o ratnim zločinima – i što prije se to desi, to bolje po sve nas.“



No, s tim se ne slaže direktor Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) u Sarajevu, Mirsad Tokača. On misli da emitovanje video traka koje prikazuju zločine samo ponižava žrtve.



“Da je onima koji prosljeđuju te trake medijima stalo do žrtava, kao što tvrde da jeste, oni bi ih dali tužiocima kao važan mogući dokaz i zahtijevali bi istrage o tim zločinima. Ovako, oni taj materijal koriste za vlastite potrebe, puštajući ga samo onda kada im to odgovara“, kaže Tokača.



Gojgićeva je za IWPR izjavila kako, prema nekim glasinama, policija bosanskih Srba ove snimke posjeduje već izvjesno vrijeme, te da su joj na raspolaganju još neki. To je razbjesnilo Milana Ivančevića, predsjednika Udruženja za traženje ubijenih i nestalih vojnika i civila Republike Srpske (RS).



„Kao čovjek i kao Srbin, ljut sam zbog toga što su sve do sada čekali da ih otkriju“, rekao je Ivančević u intervjuu televiziji bosanskih Srba. „Ako su željeli da ti snimci budu iskorišteni kao dokaz, zašto nisu nešto učinili ranije?“



Posmatrači kažu da je revnost sa kojom vlasti Republike Srpske i Srbije zahtijevaju hapšenja još uvijek neoptuženih komandanata bosanskih Muslimana u oštroj suprotnosti spram njihove vlastite nespremnosti da uhapse izvjestan broj optuženih srpskih zvaničnika. Među njima su i vojni i politički lideri RS-a iz ratnog perioda – Ratko Mladić i Radovan Karadžić.



Ironičnost situacije nije promakla ni muslimanskom predstavniku u kolektivnom bosanskom predsjedništvu, SulejmanuTihiću.



„Ukoliko su zaista privrženi procesuiranju ratnih zločinaca, neka to dokažu hapšenjem Karadžića i Mladića, pošto ih skrivaju i finansiraju 11 godina“, stoji u Tihićevoj izjavi od 9. avgusta.



Tihić će se na predstojećim opštim izborima u Bosni, zakazanim za oktobar, kandidirati za mjesto člana državnog predsjedništva.



Zamjenik srbijanskog tužioca za ratne zločine, Dragoljub Stanković, otputovao je ove sedmice u Hag, kako bi tužiocima lično predao neke od video-snimaka Operacije Oluja. Tribunalu, međutim, one neće biti od velike koristi. Sve istrage su okončane još 2004., a tužioci nemaju pravo da pokreću nove istrage ili podižu nove optužnice. Oni čak ne mogu koristiti ovaj materijal na tekućim ili budućim suđenjima. To znači da će sav posao morati da obave lokalni tužioci, i to pod ovako složenim uslovima.



„Za tužioce je mnogo lakše kada svoj posao obavljaju bez političkog pritiska i pritiska javnosti“, izjavio je portparol tužilaštva Tribunala, Anton Nikiforov. „Političari su se već previše umiješali u ovaj slučaj.“



Kao rezultat tok pritiska, u Zagrebu su se 10. avgusta sastali tužioci za ratne zločine iz Bosne, Hrvatske i Srbije, kako bi razgovarali o tome šta bi trebalo učiniti povodom snimaka nastalih u Operaciji Oluja. U izjavi datoj istog dana, oni su saopštili kako su razmijenili sve dostupne podatke u vezi sa ovim slučajem, te potvrdili svoju odlučnost da nastave saradnju.



„To je veoma pozitivan ishod“, rekao je Nikiforov. „Ovaj sastanak je najbolji primjer da te tri zemlje mogu raditi zajedno na procesuiranju ratnih zločina.“



U međuvremenu, televizijski gledaoci u regionu čekaju slijedeću video traku. Izvještač sarajevskog lista Dnevni avaz, Sead Numanović, takođe očekuje da će narednih mjeseci na novim snimcima biti viđeni jezivi detalji ratnih zločina počinjenih na raznim stranama.



„U toku je novi rat – rat video trakama – a jedini koji će u njemu zasigurno izgubiti jesu žrtve“, rekao je on.



Merdijana Sadović je voditeljica programa za Haški tribunal IWPR-a.