SRBIJA I CRNA GORA NA SUDU ZBOG GENOCIDA

Sudeći po onome što je na osnovu sveobuhvatnih istraživanja ustanovio IWPR, kada u ponedjeljak pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) bude započelo suđenje Srbiji i Crnoj Gori za genocid, pravni zastupnici Bosne naći će se – kao pokretači prve ovakve parnice na državnoj razini – pred velikim izazovom.



Uoči suđenja, čini se da izgledi Sarajeva nisu mali, budući da čitav slučaj počiva na višegodišnjim istragama zlodjela koja su na najstrašniji način obilježila sukobe na Balkanu tokom devedesetih.



Ali, kao prvi pokušaj da se dokaže nešto toliko problematično kao što je odgovornost za tako složen zločin poput genocida, ovaj slučaj skopčan je s čitavim nizom pravnih problema.



Od trenutka kada je Sarajevo pred Haškim sudom podnijelo tužbu protiv Beograda – optužujući tadašnju Jugoslaviju za genocid koji je u Bosni počinjen nad nesrpskim stanovništvom – proteklo je više od deset godina.



Tek će sljedećeg tjedna pravnički timovi dvaju strana napokon zauzeti svoja mjesta u drvetom obloženoj Velikoj dvorani pravde, kako bi razmijenili uvodne plotune u bici koja bi zauvijek mogla poremetiti krhku političku ravnotežu na Balkanu.



U međuvremenu, pravni zastupnici Sarajeva bili su u prilici steći uvid u dokaze koje su prikupili tužioci jednog drugog suda, koji se također nalazi u Hagu – Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).



Tužioci MKSJ-a ustanovili su da barem jedna epizoda rata u Bosni – pokolj koji su nad više tisuća muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici počinile srpske snage – predstavlja genocid.



Dvogodišnji dokazni postupak na suđenju protiv bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, koje se odigrava pred istim sudom, također je na nov način osvijetlio povezanost Beograda s ovim i ostalim zlodjelima. Predočeni dokazi uvjerili su suce da okrivljeni zaista treba odgovoriti na optužbu za genocid u Bosni.



Ali, ukoliko bosanski tim uspije ostvariti presudu koja bi išla u prilog Sarajevu, bit će to ipak ravno podvigu.



Osim što još jedan sud treba da uvjeriti u to da se u Bosni dogodio zločin koji ima razmjere genocida, bosanski će se advokati suočiti i s obeshrabrujućim zadatkom pokazivanja da odgovornost za njega ne snose samo pojedinci, nego i čitava jedna država.



Time se pak pokreće mnoštvo teških pitanja, koja se pored ostalog tiču i činjenice da zločin genocida nužno iziskuje i postojanje određene ideje – točnije, namjere da se uništi stanovništvo – koju je, kako se barem čini, teško pripisati nekoj državi.



Štoviše, način na koji je Beograd optužen za genocid – uglavnom zbog prikrivene podrške svojim saveznicima, i to u ratu u kojem njegova službena vojska nije ni sudjelovala – čitav slučaj čini beskrajno složenim.



Ovaj proces je utoliko sasvim različit u odnosu na mnoge druge koji su se već odigrali pred MSP-om. Potonji je sud, naime, poznatiji po tome što arbitrira u složenim pitanjima vezanim za sporove oko teritorija, kao i pri utvrđivanju pomorskih granica.



Osim toga, postupci koji se vode pred ovim sudom obično su tehničke naravi i veoma spori – doduše, nijedan toliko kao ovaj, koji se u proceduri nalazi već 13 godina – a najčešće i lišeni bilo kakve dramatike.



Nakon što se razjasne izvjesne tehnikalije – pošto još uvijek postoji i mogućnost da, na temelju proglašenja sudske nenadležnosti, parnica bude otkazana – u Velikoj dvorani pravde uslijedit će i iskazi svjedoka. Sud je do sada u tom pogledu imao toliko malo iskustva, da njegovo osoblje praktično i ne sluti do čega bi sve to moglo dovesti.



I sam ulog je veoma veliki. Ukoliko vijeće od 16 sudaca pred „Svjetskim sudom“ podrži bosanski slučaj, Srbija i Crna Gora bi se – kao država-nasljednica bivše Jugoslavije – mogla suočiti s problemom isplaćivanja odštete u iznosu od više milijardi dolara.



No, mnogi smatraju da je još veći problem zapravo to što bi Srbija i Crna Gora na taj način postala prva zemlja koja bi na sebi nosila neizbrisivi biljeg presude kojom bi bila proglašena službenim pokroviteljem zločina nad zločinima.



S druge strane, ukoliko bosanski slučaj propadne, uslijedit će oduševljenje u Beogradu, odnosno masovno političko negodovanje u Sarajevu.



Konačno, obje strane se nadaju da bi ovaj okršaj pred najvišim građanskim sudom na svijetu napokon i zauvijek mogao odgovoriti makar na jedno od najvažnijih i najkompliciranijih pitanja koja se tiču raspada Jugoslavije: u kojoj je mjeri Beograd odgovoran za užase koji su se, nakon izbijanja krize, sručili na ljude u Bosni?



IWPR je obavio razgovore sa svim glavnim akterima ovog slučaja – advokatima obaju strana i novom predsjednicom MSP-a – i zamolio za komentar čitav niz sveučilišnih i pravnih eksperata.



U ovom izvještaju detaljno istražujemo bosansku tužbu i srpski odgovor, analiziramo pravna pitanja koja su značajna za slučaj i raspravljamo o vjerojatnim posljedicama koje bi uslijedile ukoliko neka od strana bude pobijedila.



POVIJEST



Bosna i Hercegovina podnijela je tužbu protiv danas nepostojeće Jugoslavije još 20. ožujka/marta 1993., uz obrazloženje da je potonja „planirala, pripremala, prešućivala, promovirala, ohrabrivala, pomagala, poticala i počinila“ genocid nad njenim stanovništvom.



