SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ DERONJIC

Zalbeno je vijece potvrdilo presudu kojom je lokalnom politicaru bosanskih Srba – zbog toga sto je u svibnju/maju 1992. naredio napad na nebranjeno selo, u kojem je potom pogubljeno 65 muslimanskih civila – izrecena zatvorska kazna u trajanju od deset godina.

Rijec je o Miroslavu Deronjicu, koji je priznao odgovornost za zlocin u Glogovi, da bi se – nakon sto se u rujnju/septembru 2003. nagodio s tuzilastvom – izjasnio kao kriv po tocki optuznice koja se odnosi na progone kao zlocin protiv covjecnosti.

U skladu s odredbama nagodbe, Deronjic je sacinio i pisanu izjavu, u kojoj je na oko 70 stranica iznio dokaze protiv odredjenih haskih optuzenika. Osim toga, on je i svjedocio na citavom nizu sudjenja za ratne zlocine, ukljucujuci i postupak protiv bivseg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Milosevica.

U okviru ovotjednog saslusanja, zalbeno je vijece 20. srpnja/jula odbacilo sve prigovore koje je na presudu prethodno podnijela Deronjiceva obrana, koja se zalozila za to da okrivljenom zbog njegove kooperativnosti bude izrecena blaza kazna.

Branioci su prvobitno predlozili da njihovom klijentu bude izrecena kazna u trajanju od sest godina.

Odlukom zalbenog veca stavljena je tocka na slucaj koji su od samog pocetka pratile nedoumice vezane za legitimnost prakse dogovornog priznanja krivice.

U sredistu pokrenute rasprave bilo je pitanje Deronjiceve uloge u drugim zlocinima pocinjenim u bosanskom ratu, ukljucujuci i masakr koji je u srpnju/julu 1995. pocinjen u Srebrenici, nad vise od 8.000 ljudi.

U zalbi koju su podnijeli u srpnju/julu prosle godine, advokati su konstatirali da je sudsko vijece pogresno procijenilo stupanj Deronjiceve odgovornosti za zlocin u Glogovi.

Nije sporno da je njihov klijent – kao predsjednik lokalnog organa vlasti, takozvanog kriznog staba, za grad Bratunac u istocnoj Bosni – osobno izdao naredjenje da se napadne Glogova, iako je i sam znao da je selo vec razoruzano.

Takodje nije sporno ni to da je upravo on izdao naredjenje o spaljivanju kuca, kako bi se oko 2.000 muslimanskih stanovnika Glogove primoralo napustiti svoje domove.

No, branioci se ne slazu s izvjesnim detaljima iz presude, poput recimo sudackog zakljucka o stupnju isplaniranosti citavog zlocina, ili Deronjicevog ponasanja tokom dana kada se zlocin dogodio.

Obrana je takodjer napomenula da su, kaznjavajuci njenog klijenta, suci ocito stavili naglasak na otezavajuce okolnosti – poput broja zrtava, ili cinjenice da su one bile nenaoruzane.

Po procjeni obrane, sudsko vijece nije u potpunosti uvazilo olaksavajuce okolnosti, ukljucujuci cinjenicu da je Deronjiceva obitelj – zbog njegove suradnje s tuziocima – morala biti obuhvacena programom zastite svjedoka.

Zalbeno je vece, medjutim, presudilo da je prvostupanjska presuda u svakom pogledu bila zakonita. Pet sudaca je jednoglasno odlucilo da kazna ne bude izmenjena.

Otkako je u srpnju/julu 2002. Deronjic uhapsen, njegov slucaj je umnogome utjecao i na ostala sudjenja koja se odvijaju pored Tribunalom.

Osim sto je svjedocio protiv Milosevica, Deronjic je takodjer dao iskaz i na sudjenju predsjedniku parlamenta bosanskih Srba Momcilu Krajisniku, koji je optuzen za etnicko ciscenje pocinjeno na vecem dijelu bosanske teritorije.

Deronjic je podrobno obrazlozio politiku rukovodstva bosanskih Srba, koja je u praksi dovodila do proterivanja i ubijanja muslimanskih civila.

