SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MRKSIC, RADIC & SLJIVANCANIN
Branioci pobijaju svjedocenje o evakuaciji bolnice.
SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MRKSIC, RADIC & SLJIVANCANIN
Branioci pobijaju svjedocenje o evakuaciji bolnice.
Advokati trojice nekadasnjih jugoslavenskih oficira, kojima se sudi zbog nadziranja masakra pocinjenog nad vise od 250 pacijenata vukovarske bolnice u studenome/novembru 1991., iznijeli su ovoga tjedna tezu da se jedna od svjedokinja optuzbe zapravo oslonila na televizijski snimak i procitanu knjigu kako bi lazno svjedocila o dogadjajima kojima zapravo nije prisustvovala.
Radi se o osobi koja je svjedocila uz mjere zastite (iskrivljenog lika i glasa) i koja tvrdi da se 20. novembra 1991. ujutro zatekla u neposrednoj blizini jednog od okrivljenih (Veselina Sljivancanina), koji se u tom trenutku na izlasku iz bolnice prepirao sa „covjekom u bijelom“.
Svjedokinja je rekla kako vjeruje da je u pitanju bio medjunarodni promatrac koji je nadzirao evakuaciju pacijenata u Vukovaru – istocnohrvatskom gradu koji je, nakon dugotrajne opsade, u ruke Jugoslavenske narodne armije (JNA) pao svega dva dana ranije.
Prema navodima svjedokinje, spomenuta osoba je od Sljivancanina zatrazila popis osoba koje su pod nadzorom JNA bile ukrcane u autobuse. Sljivancanin je navodno uzvratio sljedecim rijecima: „Gospodine, ovo je moja zemlja. U toku je rat. Ja ovdje izdajem naredjenja. Kad ja budem dosao u vasu zemlju, ponasat cu se onako kako vi budete zeljeli. A vi se trebate ponasati na isti nacin.“
Takva izjava bi mogla osnaziti tvrdnju tuzilastva da je Sljivancanin „osobno sprijecavao“ medjunarodne promatrace da stignu u bolnicu kako bi JNA i paravojne formacije evakuaciju sprovele bez njihovog mijesanja.
U optuznici se inace navodi da su trojica okrivljenih – Mile Mrksic, Miroslav Radic i Veselin Sljivancanin – sudjelovali u zajednickom zlocinackom poduhvatu odvodjenja oko 300 Hrvata i drugih pripadnika nesrpskih nacionalnosti iz bolnice, koji se odigrao 20. studenoga/novembra – dakle, istog onog dana kada je i svjedokinja cula spomenuti razgovor.
Zarobljenici su iz bolnice autobusima navodno prvo bili prebaceni u kasarnu JNA, a potom i na poljoprivredno dobro Ovcara, gdje je njih najmanje 264 pogubljeno i potom pokopano u masovnu grobnicu.
Ali, tokom unakrsnog ispitivanja, Sljivancaninov branilac Momcilo Bulatovic pokusavao je osporiti iskaz svjedokinje, dokazujuci da je ona spomenuti razgovor mogla cuti samo posredstvom televizije ili pak procitati u knjizi pod naslovom „Ovo je moja zemlja“. Svjedokinja je i priznala da je, tri mjeseca prije no sto ce se pojaviti u Hagu, potonju knjigu doista procitala.
S druge strane, Mrksicev advokat Miroslav Vasic naglasio je da postoje „znacajne“ razlike izmedju ovotjednog svjedocenja i iskaza koji je ista svjedokinja uredu tuzilastva dala 1995.
Tokom glavnog ispitivanja, svjedokinja je ispricala kako je 20. studenoga/novembra vidjela jednog od lokalnih lijecnika kako u pratnji vojnog duznosnika – kojem se obracao s „druze Mrksicu“ – obilazi bolnicu i za pojedine pacijente izgovara „ovaj je nas“, a za druge „ovaj nije“ (sto je znacilo da je prvi Srbin, a drugi Hrvat).
Time je osnazena teza tuzioca Marksa Mura (Marks Moore) po kojoj je zajednicki zlocinacki poduhvat iziskivao sistematsko sprovodjenje selekcije pacijenata, odnosno izdvajanje osoba nesrpskog porijekla, koje su potom uklonjene.
Medjutim, u izjavi svjedokinje iz 1995. spominjani vojni duznosnik nije bio identificiran kao Mrksic.
Sugerisuci da je ova izmjena prvobitnog iskaza neuvjerljiva, Vasic se zapitao nije li cinjenica da je i muz svjedokinje vjerojatno bio zrtva masakra pridonijela njenom negativnom odnosu prema okrivljenom. On je konstatirao kako ona mozda misli da „nijedna kazna nece biti dovoljna“ da nadoknadi patnje koje je pretrpjela i da ju je mozda osjecaj „gorcine“ navelo na to da izvjesne dogadjaje prikaze „u svjetlu u kakvom ih sama vidi, umjesto onakvima kakvi jesu“.
Nesto kasnije, predsjedavajuci sudac Kevin Parker odbacio je te navode obrane, napominjuci kako opisane razlike u iskazima mogu biti objasnjene „obicnom slaboscu ljudskog pamcenja“.
Isto se pitanje ovoga tjedna postavilo i kada je jedna druga osoba, koja je takodjer svjedocila uz mjere zastite – a protivno svojoj prvobitnoj izjavi iz 1995. – porekla da je u bolnici vidjela pripadnike Zbora narodne garde (ZNG) preobucene u pacijente.
Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedokinja je Vasicu objasnila kako je svojoj izjavi iz 1995. u listopadu/oktobru ove godine pridodala i napomenu da – premda je cula za to da su se pripadnici ZNG-a omotavali zavojima kako ne bi bili prepoznati – ona to osobno nikada nije vidjela. No, cini se da ovakvo pravdanje Vasica nije razuvjerilo.