Frensis Bojl (Francis Boyle) – profesor prava na Sveučilištu Ilinois koji je u ime Bosne pokrenuo čitav postupak – izjavio je za IWPR kako je njegova namjera tada bila „uzdrmati čitav svijet, kako bi se shvatilo da se u Bosni događa genocid, iako svi to poriču“.



U optužbi se spominju i izvjesni pojedinačni zločini, među kojima i ubojstvo 80 civila koje su u selu Zaklopača izvršili pripadnici srpskih paravojnih formacija, svakodnevna pogubljenja po više desetina muslimanskih zatočenika „logora smrti Omarska“, kao i rušenje nesrpskih sela.



No, moguće je da Beograd pri tom nije prekršio samo konvenciju UN-a o genocidu, budući da se u tužbi tvrdi da se on oglušio i o vlastite obaveze koje proističu iz Ženevske konvencije, Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, kao i o još neke aspekte međunarodnog prava.



Oni koje se okrivljuje zapravo su, prema tvrdnjama bosanskih zastupnika, „javni dužnosnici“ i „ustavno odgovorna vlast“ Jugoslavije, kao i „izvjesni pojedinci“ koje su oni kontrolirali ili s njima surađivali.



Bosna je od suda zahtijevala da se Beogradu naloži isplata nadoknade za štetu koja je nanesena osobama, imovini, životnoj sredini, kao i ekonomiji te zemlje.



Kada idućeg tjedna započne suđenje, pravnički tim Sarajeva imat će na raspolaganju sedam dana za iznošenje dokaza, da bi potom bila pružena prilika Srbiji da odgovori. A potom će 16 sudaca koji prate slučaj saslušati svjedoke i eksperte.



PITANJE NADLEŽNOSTI



Međutim, čak i kada saslušanja započnu, određeni broj vrlo značajnih pitanja mogao bi spriječiti prirodan tok sudskog postupka.



Jedna od takvih potencijalnih prepreka jeste i pitanje je li MSP uopće nadležan za ovaj slučaj.



U lipnju/junu 1995., advokati Beograda podnijeli su odgovor na tužbu Sarajeva, tvrdeći da ovaj sud za potonju nije nadležan. Tom prilikom su, pored ostalog, istakli i da se Jugoslavija nije miješala u ono što se dešavalo u Bosni; da Bosna nije potpisala Konvenciju o genocidu; i da bi se, čak i da jest, njeno pristupanje konvenciji desilo nakon samih zločina, što bi značilo da slučaj nije pravno zasnovan.



U srpnju/julu sljedeće godine, suci MSP-a odbacili su ove prigovore i zaključile da sud jest nadležan za ovaj slučaj. Srbija i Crna Gora ni u kasnijem pokušaju nije uspjela oboriti tu odluku.



Ipak, pravni zastupnici Srbije tvrde da se situacija u međuvremenu promijenila i to u pravcu koji opravdava nove prigovore koji se tiču jurisdikcije.



Tako je 1999. Beograd pokrenuo i poseban postupak pred MSP-om, protiv izvjesnog broja zapadnih država, a optužujući ih za genocid počinjen tokom operacije bombardiranja koju je u ožujku/martu te godine NATO otpočeo s ciljem zaustavljanja etničkog čišćenja kosovskih Albanaca.



Međutim, nakon što je Beograd i sam zatražio pristupanje NATO-u, zastupnici srpske strane zatražili su reviziju parnice, tvrdeći da MSP nije nadležan za nju zbog toga što u naznačenom razdoblju Jugoslavija nije bila član UN-a.



Dotična je tužba 2004. bila jednoglasno odbačena. S druge strane, suci su bili podijeljeni u dvije gotovo podjednake grupe kada je riječ o osnovi odbacivanja, pri čemu je jedan glas prevagnuo u prilog teze da Beograd u vrijeme podnošenja tužbe nije bio član UN-a.



Nova predsjednica suda, sutkinja Rozalin Higins (Rosalyn Higgins) iz Velike Britanije, bila je među onima koji se nisu suglasili s tim argumentom, upozoravajući da bi zbog toga mogao nastati problem u nekim budućim sudskim postupcima. To se očito odnosi i na predstojeći bosanski slučaj.



Piter Beker (Pieter Bekker), koji je u vrijeme kada je Bosna pokrenula postupak protiv Beograda radio u tajništvu MSP-a – da bi u međuvremenu o ovom slučaju objavio više članaka po stručnim časopisima – izjavio je za IWPR da se sud nalazi pred ozbiljnom dilemom.



„Srbija će vjerojatno tvrditi da, ukoliko [ona] ne može tužiti zemlje NATO-a, onda i sud, zbog dosljednosti, poslije svega treba presuditi da nema osnove ni da [ista zemlja] bude okrivljena za genocid“, rekao je on.



„Sud je tu donekle u neprilici“, dodao je on.



Savjetnik za ustavna i pravna pitanja pri bosanskom predsjedništvu, Sakib Softić, negira ove navode. „MSP se još 1996. proglasio nadležnim za ovaj slučaj, a već tada su bile poznate sve činjenice . . . Od tada se nije dogodilo ništa što bi promijenilo tu odluku“, izjavio je on za IWPR.



Stručnjak za pravo sa Sveučilišta u Notingemu, dr. Robert Krajer (Robert Cryer), suglasan je s tim stavom. „U prošlosti nisu ništa postigli pozivajući se na taj argument“, rekao je on za IWPR. „Pretpostavljam da će [Srbija i Crna Gora] ponovo pokušati pokrenu to pitanje, ali ih to neće nikuda odvesti.“



MSP ima tu povlasticu da ne mora slijediti nijedan presedan koji su njegovi suci uspostavili ranijim presudama. No, Krajer za IWPR tvrdi da u praksi „sud vodi dosljednu politiku pozivanja na vlastite odluke“ i da bi „samo pod vrlo specifičnim okolnostima od njih odstupio“.



