SJECANJA JEDNE MLADE ZRTVE

S tom djevojkom – cije ime necu spominjati – razgovarao sam u Zenici. Ispricala mi je kako je bila medju prvim bosanskim Muslimanima koji su na vlastitoj kozi osjetili kampanju kasnije nazvanu “etnickim ciscenjem”.

Iz sela su je odvele paravojne jedinice Zeljka Raznatovica – poznatijeg kao Arkan – nakon cega se prikljucila tisucama bosanskih Muslimana koji su prebacivani iz jednog sela u drugo.

I dok drugi kampanju etnickog ciscenja pamte kao nemilosrdnu i dobro organiziranu akciju, ova Muslimanka sjeca se samo kaosa i toga kako snage bosanskih Srba nisu znale sto ciniti s desetinama tisuca izbjeglica koje su predstavljale izravnu posljedicu njihovih napada.

Nakon nekoliko dana provedenih na okupu, muskarci i mladici bili su odvojeni od zena i staraca. Oni ce kasnije biti poslani u zloglasne koncentracione logore, formirane u sjevernoj Bosni.

Zene su pak bile potrpane u autobuse, koje su potom odvezli srpski vojnici. Ali su se vozila – bez ikakvog prethodnog plana – zaustavila nadomak sume, daleko od bilo kakvog naselja. Stiglo je naredjenje da se ceka.

Cekanje je trajalo nekoliko dana, a onda su uslijedila silovanja.

Vojnici bi se setali po autobusu, birajuci zenu – obicno tinejdzerku – koju su potom odvodili u sumu i seksualno je zlostavljali.

Strahujuci za svoju kcerku, majka joj je lice pokrila prasinom s poda, dok joj je starica koja je sjedila nedaleko od nje dala maramu. Tako bi se ona, kada bi vojnici usli u autobus i poceli traziti djevojke, pritajila u nadi da nece privuci njihovu paznju.

I prijevara je uspjela – mada je to za posljedicu imalo citave dane bez hrane i s vrlo malo vode (u uvjetima sve vece vrucine).

Najzad su autobusi pokrenuti s tog mjesta. Zaustavili su se tek u sumrak, u jednom opustjelom muslimanskom selu, gdje su kuce vec bile opljackane, a njihova vrata sirom otvorena.

Tada se vise nije moglo pobjeci. Vojnici su postrojili zene duz svakog autobusa – tako da vise nije bilo nade da ce se one mlade i lijepe moci prerusiti.

Djevojka je bila izvedena iz stroja i odvedena u jednu od kuca. “Sjecam se da su odvodjene i druge zene, odveli bi jednu djevojku u jednu kucu, a drugu u neku drugu”, prenio mi je prevodilac njene rijeci.

Vojnik s bradom, star otprilike koliko i njen otac, odveo ju je u spavacu sobu. Rekao joj je da se skine i najavio da ce je silovati, te da ce – ukoliko se bude opirala – dobiti batine.

Ucinila je sto joj je bilo naredjeno. On je nakon toga napustio sobu, ali joj je rekao da ostane gdje je. Nekoliko minuta kasnije stigao je drugi vojnik, i ponovo se desilo isto. Onda je dosao i treci. Najzad se ponovo pojavio prvi vojnik. Nakon sto ju je jos jednom silovao, poceo je da joj prica.

“Rekao mi je da je razlog zbog kojeg me je silovao to sto su njegovu suprugu i kcerku silovali Muslimani”, rekla je ona. “To nije bilo istina – rat je tek bio poceo. Kada se to moglo dogoditi?”

Na osnovu postojecih izvjestaja, pokazuje su da su ovakva silovanja u Bosni zapravo bila uobicajena tokom tog dugog ljeta 1992. Pokazalo se, doduse, da su reportaze o “logorima za silovanje” bile lazne, ali je seksualno zlostavljanje zaista bilo vrlo rasireno i sistematsko.

Zapovjednici nisu izdavali takva naredjenja, ali su dosadasnja sudjenja pokazala da se podrazumijevalo da ce karakteristicna vrsta ljudi, koja je ulazila u sastav raznih paravojnih jedinica, tumarajuci naokolo, pozeljeti sebi dati oduska.

Za prosjecnog pripadnika paravojne jedinice – koji cesto nije ni bio iz Bosne, nego iz Srbije – rat je predstavljao savrseno opravdanje za zabavu, vatreno oruzje, unistavanje stvari, bogacenje pljackom, ali i za seksualni odnos sa zenama koje na tako nesto pod normalnim okolnostima nikada ne bi pristale.

Nakon posljednjeg silovanja, vojnik s bradom joj je naredio da se obuce i zajedno s njim izadje iz kuce. U tami je mogla zapaziti nijeme konture drugih silovanih zena s kojima je zajedno i vracena u autobus.

Ponovo je bila sa svojom majkom – zene su potrpane u autobuse, da bi potom bile odvezene.

Bilo je vec jutro kada su se autobusi ponovo zaustavili. Ovoga puta su se nasli u nekom cudnom predjelu, u kojem – usprkos brdima i drvecu – nije bilo nikakvih znakova zivota. “Naredili su nam da izadjemo iz autobusa, pokazali nam pravac i rekli da idemo”, prisjetila se ona.

Tako je pocela posljednja etapa njenog iskusenja. Zene su formirale kolonu i krenule putem koji se pruzao medju brdima. Vrucina je bila velika, a one gladne i zedne. Ali su strahovale, ne samo od povratka, nego i od zaustavljanja. “Samo smo nastavile hodati. Ljudi su bili zedni. Starci su padali”, rekla je ona.

Sutradan se, iscrpljena i ocajna, zajedno s majkom nasla u prednjem dijelu kolone – kada su u daljini ugledale usamljenog vojnika.

“Trcao je k nama”, rekla je ona. “Nista nisam shvatila sve dok nisam vidjela da oko glave nosi zelenu maramu.”

Bilo je to na samom pocetku rata, kada vojska bosanske vlade nije imala ni prave uniforme. Zelena marama ukazivala je na to da je covjek koji je nosi Musliman. To je znacilo da su zene stigle na lokaciju koja je bila pod kontrolom vlade.

“Kada nas je spazio, bio je sokiran”, prisjetila se ona. “Nije znao sto da radi. Trcao je od jedne do druge zene, pokusavajuci pomoci, ali nas je bilo tako puno.”

Srecom, po ovu zrtvu sve se zavrsilo na najbolji nacin. Njena majka je prezivjela rat, a kasnije su se sastale i s ocem.

Uslijedio je i psiholoski oporavak u centru za zrtve silovanja u Zenici, koji je osnovala jedna njemacka dobrotvorna organizacija.

Radnici tog centra tvrde da su zakljucili kako su vojnici-silovatelji smatrali da seksualno zlostavljanje predstavlja kaznu koja je za njihove neprijatelje gora od smrtne – te da su racunali s tim da ce izmucene zrtve biti izopcene iz drustva.

Malo kome od njih to se zaista i desilo. Muzevi i mladici uglavnom su im ostali vjerni i cak su pristajali na zahtjeve zenicke organizacije da vise mjeseci budu po strani od samog centra, kako ne bi izazvali strah nekih od zena koje su jos uvijek bile pod djelovanjem traume.

Nasa djevojka nije imala decka koji bi je posjetio. Ali ima obitelj koja je voli. Nadajmo se da ce i to biti dovoljno.

Chris Stephen je rukovodilac projekta IWPR-a u Hagu.