ŠLJIVANČANIN ODBACIO NAVODE O VRŠENJU ODABIRA
Nekadašnji oficir Jugoslovenske Narodne Armije poriče navode po kojima je raspolagao spiskovima za odabir pacijenata vukovarske bolnice.
ŠLJIVANČANIN ODBACIO NAVODE O VRŠENJU ODABIRA
Nekadašnji oficir Jugoslovenske Narodne Armije poriče navode po kojima je raspolagao spiskovima za odabir pacijenata vukovarske bolnice.
Bivši oficir Jugoslovenske Narodne Armije (JNA), Veseljin Šljivančanin, nastavio je i ove sedmice da tvrdi kako nije sudjelovao u masakru oko 260 pacijenata i civila koji su u novembru 1991. izvedeni iz vukovarske bolnice.
Tokom unakrsnog ispitivanja od strane tužilaštva i branilaca svojih saoptuženika, on je porekao i navode po kojima je raspolagao spiskovima sa imenima ljudi koji su smatrani „političkim i vojnim protivnicima JNA“, a na temelju kojih je lično izvršio odabir lica iz vukovarske bolnice koja će kasnije biti pogubljena.
Šljivančanin je rekao da su mediji širili lažne glasine o njemu i da to što se našao na suđenju u Tribunalu znači da protiv sebe ima „veoma moćnu organizaciju“.
„Našao sam se u nemogućoj situaciji“, rekao je Šljivančanin tužiocu Marksu Muru (Marks Moore).
On je samog sebe opisao kao „časnog čovjeka iz časne zemlje“, kojeg su okaljale lažne glasine i sam sudski sistem.
Šljivančaninu se – zajedno sa bivšim oficirima JNA, Miletom Mrkšićem i Miroslavom Radićem – pripisuje komandna odgovornost za vojnike koji su navodno likvidirali ljude izvedene iz bolnice.
Tužilaštvo tvrdi da je 20. novembra 1991. Šljivančanin na temelju postojećih spiskova lično obavio odabir onih ne-Srba iz mase okupljene u vukovarskoj bolnici za koje se smatralo da su hrvatski vojnici prerušeni u pacijente.
Prema navodima optužnice, ti pritvorenici su kasnije ukrcani u autobuse i prevezeni na poljoprivredno dobro Ovčara, gdje su bili mučeni i potom pogubljeni.
„Ono što me najviše boli kao ljudsko biće [jeste to] što sam se uopšte našao na ovakvoj optužnici“, rekao je on. „Taj zločin nisu počinila ljudska bića nego kukavice, psihopate . . . To je sramota za cijelu JNA.“
Iako je optužen još 1995., Šljivančanin se u Hagu nije pojavio sve do jula 2003., kada su ga u Beogradu, nakon desetosatnog sukoba između policije i njegovih pristalica, uhapsile snage bezbjednosti.
Međutim, Šljivančanin je ove sedmice rekao da je u Tribunal došao kako bi, zbog porodice i djeteta, skinuo ljagu sa svog imena – čime je sugerirao da je došao svojevoljno.
On je za zločine počinjene na Ovčari još jednom okrivio jedinice Teritorijalne odbrane, ali je priznao da se konsultirao sa lokalnim formacijama kako bi identificirao i popisao ne-Srbe koji su počinili ratni zločin, koji je Šljivančanin definirao kao oružani otpor protiv JNA.
Rekao je da je JNA, kada bi došla do nekoga sa tih spiskova, saslušala tu osobu. Ako bi uslijedilo priznanje ili se pokazalo da su sumnje opravdane, osoba bi bila uhapšena.
Šljivančanin je kao svoj najvažniji zadatak naveo hvatanje vođa branilaca grada.
Ali Mur je predočio spiskove sa imenima hrvatskih boraca koje su sačinili oni koji su, uključujući Šljivančanina, bili zaduženi za bezbjednost; nastojao je da pokaže kako istragama JNA nisu bile obuhvaćene isključivo vođe hrvatskog otpora.
„Birali ste ljude, a ne lidere, koji su vam se politički ili vojno suprotstavili“, rekao je Mur. Iako je Šljivančanin naveo da je na njegovom spisku bilo svega 10 do 15 imena, Mur je predočio nekoliko dokumenata na kojima se pojavljuje tridesetak imena, od kojih je neka i naglas pročitao u utihnuloj sudnici.
Mur je ukazao i na to da veći broj ljudi sa spiska ima ista imena ili prezimena kao oni koji su ubijeni na Ovčari.
Uprkos tome, Šljivančanin je rekao da u vukovarskoj bolnici nije sa sobom imao nikakav spisak, dodajući da su pripadnike hrvatske vojske i policije, koji su se nalazili među pacijentima, zapravo odali sami doktori i direktor bolnice.