To potvrđuje i predsjednica Higins, koja je za IWPR izjavila: „Mi smo veoma svjesni svojih prethodnih odluka i izvjesno je da se trudimo biti dosljedni.“



Ostati dosljedan usprkos dvama tako različitim odlukama koje se tiču jurisdikcije – to bi mogao biti i jedan od prvih zadataka koji stoje pred novom predsjednicom MSP-a.



PITANJE SABOTAŽE



I prije no što je slučaj dospio pred sud, sarajevski tim pravnika suočio se sa žestokim otporom na čitavom području Balkana, pa čak i u samoj Bosni.



U izvjesnim su se prigovorima pojavile i pritužbe na račun troškova samog postupka. Tako je u siječnju/januaru ove godine profesor Radoslav Stojanović – koji će predstavljati srpsku stranu na predstojećem suđenju – izjavio za Nezavisne novine (dnevni list koji izlazi u Republici Srpskoj, RS) da se troškovi parnice kreću oko tri milijuna eura.



„Zašto bismo rasipali novac na međusobna optuživanja, kada ga možemo iskoristiti i za sporazumijevanje i nadoknadu žrtvama rata?“, upitao je on u spomenutom intervjuu.



Softić, međutim, ne negoduje zbog troškova, tvrdeći da su honorari bosanskih pravnih zastupnika manji no obično, ali da su oni time zadovoljni jer znaju da će biti nagrađeni „profesionalnim ugledom koji će steći zbog sudjelovanja u ovom slučaju“.



„Čitav slučaj će koštati manje od dva milijuna eura, što je ispod iznosa koji [Vojislav] Šešelj traži za vlastitu obranu“, rekao je on za IWPR, imajući na umu ekstremno nacionalističkog srpskog političara kome se pred MKSJ-om sudi za ratne zločine.



Uza sve to, politički predstavnici bosanskih Srba aktivno se pokušavaju izboriti za povlačenje tužbe. Međutim, ona je izvorno podignuta u ime države od strane kolektivnog ratnog predsjedništva – koje su, barem tehnički gledano, činili predstavnici muslimanskog, hrvatskog i srpskog stanovništva – i ne može biti ni povučena bez suglasnosti svih triju strana.



Prilikom posljednjeg neuspjelog pokušaja da obustavi postupak, aktualni srpski član bosanskog kolektivnog predsjedništva, Borislav Paravac, uvjerio je ministra inozemnih poslova – također Srbina – da MSP-u uputi pismo u kojem je zatražena privremena obustava procesa za genocid dok bosanski ustavni sud ne odluči je li parnica legalna ili nije.



Međutim, to pismo je moralo biti poslano putem ambasadora Bosne i Hercegovine u Nizozemskoj – inače Muslimana – koji ga je odbio proslijediti, tvrdeći da je jedina osoba ovlaštena za izravnu komunikaciju s MSP-om Sakib Softić, odnosno državni pravni predstavnik.



Sljedeće zasjedanje sarajevskog Ustavnog suda neće biti održano prije kraja ožujka/marta, što je – čak i ukoliko bi suci odlučile da jesu nadležni za ovu problematiku – prekasno da bi utjecalo na sam početak suđenja.



Softić je za IWPR izjavio kako je uvjeren da srpska zajednica neće uspjeti zaustaviti bosansku tužbu. „Nijedna od dvaju vlada bosanskih entiteta ni na koji način ne može ugroziti ovaj slučaj, budući da je on pokrenut na državnoj razini“, rekao je on.



DOKAZATI GENOCID



Tužba protiv Srbije i Crne Gore – kao pravne sljednice Jugoslavije – bit će prvi slučaj koji će pred MSP-om biti procesuiran na temelju Konvencije UN-a o genocidu, koja je koncipirana nakon Drugog svjetskog rata i uvedena u međunarodno pravo prije više od pedeset godina.



U konvenciji se genocid definira kao skup postupaka „počinjenih s namjerom da se, u cjelini ili djelomično, uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa“.



Ali, MSP nije i prvi sud pred kojim se sudi po takvim optužbama.



Naime, prva pojedinačna presuda za genocid izrečena je na suđenju bivšem majoru Žan-Polu Akajesuu (Jean-Paul Akayesu) – pred Tribunalom za Ruandu u Aruši, 1998. godine.



I pred MKSJ-om suci su već utvrdili da se u Bosni dogodio genocid, i to onda kada su jedinice Vojske Republike Srpske (VRS), u srpnju/julu 1995., pobile više tisuća muslimanskih muškaraca i dječaka zarobljenih nakon pada srebreničke enklave. Zapovjednici VRS-a Radislav Krstić i Vidoje Blagojević u međuvremenu su osuđeni na zatvorske kazne zbog sudjelovanja u genocidu koji se tom prilikom dogodio.



Brojni srpski funkcionari također su pred MKSJ-om optuženi za genocid koji je i na drugim područjima Bosne navodno izvršen u sklopu kampanje etničkog čišćenja, čiji je cilj bilo protjerivanje Muslimana i Hrvata iz onih dijelova zemlje na kojima je trebalo da se prostire buduća srpska država. Ali, nitko od njih još uvijek nije osuđen.



Danas malo tko sumnja u to da je bosanski rat – u kojem je, prema posljednjim procjenama, poginulo oko 100.000 ljudi – predstavljao prljav i brutalan sukob.



„To da su zločini počinjeni više nije stvar za raspravu, ti dani su davno prošli“, izjavio je za IWPR Mark Elis (Mark Ellis), stručnjak za Balkan i predsjednik Međunarodnog udruženja advokata.



Međutim, bosanski će se advokati pred MSP-om naći pred izazovom dokazivanja ne samo toga da počinjeni zločini imaju razmjere genocida, nego i toga da su točni svi oni navodi po kojima je Beograd financijski i na druge načine podržavao paravojne formacije koje su za te zločine odgovorne.



U izvjesnom smislu, ustanovljavanje tih činjenica je u civilnom postupku pred MSP-om možda i lakše nego pred mnogim drugim sudovima. Stupanj sigurnosti koji se od sudaca MSP-a obično zahtjeva kako bi se u nekom slučaju presudilo u korist jedne od strana znatno je niži od onoga koji se traži u institucijama kakav je MKSJ, koji se bavi pitanjima individualne kaznene odgovornosti.