On je sucima objasnio nacin na koji je Beograd uoci izbijanja rata naoruzao bosanske Srbe, kao i nacin na koji su i jedinice iz sastava Jugoslavenske narodne armije (JNA) sudjelovale u borbama vodjenim na podrucju istocne Bosne.

No, Deronjicevo se svjedocenje pokazalo utoliko vaznije sto je u srpnju/julu 1995. – nakon sto je Srebrenicu zauzela Vojska Republike Srpske (VRS) – bio imenovan za predstavnika civilne gradske vlasti.

On je vec svjedocio na sudjenjima nekolicini oficira VRS-a koji su sudjelovali u masakru pocinjenom nad muskarcima zarobljenim nakon zauzeca Srebrenice. A pristao je svjedociti i protiv dvojice okrivljenih koji vaze za organizatore tog masakra (ako i kada se oni uopce budu pojavili u Hagu) – predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadzica, i zapovjednika VRS-a Ratka Mladica.

Dokazi koje je Deronjic iznio pred Tribunalom podrazumijevali su, pored ostalog, i dramaticnu tvrdnju da mu je Karadzic, barem dva dana prije pada Srebrenice, rekao da bi svi zarobljenici trebali biti pogubljeni.

Pa ipak, branioci ostalih okrivljenih uspjeli su ukazati na znacajne supljine u Deronjicevom svjedocenju.

Deronjic je priznao da je u svojim ranijim izjavama danim tuzilastvu lagao, a u strahu da ce dokazi biti iskorisceni i protiv njega. Takodjer je priznao i da se s ostalim zatvorenicima iz pritvorske jedinice UN-a dogovarao oko pojedinih detalja iz svojih iskaza, ukljucujuci i datume pojedinih desavanja.

Deronjicev slucaj takodjer se tice i dugotrajnih rasprava vodjenih oko uloge koju sporazumi o priznanju krivice imaju u radu medjunarodnih tribunala, s obzirom da praksa takvih nagodbi potice iz sistema opceg prava, te da s njom prakticno nisu ni upoznate zemlje ciji sudski sistem pociva na gradjanskom pravu.

Sudac Volfgang Somburg (Wolfgang Schomburg) – koji je predsjedavao sudskim vijecem, i koji vazi za radikalnog protivnika takvih sporazuma – napisao je i dodatak presudi, u kojem je ostro kritizirao nacin na koji je citav proces protiv Deronjica tekao.

On je istakao da su dogadjaji u Glogovi, koji su se odigrali u sklopu sire kampanje etnickog ciscenja bratunackog podrucja, vjerojatno “arbitrarno” bili odabrani s ciljem da se Deronjica optuzi za bilo sto.

A dodao je i da mu je “krajnje sumnjivo” to sto okrivljeni ni na koji nacin nije optuzen za srebrenicki masakr, iako njegovo priznanje pruza sasvim dovoljno osnove za podizanje takve optuznice.

Barem u jednoj prilici je tuzilac Mark Hermon (Mark Harmon) bio prisiljen eksplicitno poreci da je sporazum koji je sklopljen s Deronjicem predvidjao i obecanje okrivljenom da ni u kom slucaju nece biti kazneno gonjen za srebrenicka ubojstva.

Ured tuzilastva je u vise navrata saopcio da ne raspolaze dovoljnom kolicinom dokaza da bi Deronjica okrivio i za te zlocine.

No, i nezavisno od toga, sudac Somburg je u svojoj izjavi napomenuo kako misli da bi vec i za sam napad na Glogovu – koji, po njegovim rijecima, “ima sve odlike jednog od najgnusnijih zlocina protiv covjecnosti” – okrivljeni trebalo biti osudjen na barem 20 godina zatvora.

Deronjic ce u haskom pritvoru ostati dok se ne utvrdi u koju ce zemlju biti upucen na izdrzavanje preostalog dijela kazne.

Michael Farquhar je izvjestoc IWPR-a iz Haga.