Šljivančanin se usprotivio tvrdnji da su Hrvati zapravo branili Vukovar, nazivajući njihov otpor „oružanom pobunom“.
„Svi smo mi branili Vukovar“, rekao je on. „Sve zavisi od tačke gledišta.“
Šljivančanin je Muru rekao da je u Vukovar ušao kao oficir JNA koji je vjerovao u državu Jugoslaviju i smatrao da će ona opstati.
Rekao je i da nikada nije prisustvovao nekom činu osvete od strane vojnika JNA.
„Zaista sam se divio svojim vojnicima jer su pomagali [stanovništvu grada]“, rekao je Šljivančanin. „Oni nisu bili zaraženi mržnjom i žudnjom za osvetom. Naučio sam ih šta da rade i kako da se ponašaju.“
Nered je, kako je naveo, bio problem među lokalnim stanovništvom i jedinicama Teritorijalne odbrane, a ne u samoj JNA, koja je „nastojala da u potpunosti uspostavi red i zakon“.
„Trajale su borbe, ljudi su prodavali i kupovali oružje, naoružavali su se“, dodao je on. „Uvijek je bio prisutan strah.“
Šljivančanin je odgovarao i na pitanja advokata svojih saoptuženika i tužilaštva koja su se ticala uloge koju je u Vukovaru imao Mrkšić.
Šljivančanin, koji je u vrijeme pada Vukovara bio major, izričito tvrdi da je naređenja izdavao tadašnji pukovnik Mrkšić, ponavljajući u više navrata da on sam nije imao takva ovlaštenja.
Šljivančanin je takođe priznao da je Ovčara bila u zoni nadležnosti Operativne grupe Jug, čiji je zapovjednik u to vrijeme bio pukovnik Mrkšić.
Ali on je izgleda želio i da pruži podršku svom saoptuženiku, rekavši da su on i Mrkšić „učinili sve što je bilo u njihovoj moći kako bi uspostavili sigurnost“, ali da nisu mogli postaviti policajca na „svakom ćošku“.
Iako je Šljivančanin tvrdio da je Mrkšić učinio sve, Mur je u jednom trenutku rekao da je Mrkšić bio ambiciozni oficir koji je u Vukovar došao „sa znakom pitanja nad svojom karijerom od strane njemu nadređenih“.
Mur je potom rekao i da je Mrkšićeva karijera bila „izgrađena na ruševinama Vukovara“, sugerirajući da je pukovniku bilo potrebno da porazi hrvatske snage po svaku cijenu. Šljivančanin je pak rekao da se „nimalo ne slaže“ sa tom konstatacijom.
Katherine Boyle izvještava za IWPR iz Haga.
Tokom unakrsnog ispitivanja od strane tužilaštva i branilaca svojih saoptuženika, on je porekao i navode po kojima je raspolagao spiskovima sa imenima ljudi koji su smatrani „političkim i vojnim protivnicima JNA“, a na temelju kojih je lično izvršio odabir lica iz vukovarske bolnice koja će kasnije biti pogubljena.
Šljivančanin je rekao da su mediji širili lažne glasine o njemu i da to što se našao na suđenju u Tribunalu znači da protiv sebe ima „veoma moćnu organizaciju“.
„Našao sam se u nemogućoj situaciji“, rekao je Šljivančanin tužiocu Marksu Muru (Marks Moore).
On je samog sebe opisao kao „časnog čovjeka iz časne zemlje“, kojeg su okaljale lažne glasine i sam sudski sistem.
Šljivančaninu se – zajedno sa bivšim oficirima JNA, Miletom Mrkšićem i Miroslavom Radićem – pripisuje komandna odgovornost za vojnike koji su navodno likvidirali ljude izvedene iz bolnice.
Tužilaštvo tvrdi da je 20. novembra 1991. Šljivančanin na temelju postojećih spiskova lično obavio odabir onih ne-Srba iz mase okupljene u vukovarskoj bolnici za koje se smatralo da su hrvatski vojnici prerušeni u pacijente.
Prema navodima optužnice, ti pritvorenici su kasnije ukrcani u autobuse i prevezeni na poljoprivredno dobro Ovčara, gdje su bili mučeni i potom pogubljeni.
„Ono što me najviše boli kao ljudsko biće [jeste to] što sam se uopšte našao na ovakvoj optužnici“, rekao je on. „Taj zločin nisu počinila ljudska bića nego kukavice, psihopate . . . To je sramota za cijelu JNA.“
Iako je optužen još 1995., Šljivančanin se u Hagu nije pojavio sve do jula 2003., kada su ga u Beogradu, nakon desetosatnog sukoba između policije i njegovih pristalica, uhapsile snage bezbjednosti.