„MSP se za osudu može odlučiti i po kriteriju ravnoteže vjerojatnoća, umjesto na osnovu odsustva razumne sumnje“ – pojasnio je profesor Sveučilišta u Kembridžu i stručnjak za pravo, Rodžer O’Kif (Roger O’Keefe).



Međutim, predsjednica MSP-a izjavila je da upravo u toj ravni dotični slučaj predstavlja naročitu vrstu izazova. „Nalazite se na području preklapanja, gdje imate nešto poput genocida i nešto što je zločin po odredbama međunarodnog prava“, kaže Higinsova, dodajući da suci upravo razmatraju ta „teška pitanja“ koja doprinose zamagljivanju granica između kaznenog i građanskog prava.



BOSANSKA TUŽBA



Bosanski predstavnici tvrde kako su uvjereni da će biti u stanju dokazati krivicu Beograda.



„Osobno nemam nikakvih sumnji u pozitivan ishod tužbe protiv Srbije i Crne Gore, i smatram da su dokumenti koji nam stoje na raspolaganju zadovoljavajući“, kaže Softić.



Frensis Bojl – koji više nije pripadnik bosanskog tima – dodaje i da je, s obzirom na težinu dokaza, parnica zapravo „već dobivena“.



Određeni broj nezavisnih pravnih eksperata također je za IWPR izjavio da bosanski slučaj ima dobre izglede na uspeh.



Elis je za IWPR rekao da Srbiju „tim povodom očekuje naporna bitka“, dok je Krajer iznio sličan stav, ukazujući na to da bi se otkrića MKSJ-a o tome da se u Bosni dogodio genocid mogla ispostaviti kao veoma korisna i za bosansku tužbu.



Bosanski će advokati pozvati određeni broj svjedoka da podrže navode iz tužbe. Odnosi se to i na britanskog generala Ričarda Danata (Richard Dannatt), koji je u Bosni boravio u sklopu zaštitnih snaga UN-a (UNPROFOR). Danat očigledno namjerava progovoriti o ulozi koju je u Bosni odigrala jugoslavenska vojska, uključujući i aktivnu podršku VRS-u.



Također bi trebalo svjedočiti i Andras Ridlmajer (Andras Riedlmayer), harvardski stručnjak za islamsku umjetnost i arhitekturu, koji će iznijeti dokaze o uništavanju kulturnih i vjerskih objekata i spomenika u Bosni.



U međuvremenu, američki povjesničar Robert Donja (Robert Donia) opisat će povijest bosanskog rata.



Uz iskaze svjedoka, podjednako značajan dio bosanskog slučaja pred MSP-om bit će i neki dokumenti.



Pripadnici bosanskog tima ranije su izjavljivali kako veliki dio dokumentarne građe za svoj slučaj duguju svemu onome što se dešavalo pred MKSJ-om.



Tribunalovi zaključci o srebreničkom masakru – koji je pred tim sudom već proglašen za genocid – najvjerojatnije će predstavljati ključni dio njihove argumentacije.



Iako se srebrenički masakr dogodio 1995. – dvije godine nakon što je Bosna pokrenula sudski postupak – Beker tvrdi da će i dokazi koji se tiču tog zločina biti prihvaćeni.



„Sud će vjerojatno razmatrati čitav bosanski rat . . . Bosna može reći kako je Srebrenica bila nastavak kršenja međunarodnog prava“, rekao je on za IWPR.



A dr. Rejčel Ker (Rachel Kerr), s odsjeka za ratne studije Kraljevskog koledža (King’s College) u Londonu, izjavila je za IWPR kako ima razloga vjerovati da Srebrenica neće biti tek relevantna za slučaj, već da će zapravo biti predmet posebnog zanimanja bosanskog tima.



Po njenim riječima, iskazi svjedoka iz enklave jasno pokazuju da su muškarci i dječaci bili izdvojeni i pogubljeni upravo po osnovi svoje etničke pripadnosti, što prilično nedvosmisleno pokazuje da se zaista radi o genocidu.



Ali, dodala je i da bi se kao „veoma teško“ moglo ispostaviti dokazivanje sarajevskih advokata da su širom Bosne ubojstva činjena s tako jasnom genocidnom namjerom.



Tokom desetogodišnjeg rada MKSJ-a, pojavili su se brojni dokazi koji nagovještavaju postojanje relativno neposrednih veza između srebreničkog masakra i Miloševićevog režima u Beogradu.



Među dokazima iznesenim na suđenju Miloševiću nalazi se i pismeno naređenje operativnim jedinicama srpskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) da se, otprilike u vrijeme masakra, uključe u borbe za Srebrenicu.



Prošlog lipnja/juna još je jedan dokaz o postojanju te povezanosti dospio u javnost na brutalno nedvosmislen način, prvo tako što je na suđenju, a onda i posredstvom televizijskih ekrana, emitirana video-snimka koja očito prikazuje pogubljenje nekoliko srebreničkih zarobljenika.



Pokazalo se da su počinioci tih ubojstava bili pripadnici paravojne formacije pod nazivom Škorpioni, koji su – po riječima tužilaca – početkom devedesetih bili u nadležnosti Beograda. Odmah po prikazivanju spomenutog snimka, jedan član Škorpiona osuđen je u Zagrebu za ubojstvo. Ostaloj petorici sudi se u Srbiji.



Na suđenju Miloševiću i ostalima, pred MKSJ-om je predočen i dodatni materijal koji potvrđuje teze tužilaštva o izdašnoj financijskoj i logističkoj podršci koja je davana snagama bosanskih Srba. A advokati Sarajeva bi sve to mogli iskoristiti u svojim nastojanjima da pokažu kako je Beograd odgovoran i za genocid koji je činjen na drugim lokacijama u zemlji.



