SUDSKA KRONIKA: TUTA I STELA OSUDJENI

Naletilicu i Martinovicu izrecene su kazne u trajanju od 20, odnosno 18 godina, i to zbog niza ratnih zlocina koje je pocinila njihova privatna vojska, napadajuci nenaoruzane Muslimane.

U strogoj i iscrpnoj presudi, sud je saopcio kako nas njih dvojica na jeziv nacin opominju da su se – tokom etnickog ciscenja u Bosni – gangsteri predstavljali kao generali.

“Tuzna je cinjenica da se u ratu cesto pojavljuju grupe podlih profitera i siledzija”, rekla je predsjedavajuca Irkinja Morin Klark (Marueen Clark). “Vinko Martinovic spada medju one koji su u ratu prosperirali.”

Nakon sudjenja koje je trajalo 14 mjeseci i na kojem se pojavilo 130 svjedoka, Tuta i Stela su proglaseni krivima po osam, odnosno devet tocaka optuznice, koja ih tereti za zlocine protiv covjecnosti, krsenje zakona i obicaja ratovanja i teske povrede Zenevske konvencije.

Tesko da postoje dvojica ljudi koji toliko razlicito izgledaju.

Zbog svoje duge sijede kose i brade, ali i vitke figure i zlatnog okvira za naocale, Tuta (59) pomalo je nalik sveucilisnom profesoru koji je slucajno zalutao na sud.

Dok je citana presuda koja mu je izrecena, on se njihao na nogama, otvarajuci i zatvarajuci usta.

Sutkinja Klark je i sama djelovala gotovo iznenadjena njegovom pojavom, jer je izjavila: “To je dugokosi covjek njezne gradje. Ne izgleda kao obican vojni zapovjednik.”

Plecati Stela (39), nasuprot njemu, nabrajanje vlastitih zlocina – svega par metara dalje – slusao je uz strog izraz lica.

Pa ipak je, od njih dvojice, Tuta bio nemilosrdniji. Na sudu se moglo cuti kako se on pocetkom devedesetih u Bosnu vratio iz Njemacke, te kako je brzo oformio i vlastitu jedinicu, zvanu Kaznjenicka bojna.

Buduci da je suradjivao s pokojnim hrvatskim ministrom odbrane, Gojkom Suskom, Tuta nije imao nikakvih problema prilikom formiranja necega sto je u sustini predstavljalo privatnu vojsku.

Jedinica je prvo zadobila povjerenje protjerivanjem srpskih snaga iz Mostara tokom 1992., da bi vec sljedece godine prednjacila u kampanji etnickog ciscenja Muslimana. Sud je zakljucio da je tu operaciju planirao osobno Tuta, iz svog staba koji je bio lociran u njegovom rodnom mjestu (Siroki Brijeg).

Tada mu se pridruzio i Stela, bivsi taksist koji je prvo pristupio Hrvatskim oruzanim snagama (HOS) – paravojnoj jedinici osnovanoj 1991. i rasformiranoj nakon izbijanja bosanskog rata.

Stela je uznapredovao do polozaja zapovjednika takozvane Antiteroristicke grupe (ATG), koja je formalno bila u sastavu Tutinih trupa, ali je djelovala samostalno, uglavnom pljackajuci i ubijajuci.

Pripadnici te jedinice jednom su prilikom cetvorici muslimanskih zarobljenika obukli hrvatske uniforme, dali im drvene (lazne) puske i poslali ih na niciju zemlju s ciljem da privuku vatru muslimanskih snaga.

“Iako se u optuznici koristi pojam ´ljudski stit´, prikladnija odrednica bi mozda bila ´mamac´”, rekla je Klarkova.

Trojica od cetvorice bili su ranjeni, ali su ipak svi nekako uspjeli vratiti u vlastite redove, da bi kasnije i svjedocili protiv vlastitih mucitelja. Sud je cak dosao i do jednog primjerka spomenute drvene puske.

Ali to nije bio i kraj zlocina. “Steline se ratne aktivnosti nisu ogranicavale na prvu liniju fronta”, tvrdi Klarkova. “Zajedno sa svojim sada zloglasnim pocinjenima i jos nekima, on je sudjelovao u iseljavanju Muslimana iz njihovih stanova, prisiljavajuci ih da napuste zapadni dio Mostara. Takodjer su sudjelovali u pljackama tih ispraznjenih stanova.”

Medju dokazima zahvaljujuci kojima je osudjen pojavljuju se – prema recima predsjedavajuce – i dokumentarni snimci koje je nacinio dopisnik BBC-ja Dzeremi Bouen (Jeremy Bowen), koji se nekako uspio probiti u Mostar u vrijeme najzescih sukoba.

Tokom tog visemjesecnog razdoblja, jedinica dvojice osudjenika pribjegavala je torturi i sadizmu nad muslimanskim zatocenicima koji su drzani u Heliodromu – bivsoj zracnoj bazi na periferiji Mostara.

Upravo na tom mjestu Martinovic je i pocinio jedan od svojih najtezih zlocina – opredijelivsi se da narocitu paznju posveti muslimanskom policajcu Nenadu Harmandzicu.

Harmandzica je tukao i zlostavljao osobno Martinovic, da bi taj zatvorenik jednog dana jednostavno nestao, jer se nije vratio s radnog zadatka zajedno s ostalim zatvorenicima. Pet godina kasnije pronadjeno je njegovo u blizini zakopano tijelo. Kosti su mu bile slomljene, a pokazalo se i da mu je pucano u glavu.

Mada nisu mogle da ga osude za samo ubojstvo, suci su rekli da je Martinovic za taj zlocin ipak odgovoran, buduci da je u njegovoj nadleznosti bilo staranje o zatvorenicima.

Suci su rekli i da kljucni dokaz potice od samih jedinica bosanskih Hrvata, s obzirom da su one za sobom ostavile veoma precizne zapisnike o kretanju zatvorenika unutar i izvan Heliodroma i zapovjednicima koji su za to bili zaduzeni.

Suci su takodjer zahvalile bivsem zatvoreniku Halilu Ajanicu, jer je – svjedoceci javno – iznio krunski dokaz o Martinovicevom odnosu prema Harmandzicu.. Klarkova je konstatirala: “Uprkos naporima da se diskreditira ovaj prostodusni i hrabri covjek koji je svjedocio javno, bez ikakvih mera zastite, sudsko vece je uvazilo istinu koju je on iznio.”

Na racun ostalih svjedoka su, medjutim, izrecene kritike. “Vecina svjedoka je ucinila sve sto je u njihovoj moci kako bi se prisjetila bolnih dogadjaja koji su se odigrali prije osam ili devet godina”, rekla je Klarkova. “Pa ipak je neistinitost pojedinih svjedocenja bila porazavajuca. Porazavajuca je ucestalost pojave da svjedoci, usprkos mjestu na kojem su se zatekli, nisu nista vidjeli, culi, niti znali o vaznim dogadjajima koji su se odigravali u njihovoj oblasti.”

Obojica osudjenih vjerojatno ce se zaliti na presudu. Martinovic je vec ulozio zalbu na osudu koja mu je izrecena za ubojstvo pocinjeno u Hrvatskoj.

Klarkova je svoje izlaganje okoncala svjetlijim tonovima, prisjecajuci se harmonicnih odnosa po kojima je Mostar u proslim vremenima bio nadaleko poznat: “Vrijeme ce pokazati hoce li oziljci zarasti i hoce li se vratiti ono predivno tkanje razlika – kako je ovaj grad opisao predsjednik zidovske zajednice iz Mostara.”

Chris Stephen je rukovodilac projekta IWPR-a u Hagu.