Međutim, Šljivančanin je ove sedmice rekao da je u Tribunal došao kako bi, zbog porodice i djeteta, skinuo ljagu sa svog imena – čime je sugerirao da je došao svojevoljno.
On je za zločine počinjene na Ovčari još jednom okrivio jedinice Teritorijalne odbrane, ali je priznao da se konsultirao sa lokalnim formacijama kako bi identificirao i popisao ne-Srbe koji su počinili ratni zločin, koji je Šljivančanin definirao kao oružani otpor protiv JNA.
Rekao je da je JNA, kada bi došla do nekoga sa tih spiskova, saslušala tu osobu. Ako bi uslijedilo priznanje ili se pokazalo da su sumnje opravdane, osoba bi bila uhapšena.
Šljivančanin je kao svoj najvažniji zadatak naveo hvatanje vođa branilaca grada.
Ali Mur je predočio spiskove sa imenima hrvatskih boraca koje su sačinili oni koji su, uključujući Šljivančanina, bili zaduženi za bezbjednost; nastojao je da pokaže kako istragama JNA nisu bile obuhvaćene isključivo vođe hrvatskog otpora.
„Birali ste ljude, a ne lidere, koji su vam se politički ili vojno suprotstavili“, rekao je Mur. Iako je Šljivančanin naveo da je na njegovom spisku bilo svega 10 do 15 imena, Mur je predočio nekoliko dokumenata na kojima se pojavljuje tridesetak imena, od kojih je neka i naglas pročitao u utihnuloj sudnici.
Mur je ukazao i na to da veći broj ljudi sa spiska ima ista imena ili prezimena kao oni koji su ubijeni na Ovčari.
Uprkos tome, Šljivančanin je rekao da u vukovarskoj bolnici nije sa sobom imao nikakav spisak, dodajući da su pripadnike hrvatske vojske i policije, koji su se nalazili među pacijentima, zapravo odali sami doktori i direktor bolnice.
Šljivančanin se usprotivio tvrdnji da su Hrvati zapravo branili Vukovar, nazivajući njihov otpor „oružanom pobunom“.
„Svi smo mi branili Vukovar“, rekao je on. „Sve zavisi od tačke gledišta.“
Šljivančanin je Muru rekao da je u Vukovar ušao kao oficir JNA koji je vjerovao u državu Jugoslaviju i smatrao da će ona opstati.
Rekao je i da nikada nije prisustvovao nekom činu osvete od strane vojnika JNA.
„Zaista sam se divio svojim vojnicima jer su pomagali [stanovništvu grada]“, rekao je Šljivančanin. „Oni nisu bili zaraženi mržnjom i žudnjom za osvetom. Naučio sam ih šta da rade i kako da se ponašaju.“
Nered je, kako je naveo, bio problem među lokalnim stanovništvom i jedinicama Teritorijalne odbrane, a ne u samoj JNA, koja je „nastojala da u potpunosti uspostavi red i zakon“.
„Trajale su borbe, ljudi su prodavali i kupovali oružje, naoružavali su se“, dodao je on. „Uvijek je bio prisutan strah.“
Šljivančanin je odgovarao i na pitanja advokata svojih saoptuženika i tužilaštva koja su se ticala uloge koju je u Vukovaru imao Mrkšić.
Šljivančanin, koji je u vrijeme pada Vukovara bio major, izričito tvrdi da je naređenja izdavao tadašnji pukovnik Mrkšić, ponavljajući u više navrata da on sam nije imao takva ovlaštenja.
Šljivančanin je takođe priznao da je Ovčara bila u zoni nadležnosti Operativne grupe Jug, čiji je zapovjednik u to vrijeme bio pukovnik Mrkšić.
Ali on je izgleda želio i da pruži podršku svom saoptuženiku, rekavši da su on i Mrkšić „učinili sve što je bilo u njihovoj moći kako bi uspostavili sigurnost“, ali da nisu mogli postaviti policajca na „svakom ćošku“.
Iako je Šljivančanin tvrdio da je Mrkšić učinio sve, Mur je u jednom trenutku rekao da je Mrkšić bio ambiciozni oficir koji je u Vukovar došao „sa znakom pitanja nad svojom karijerom od strane njemu nadređenih“.
Mur je potom rekao i da je Mrkšićeva karijera bila „izgrađena na ruševinama Vukovara“, sugerirajući da je pukovniku bilo potrebno da porazi hrvatske snage po svaku cijenu. Šljivančanin je pak rekao da se „nimalo ne slaže“ sa tom konstatacijom.
Katherine Boyle izvještava za IWPR iz Haga.
