SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ STAKIC

Slobodan Kuruzovic obavljao je duznost upravitelja logora Trnopolje, u kojem je nacinjena mozda najpoznatija fotografija citavog bosanskog rata – ona na kojoj izgladnjeli Muslimani zure kroz bodljikavu zicu.

Ali umjesto da govori o smrti, mucenju i izgladnjivanju, on je uporno ponavljao da je Muslimanima boravak u logoru – prijao.

Zapravo su, cak i onda kada je on zatvorio logor, mnogi od njih – kako je Kuruzovic rekao sucima – zeljeli ostati u Trnopolju, jer su ga dozivljavali kao neku vrstu ratnog sklonista.

“Nije bilo nikakvog izgladnjivanja, nikakvih bolesti. U pitanju je bio dom za civile koji su bjezali od unakrsne vatre”, rekao je on.

Izvjestaji UN-a i svjedocenja prezivjelih nude medjutim sasvim drugaciju sliku, jer bosanske Srbe optuzuju za nasilje nad logorskim zatocenicima.

Kuruzovic je inace svjedocio na sudjenju dr. Milomiru Stakicu, nekadasnjem gradonacelniku Prijedora.

Dr. Stakica se tereti za genocid, zlocine protiv covjecnosti i krsenje zakona i obicaja ratovanja. Rijec je o nedjelima pocinjenim u vrijeme etnickog ciscenja i represije u sjevernoj Bosni tokom 1992.

Optuzeni izjasnio se kao nevin, inzistirajuci da nije imao kontrolu nad sigurnosnim snagama bosanskih Srba.

Bivsi skolski direktor Kuruzovic izjavio je da je sam logor osnovan ne kao zatvor, nego kao centar za spasavanje lokalnog stanovnistva zastrasenog ratom.

“Oni su bjezali s tog podrucja da bi prezivjeli”, rekao je on. “Oni nisu bili utamniceni. Radilo se o sklonistu.”

Izjavio je i da je Crveni kriz cesto obilazio logor, kao i da – po zatvaranju logora – “tri stotine ljudi nije zeljelo odatle otici”.

No, uvijek budni direktor ih je uljudno zamolio da to ucine: “Zamolio sam one iz grada da se vrate svojim obiteljima.”

Jedna protivrecnost obiljezila je ovo svjedocenje: prvobitno se Kuruzovic suglasio s tim da ce svjedociti u prilog Stakicu.

Medjutim, naknadno se predomislio, pa je tokom proteklog tjedna zapravo svjedocio kao gost samog suda.

Na pitanje sudaca o tome kako je postao upravizelj logora, Kuruzovic je odgovorio da mu je taj posao bio dodijeljen u znak priznanja za “odredjene kvalitete” – vjerojatno zbog dobrog direktorskog dosijea.

“Kroz centar je proslo sest ili sedam tisuca ljudi”, rekao je Kuruzovic. “Ljudi su u centar dolazili dobrovoljno. Bjezali su od nasilja.”

“Neki od njih su se iz Trnopolja vratili svojim kucama u Prijedor, drugi su otisli u Karlovac, neki su uz pomoc UNHCR-a napustili zemlju. Crveni kriz ce vam reci sto se dogodilo s ostalima”, rekao je Kuruzovic.

Istrazitelji UN-a prikupili su dokazni materijal na osnovu svjedocenja bivsih zatocenika logora. Oni pak tvrde da su ih strazari redovno tukli, mucili, pa i seksualno zlostavljali.

Kuruzovic se narogusio na puki nagovestaj da je uopce bilo mucenja, a u jednom trenutku se i neposredno obratio tuziocu, rekavsi: “Obecali ste da necete koristiti rijec ´logor´.”

Po njegovim recima Trnopolje je bilo “prihvatni centar”.

Tuzioci su svjedoka pitali je li ikada bio u prilici vidjeti dr. Stakica u logoru.

“Ne sjecam se”, odgovorio je Kuruzovic.

“Znate li zasto se nije pojavljivao u Trnopolju, u vrijeme dok je tamo zivjelo vise tisuca stanovnika njegovog grada, Prijedora?”, zapitao je tuzilac.

“Mozda bi to pitanje trebalo postaviti dr. Stakicu”, odgovorio je svjedok.

Slika izgladnjelih zatocenika nastala je u sklopu televizijske reportaze koju je nacinila ekipa britanske agencije ITN, u ljeto 1992.

Njeno emitiranje pridonijelo je tome da UN otpocnu sa serijom sastanaka koja je u svibnju/maju 1993. okoncana rezolucijom o osnivanju postojeceg Haskog tribunala za ratne zlocine.

Neil Arun je suradnik IWPR-a.