Sudjenje ce biti nastavljeno iduceg tjedna, svjedocenjem ravnatelja kirurgije vukovarske bolnice, Juraja Njavra.
Helen Warrell izvjestava za IWPR iz Haga.
Radi se o osobi koja je svjedocila uz mjere zastite (iskrivljenog lika i glasa) i koja tvrdi da se 20. novembra 1991. ujutro zatekla u neposrednoj blizini jednog od okrivljenih (Veselina Sljivancanina), koji se u tom trenutku na izlasku iz bolnice prepirao sa „covjekom u bijelom“.
Svjedokinja je rekla kako vjeruje da je u pitanju bio medjunarodni promatrac koji je nadzirao evakuaciju pacijenata u Vukovaru – istocnohrvatskom gradu koji je, nakon dugotrajne opsade, u ruke Jugoslavenske narodne armije (JNA) pao svega dva dana ranije.
Prema navodima svjedokinje, spomenuta osoba je od Sljivancanina zatrazila popis osoba koje su pod nadzorom JNA bile ukrcane u autobuse. Sljivancanin je navodno uzvratio sljedecim rijecima: „Gospodine, ovo je moja zemlja. U toku je rat. Ja ovdje izdajem naredjenja. Kad ja budem dosao u vasu zemlju, ponasat cu se onako kako vi budete zeljeli. A vi se trebate ponasati na isti nacin.“
Takva izjava bi mogla osnaziti tvrdnju tuzilastva da je Sljivancanin „osobno sprijecavao“ medjunarodne promatrace da stignu u bolnicu kako bi JNA i paravojne formacije evakuaciju sprovele bez njihovog mijesanja.
U optuznici se inace navodi da su trojica okrivljenih – Mile Mrksic, Miroslav Radic i Veselin Sljivancanin – sudjelovali u zajednickom zlocinackom poduhvatu odvodjenja oko 300 Hrvata i drugih pripadnika nesrpskih nacionalnosti iz bolnice, koji se odigrao 20. studenoga/novembra – dakle, istog onog dana kada je i svjedokinja cula spomenuti razgovor.
Zarobljenici su iz bolnice autobusima navodno prvo bili prebaceni u kasarnu JNA, a potom i na poljoprivredno dobro Ovcara, gdje je njih najmanje 264 pogubljeno i potom pokopano u masovnu grobnicu.
Ali, tokom unakrsnog ispitivanja, Sljivancaninov branilac Momcilo Bulatovic pokusavao je osporiti iskaz svjedokinje, dokazujuci da je ona spomenuti razgovor mogla cuti samo posredstvom televizije ili pak procitati u knjizi pod naslovom „Ovo je moja zemlja“. Svjedokinja je i priznala da je, tri mjeseca prije no sto ce se pojaviti u Hagu, potonju knjigu doista procitala.
S druge strane, Mrksicev advokat Miroslav Vasic naglasio je da postoje „znacajne“ razlike izmedju ovotjednog svjedocenja i iskaza koji je ista svjedokinja uredu tuzilastva dala 1995.
Tokom glavnog ispitivanja, svjedokinja je ispricala kako je 20. studenoga/novembra vidjela jednog od lokalnih lijecnika kako u pratnji vojnog duznosnika – kojem se obracao s „druze Mrksicu“ – obilazi bolnicu i za pojedine pacijente izgovara „ovaj je nas“, a za druge „ovaj nije“ (sto je znacilo da je prvi Srbin, a drugi Hrvat).
Time je osnazena teza tuzioca Marksa Mura (Marks Moore) po kojoj je zajednicki zlocinacki poduhvat iziskivao sistematsko sprovodjenje selekcije pacijenata, odnosno izdvajanje osoba nesrpskog porijekla, koje su potom uklonjene.
Medjutim, u izjavi svjedokinje iz 1995. spominjani vojni duznosnik nije bio identificiran kao Mrksic.
Sugerisuci da je ova izmjena prvobitnog iskaza neuvjerljiva, Vasic se zapitao nije li cinjenica da je i muz svjedokinje vjerojatno bio zrtva masakra pridonijela njenom negativnom odnosu prema okrivljenom. On je konstatirao kako ona mozda misli da „nijedna kazna nece biti dovoljna“ da nadoknadi patnje koje je pretrpjela i da ju je mozda osjecaj „gorcine“ navelo na to da izvjesne dogadjaje prikaze „u svjetlu u kakvom ih sama vidi, umjesto onakvima kakvi jesu“.
Nesto kasnije, predsjedavajuci sudac Kevin Parker odbacio je te navode obrane, napominjuci kako opisane razlike u iskazima mogu biti objasnjene „obicnom slaboscu ljudskog pamcenja“.
Isto se pitanje ovoga tjedna postavilo i kada je jedna druga osoba, koja je takodjer svjedocila uz mjere zastite – a protivno svojoj prvobitnoj izjavi iz 1995. – porekla da je u bolnici vidjela pripadnike Zbora narodne garde (ZNG) preobucene u pacijente.
Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedokinja je Vasicu objasnila kako je svojoj izjavi iz 1995. u listopadu/oktobru ove godine pridodala i napomenu da – premda je cula za to da su se pripadnici ZNG-a omotavali zavojima kako ne bi bili prepoznati – ona to osobno nikada nije vidjela. No, cini se da ovakvo pravdanje Vasica nije razuvjerilo.
Sudjenje ce biti nastavljeno iduceg tjedna, svjedocenjem ravnatelja kirurgije vukovarske bolnice, Juraja Njavra.
Helen Warrell izvjestava za IWPR iz Haga.