U moru dokaza koji su poslužili kao osnova za suđenje Miloševiću nalaze se i zapisnici s ratnih sjednica Skupćine bosanskih Srba. Na jednoj od njih, održanoj u svibnju/maju 1994., predsjednik bosanskih Srba konstatira: „Bez Srbije se ništa ne bi dogodilo. Mi ne raspolažemo resursima i ne bismo bili u stanju ratovati.“



Također, zabilježene su i Miloševićeve riječi upućene okupljenim političarima: “Nemojte nam govoriti da se osjećate odbačeno . . . Nastavit ćemo vam pomagati.“



U stvari, kada je nakon dvije godine trajanja, u večjaći/februaru 2004., okončan dokazni postupak tužilaštva, suci koje prate slučaj potvrdili su da su čuli dovoljno dokaza na temelju kojih bi Milošević mogao biti osuđen za genocid u Bosni. A sada je u toku dokazni postupak obrane, tokom kojeg Milošević pokušava opovrgnuti te dokaze.



Ali, čini se da će glavnina dokaza na temelju kojih bi se i sudsko vijeće MSP-a uvjerilo u postojanje genocida ipak ostati izvan dosega pravnih zastupnika Bosne.



Dotični su dokumenti – a radi se o zapisnicima sa sastanaka Vrhovnog savjeta obrane (VSO), kao najvišeg organa odlučivanja u Jugoslaviji – u velikoj mjeri bila korištena i na suđenju Miloševiću, kako bi se potkrijepili navodi po kojima je Beograd pružao podršku srpskim borcima u Bosni.



Bivši jugoslavenski predsjednik Zoran Lilić posvjedočio je na tom suđenju kako je VSO 1993. odlučio formalizirati podršku oficirima bosanskih Srba osnivanjem posebnog tijela u okviru jugoslavenske vojske – 30. Personalnog centra.



Također, objavljeni stenogrami VSO-a sugeriraju da je Beograd oficirima VRS-a isplaćivao plaće čak i tokom 1998., dakle još dugo po okončanju krvavog rata u Bosni.



U sklopu sporazuma postignutog između tužilaca MKSJ-a i Beograda, većina tih dokumenata će ipak ostati zapečaćena. Baveći se ovim pitanjem prošle godine, IWPR je posredstvom jednog srpskog dužnosnika saznao da je osnovni razlog za to bila zabrinutost da bi ti dokazi mogli utjecati i na suđenje pred MSP-om.



I Softić je za IWPR priznao da su „dokumenti [VSO-a] veoma važni i da bi nam u našoj parnici bili veoma korisni“. Ali, pošto suci MSP-a raspolažu samo materijalom koji su im osigurale dvije strane, izgleda da će im ta dokumentacija ostati nedostupna.



OBRANA SRBIJE



Usprkos brojnim dokazima kojima raspolažu bosanski advokati, kao i njihovoj neskrivenoj uvjerenosti u to da će dobiti ovaj slučaj, pravnički tim Beograda podjednako je uvjeren u svoju pobjedu i odlučan do samog kraja zastupati svoj stav.



Stojanović je za IWPR izjavio da će se obrana prvenstveno usredotočiti na pitanje namjere koja je dio same definicije genocida. „Genocid mora [uključivati] namjeru da se, u cjelini ili djelomično, uništi jedan narod“, objašnjava on. „A ta namjera u slučaju Srbije ne postoji.“



„Moguće je, naravno, da postoje pojedinci koji su tu namjeru imali“, priznaje on, „ali se pred MSP-om raspravlja o odgovornosti države.“



Stoga će, očito, pokušaj dokazivanja da je Jugoslavija na državnoj razini namjeravala uništiti jedan dio nesrpskog stanovništva u Bosni, predstavljati osnovni izazov za bosanske advokate.



No, izvjesni su promatrači za IWPR potvrdili da je državnu odgovornost za zločine poput genocida ipak moguće ustanoviti na temelju postupaka i zamisli visokih oficira, i to posve nezavisno od toga podržava li ih narod u cjelini i da li uopće zna za njih.



„Vlade zastupaju svoje narode“, kaže Džudit Armata (Judith Armatta) iz Koalicije za međunarodnu pravdu (KMP), dodajući: „Kada države – u liku onih koji obnašaju vlast – učine nešto loše, država je odgovorna nezavisno od toga slaže li se narod s time ili ne.“



Ovaj princip podržala je i Komisija za međunarodno pravo UN-a, koja tvrdi da ponašanje jedne osobe ili grupe osoba može biti tretirano kao ponašanje države sve dok su u njemu sadržani i „atributi državne vlasti“.



Otuda Geri Simpson (Gerry Simpson), s odsjeka za međunarodno pravo pri Londonskoj školi za ekonomiju, za IWPR kaže da će u bosanskom slučaju „biti ustanovljeno – možda i fiktivno – predstavljanje i nastupanje [jugoslavenske političke elite] u ime čitave države“.



Simpson također tvrdi da postoje dvije uobičajene metode da se utvrdi postoji li u ponašanju neke države element genocidne namjere, ključan ukoliko država treba biti proglašena odgovornom za činjenje zločina genocida.



Prva je takozvana „nirnberška metoda“, koja se tako naziva zbog toga što je bila primjenjivana na suđenjima za ratne zločine koja su održana nakon Drugog svjetskog rata. On se sastoji u tome što se prvo pokaže da su postupci na terenu podrazumijevali i nedvosmislenu namjeru da se neka populacija uništi u cjelini ili djelomično. A nakon toga, utvrđuje se lanac zapovijedanja, kojim se ti zločini izravno i eksplicitno povezuju s rukovodstvom dotične države.



Alternativna metoda, kojoj se pribjegava u MKSJ-u, obično se koristi kada ne postoje dovoljno jasni dokazi o lancu zapovijedanja kao kopči između samih događaja i države koja se proglašava odgovornom za njih.



Pri tom pristupu, tvrdi Simpson, naglasak se stavlja ne toliko na brižljivo opisivanje povezanosti rukovodstva sa zbivanjima na terenu, koliko na pokazivanje koliko događaji djeluju kao prirodna posljedica državne politike koju su dotične vlasti vodile.



Tako, na primjer, tužioci u procesima koji se pred MKSJ-om vode protiv srpskih vpđa često nastoje pokazati kako je srpski nacionalistički ideal stvaranja „nove, pretežno srpske države“ neizbježno podrazumijevao i razmještanje nesrpskog stanovništva iz većeg dijela Bosne i Hrvatske. Dokaze o aktivnostima Srba na terenu moguće je na taj način povezati s prethodno dokumentiranom političkom namjerom.



Međutim, profesor Vilijam Šabas (William Schabas) – stručnjak za genocid i direktor Irskog centra za ljudska prava pri Nacionalnom sveučilištu Irske u Galveju, upozorava za IWPR da takvo „razmještanje“ može biti posljedica namjere da se počini etničko čišćenje, ali ne i genocid.



„Suština rasprave tiče se zapravo toga koliko ćete široko shvatiti genocidnu namjeru“, kaže on.



Šabas tvrdi da je, čak i u jedinom slučaju u kojem je pred MKSJ-om dokazano njeno postojanje, u samom tekstu presude bila naglašena i činjenica da unutar srpskog rukovodstva nije postojala nekakva inherentna i univerzalna genocidna namjera. Umjesto toga, u presudi se navodi kako se genocidna namjera iskristalizirala svega nekoliko dana uoči srebreničkog masakra.



„Srebrenica jeste izraz opće politike, ali je – barem kako sam ja pročitao presudu Krstiću – prije bila izuzetak nego pravilo“, kaže Šabas.



Otuda bi se srpska strana mogla pozvati na nedostatak dokaza o tome da su viši jugoslavenski dužnpsnici, čak i kao pojedinci, imali ikakvu genocidnu namjeru da unište bilo koji dio bosanskog stanovništva.



I zaista, tokom čitavog dokaznog postupka protiv Miloševića, gotovo da u javnosti nije bilo nikakvih jasnijih dokaza o tome je li on osobno imao bilo koju vrste genocidne namjere.



Direktor beogradskog Centra za ljudska prava, profesor Vojin Dimitrijević, izjavio je za IWPR kako čak postoje nagovještaji da Milošević nije unaprijed znao što će se dogoditi u Srebrenici, te da je – sudeći po nekim podacima – u narednom razdoblju bio ljut na Mladića.



Međutim, čak i ova vrsta pristupa može biti osporena sudskom presudom kojom bi se na Miloševićevom primjeru sugeriralo da pojedinac – u krajnjoj liniji – ne mora posjedovati genocidnu namjeru da bi počinio genocid.



Suci bi u tom slučaju mogli tvrditi da pojedinac može biti osuđen za genocid ukoliko stvara situaciju u kojoj genocid postaje moguć; pomaže onima koji namjeravaju počiniti genocid; ili ne čini ništa kako bi genocid spriječio, iako je dovoljno moćan da to učini.



Također, je važno zapaziti da, prema Konvenciji o genocidu UN-a – za koju Bosna tvrdi da ju je Srbija i Crna Gora prekršila – postoje različiti vidovi činjenja genocida, suučesništva u genocidu, sudjelovanja u zavjeri s ciljem činjenja genocida, te poticanja na činjenje genocida.



Armata je za IWPR izjavila kako dosadašnja jurisprudencija nije dovela ni do kakvih uvjerljivih zaključaka o tome je li genocidna namjera nužni element tog zločina. A sudeći po jednoj odluci sudaca koji vode Miloševićev proces, reklo bi se da nije, kaže ona.



„Moguće je zauzeti filozofski stav po kojem se odgovornima za genocid ima smatrati tek nekolicina zavjerenika koji su planirali i pokrenuli taj gnusan zločin. Ili pak možete zauzeti stav da genocida nema bez masovnog učešća. Tako gledano, i one koji su samo sudjelovali treba smatrati odgovornima za zločin nad zločinima“, objašnjava Armata.



Pri razmatranju ove problematike, očito se mora biti svjestan i slobode koju suci MSP-a uživaju u odnosu na ranije presude. Zato Armata dodaje: „Bit će zanimljivo vidjeti kako će svemu tome pristupiti MSP.“



Složeni problemi genocidne namjere i državne odgovornosti nisu jedina moguća strategija obrane koja pravnim zastupnicima Beograda stoji na raspolaganju u njihovim nastojanjima da opovrgnu bosansku optužbu.



Drugi ključni faktor u dokaznom postupku obrane bit će – kako je za IWPR izjavio Dimitrijević – presuda koju je MSP donio 1986., u postupku koji je Nikaragva pokrenula protiv SAD-a zbog pomaganja pobune Kontre protiv sandinističkih vlasti.



Naime, Sud je presudio u korist Nikaragve, odlučivši da je Vašington – „obučavajući, naoružavajući, opremajući, financirajući i snabdijevajući“ vojne i paravojne formacije u toj zemlji – prekršio međunarodne propise.



Međutim, suština je u tome da su suci u nastavku presude konstatirali kako to još uvijek nije dovoljno da bi se Sjedinjene Države proglasile izravno odgovornima za ono što su činili pripadnici Kontre.



Dimitrijević je za IWPR izjavio da bi se standardi uspostavljeni ovom presudom mogli ispostaviti kao vrlo važni pri sudačkom odlučivanju o tome znači li umiješanost Beograda u zbivanja u Bosni i neposrednu odgovornost za genocid koji je tamo počinjen.



Prema njegovim riječima, čak i ukoliko se pokaže da je genocida bilo, „morate dokazati da jugoslavenska vlada nije samo isplaćivala plaće [osobama odgovornim za genocid], nego i da je kontrolirala tu operaciju“.



I Krajer je suglasan s tezom da slučaj Nikaragve postavlja „vrlo visok prag“ kada je riječ o dokazivanju da je neka država neposredno odgovorna za tuđe postupke, uslijed čega je spomenuta odluka i bila kritizirana od strane pravnih eksperata.



Važno je istaći i da su se tim kritičarima priključili i suci žalbenog veća MKSJ-a, kada su povodom postupka koji je vođen protiv bosanskog Srbina Duška Tadića konstatirale kako im se takozvani „nikaragvanski test“ čini neusuglašenim s međunarodnim pravom i državnom praksom.



Prije samo nekoliko mjeseci, MSP je presudio da je Uganda prekršila međunarodno pravo time što je vojno i financijski podržavala oružane grupe u istočnom dijelu Demokratske Republike Kongo.



U nastojanju da osnaži svoj slučaj, beogradska strana će pozvati i izvjestan broj svjedoka koji će se pred sudom pojaviti tokom pet dana koji su za to predviđeni.



Među njima će biti i Zoran Lilić, Miloševićev prethodnik na funkciji predsjednika Jugoslavije; penzionirani general jugoslavenske vojske, Aleksandar Dimitrijević; televizijski novinar, Lazar Lalić; te bivši ministar unutrašnjih poslova Srbije, Dušan Mihajlović.



Posebno iznenađenje predstavlja činjenica da se na tom popisu nalaze i bosanski ombudsman za ljudska prava, Vitomir Popović, kao i bivši zapovjednik mirovnih trupa UN-a za Bosnu, general Majkl Rouz (Michael Rose).



PRESUDA



Prema postojećem rasporedu, postupak će biti okončan 9. svibnja/maja 2006. A kada je riječ o narednoj fazi, sucima MSP-a je za donošenje presude obično potrebno još oko šest mjeseci.



Suci će izvršiti sondaže kako bi pokušali usuglasiti stavove. Rasprave će se odvijati u odvojenoj sudačkoj prostoriji i vodit će ih predsjednica. Najmlađi suci sjedit će na obodima stola koji ima oblik potkovice i izjašnjavat će se prije svojih starijih kolega, koji sjede bliže predsjednici.



U panel-diskusiji sudjelovat će 16 sudaca, pošto je jedan od stalnih sudaca – Amerikanac Tomas Buergental (Thomas Buergenthal) – istupio iz vijeća uz obrazloženje da je ranije bio umiješan u slučaj. Naime, svaka od strana ima pravo imenovanja svog “ad hoc” suca, tako da ih ukupno ima 16. Sudac Milenko Kreća bio je srpski predstavnik u svim nedavnim postupcima u kojima je njegova država sudjelovala. S druge strane, Bosanci su se opredijelili za Ahmeda Mahjua (Ahmed Mahiou), Francuza alžirskog porijekla.



„Ad hoc“ suci zastupaju interese dvaju strana u raspravi i osiguravaju da konačna presuda bude usklađena s lokalnim pravnim sistemima i da u potpunosti objašnjava stavove obje države.



Predsjednica MSP-a, sutkinja Higins, veoma se trudi očuvati sudsku tradiciju po kojoj suci sami pišu „svaku riječ“ svojih odluka, usprkos činjenici da to ponekad iziskuje previše vremena.



„Ukoliko presudu dobijemo prije kraja godine, moći ćemo reći da je to urađeno brzo“, izjavio je Beker za IWPR.



Kakva god bila sudska odluka, mogućnost da oni kojih se ta odluka tiče pokrenu žalbeni postupak ne postoji. Potpisujući povelju o MSP-u, države članice UN-a su automatski pristale da kao obavezujuće, konačne i bespogovorne prihvate prvostupanjske presude.



REPARACIJE



Ukoliko sud presudi protiv Srbije i Crne Gore, suci mogu izraziti samo moralnu osudu onoga što je prema njihovoj procjeni počinjeno. S druge strane, suci bi Beograd mogli obavezati i na isplatu odštete Sarajevu.



Za veći dio srpske javnosti, pitanje „nagrade“ Bosancima predstavlja anatemu. „U igri je ogroman novac“, kaže za IWPR Edgar Čen (Edgar Chen), predstavnik KMP-a. „Ono čega se plaše jeste da će čitava ekonomija pretrpiti štetu ukoliko budu izgubili spor.“



Još uvijek, međutim, nije sasvim jasno što bi točno Bosanci tražili ukoliko bude presuđeno u njihovu korist. U slučaju da bude dosuđena i isplata odštete, moguće je da će predstavnici Sarajeva od suda zahtijevati pokretanje posebnog postupka kojim bi se utvrdio točan iznos reparacija.



Potkraj prošle godine, MSP je odlučio da Uganda – zbog učinjenen invazije i podrške oružanim grupama na tuđoj teritoriji – mora platiti odštetu Demokratskoj Republici Kongo. Međutim, nikakav konkretan iznos još uvijek nije utvrđen.



Sud je samo u jednom slučaju – i to prvom koji je pred njim uopće procesuiran – odredio i iznos reparacija. Bilo je to prije šezdeset godina, kada je Albanija proglašena krivom zbog štete nanesene brodovima britanske ratne mornarice i pogibije mornara od eksplozija mina u albanskim vodama.



Ukoliko se utvrdi odštetni iznos, obavezu njegove isplate osigurava i prijetnja upućivanjem pred Vijeće sigurnosti.



Nakon što je MSP po tužbi Nikaragve presudio protiv SAD-a, naloživši i isplatu odštete, Vašington se – kao stalna članica Vijeća sigurnosti s pravom veta – jednostavno mogao oglušiti o taj nalog. Srbija i Crna Gora nema tu mogućnost, niti se može osloniti na takvu podršku u UN-u.



„Teško da bi bilo koja država s pravom veta zaustavila rezoluciju u kojoj stoji: ’Srbiju se proglašava odgovornom za genocid i naređuje joj se da plati odštetu’“, kaže Krejer, ali i dodaje kako mu je teško i zamisliti kako Vijeće sigurnosti tim povodom Beograd kažnjava bilo kakvim sankcijama.



Kao savjetnica Programa međunarodne pravde pri Međunarodnoj organizaciji za zaštitu ljudskih prava (Human Rights Watch), Param-Prit Sing (Param-Preet Singh) je za IWPR izjavila da bi – ukoliko bi od Beograda bilo zatraženo da na ime odštete Bosni isplati veliku svotu novca – taj korak u priličnoj mjeri ohrabrio i ostale post-konfliktne zemlje da pokrenu parnice po optužbama za genocid i ratne zločine.



Implikacije bi mogle biti još šire: Hrvatska je također tužila Beograd pred MSP-om za genocid koji je navodno počinjen na hrvatskoj teritoriji početkom devedesetih. Odštetni zahtjev Zagreba težak je 29 milijardi dolara – što je više nego njegov cjelokupni vanjski dug.



Moguće reparacije također su među borcima za ljudska prava potakle i raspravu o tome da li slučajevi poput ovoga – u kojem se državi Srbiji i Crnoj Gori sudi za genocid, dok će njeno stanovništvo možda biti primorano na svojim plećima nositi teret odštete – dodatno pojačavaju percepciju kolektivne krivice.



Već dugo se kao jedan od priznatih ciljeva MKSJ-a spominje i borba protiv takve percepcije, odnosno pronalaženje i kažnjavanje pojedinaca koji su stvarno odgovorni za počinjena zlodjela.



„Netko bi mogao reći kako na duži rok možda i nije toliko korisno kretati se u pravcu govora o kolektivnoj odgovornosti i njenog suprotstavljanja individualnoj“, kaže Elis.



On, međutim, dodaje i da – premda je svjestan svega što ide u prilog takvom stavu – on sam ne misli tako. „Smatram da bilo koji pravni proces koji omogućava da istina izađe na vidjelo [i] počiva na procjenama nezavisnog suda ili arbitra uistinu jeste nešto zdravo“, zaključuje on.



A Param-Prit Sing izjavila je za IWPR kako njena organizacija također smatra da, uopćeno govoreći, „ova vrsta mehanizma jeste dobra stvar“, premda i dodaje: „Svjesni smo da MSP može biti i zloupotrijebljen, i vjerujemo da o tome treba voditi računa.“



ŠIRE KONZEKVENCE



U toku je i rasprava o mogućim političkim posljedicama eventualne sudačke presude u korist Bosne.



„Poslije takve presude, Srbija i Crna Gora postaje evropski tvor“, tvrdi Bojl za IWPR. „Morat će sudjelovati u obnovi Bosne ukoliko želi ponovo biti dio Evrope.“



I Elis je suglasan da bi takva presuda predstavljala ogromnu ljagu za Beograd.



„Sigurno da nitko ne želi da u povijesti bude spominjan kao [odgovoran za] genocid počinjen pod okriljem države“, kaže on za IWPR. „To je optužnica koju svaka zemlja nastoji izbjeći – naravno, ukoliko je riječ o zemlji koja se pokušava izvuči iz ruševina jugoslavenskih ratova i vratiti u međunarodnu zajednicu.“



Sutkinja Higins, koja uživa reputaciju nekoga tko je u stanju uspostaviti ravnotežu između valjanog pravnog argumenta i razložnog pragmatizma, izjavila je za IWPR kako MSP ne smije dozvoliti da politički interesi utječu na pravno rasuđivanje.



„Ono što po mom mišljenju Sud nipošto ne smije uraditi jeste da kaže kako znamo da ’X’ predstavlja adekvatno pravno rešenje, ali da ono ne smije biti usvojeno zbog eventualnih negativnih političkih implikacija“, kaže ona.



Istovremeno, mnogi promatrači tvrde da bi suđenja, dugoročno gledano, u stvari mogla pozitivno utjecati na odnose u regiji, time što će primorati ljude na Balkanu da povijesti pogledaju u lice.



„U Srbiji, ljudi žele ići naprijed bez osvrtanja na prošlost“, kaže Čen. „Stvari poput članstva u Evropskoj Uniji ili ekonomije imaju prioritet nad suočavanjem s vlastitim sudjelovanjem u ratu.“



Elis kaže kako misli da je već uočio „suštinsku promjenu u glavama Srba u Beogradu“, koja se tiče priznavanja svega onoga što se dogodilo u ratovima vođenim početkom devedesetih. Tome su po njegovom mišljenju pridonijela suđenja pred MKSJ-om, a pogotovo suđenja za ratne zločine koja su obavljena pred lokalnim sudovima – u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni.



„Meni je to mnogo važnije od bilo čega što se dešava pred MSP-om“, kaže on.



Ostali, međutim, smatraju da i suđenje pred MSP-om jest sastavni dio istog tog procesa.



„Jedino će presuda u korist Bosne predstavljati istinski doprinos prijateljskim odnosima između naših dvaju naroda“, kaže Softić za IWPR. „Tek kada se otkrije puna istina o prošlosti, možemo početi raditi na našoj budućnosti.“



I predsjednica Helsinškog odbora za zaštitu ljudskih prava u Srbiji, Sonja Biserko, iznijela je sličan stav na veb-sajtu Bosanskog Instituta u listopadu/oktobru prošle godine: „Samo dekonstruiranjem i demistifikacijom srpskog projekta vezanog za Bosnu i Hercegovinu postaju mogući stabilnost i mir u regiji.“



„Srbija se mora izbori sa tim dijelom svoje prošlosti i napokon okončati to poglavlje“, suglasan je i Mirsad Tokača, čiji Istraživačko-dokumentacioni centar u Sarajevu vodi evidenciju poginulih u bosanskom ratu. „Možemo graditi budućnost tek kada to pitanje bude riješeno.“



„Ništa ne može bolje uticati na susjedske odnose između naše dvije zemlje nego utvrđivanje činjenice da je Miloševićev režim, a ne građani Srbije, odgovoran za genocid u Bosni“, dodaje Tokača.



Ostali se pak nadaju da bi presuda u korist Bosne mogla čak imati pozitivne i konkretne posljedice na svjetskoj razini i na duži rok.



„Kada sud bude jednom rekao da se u Bosni desio genocid, dobit ćemo i izvjesno jamstvo da se to više neće dešavati“, kaže Softić za IWPR. „U najmanju ruku, šanse da će se povijest ponoviti bit će značajno umanjene.“