SUDSKA KRONIKA: USVOJENA ZALBA NOVINARA

Rendal je podnio zalbu na nalog koji mu je Tuzilastvo uputilo kako bi se pojavio na sudjenju Radoslavu Brdjaninu, koji je optuzen za sudjelovanje u organiziranju etnickog ciscenja nesrpskog stanovnistva u Bosni.

Novinari bi pod takvim uvjetima prestali biti nezavisni, te ce - ukoliko njihovi izvjestaji budu koristeni kao dokazni materijal na sudjenjima za ratne zlocine - i sami njihovi zivoti biti dovedeni u pitanje, stoji u prigovoru koji je Rendal podnio sudu.

No, mada je donijelo presudu u njegovu korist, Zalbeno vijece mu je ipak uskratilo onu vrstu imuniteta koju uzivaju osobe na sluzbi u Crvenom krizu, koja ni pod kakvim uvjetima ne mogu biti pozivana svjedociti.

Vijece je umjesto toga odlucilo da - iako ovaj novinar ne moze biti pozivan da svjedoci "ukoliko to sam ne zeli" - sama presuda nema univerzalno vazenje.

Zalbeno vijece zajamcilo je novinarima ograniceni imunitet, svojevrsnu zasticenost zbog onoga o cemu pisu (ukoliko je to zaista istinito i tocno). Ono je, grubo govoreci, ustanovilo razliku izmedju neposrednog i posrednog svjedocenja.

Prenoseci iskaze svjedoka, vecina novinara osigurava posredne dokaze koji se ticu pocinjenih ratnih zlocina.

To vazi i za Rendala: optuzba je svoj dokazni postupak zasnivala na intervjuu koji je on tokom 1992. nacinio s Brdjaninom, a u kome se potonji hvalio uspjesima postignutim u etnickom ciscenju.

Buduci da je obrana zahtijevala da Rendal bude podvrgnut unakrsnom ispitivanju u vezi sa svojim clankom, novinaru je bio upucen poziv da se pojavi pred sudom.

Rendalov je slucaj od samog pocetka bio proturjecan: prvenstveno zato sto na osnovu tog dokaza (cak i ukoliko bi sud taj dokaz prihvatio) Brdjanin ne bi nuzno bio i osudjen.

Naime, Brdjanin ne porice da se etnicko ciscenje dogodilo. On cak ni ne porice da se mozda osobno hvalisao etnickim ciscenjem: umjesto toga, njegova obrana napominje kako, bez obzira na eventualan osobni stav o tom pitanju, Brdjanin- kao sef takozvanog Srpskog kriznog staba - nije bio u poziciji kontrolirati snage sigurnosti koje su izvrsile to ciscenje.

Medjutim, bura u casi vode prerasla je u pravi tajfun kada se Rendal, koji je u prvi mah pristao na svjedocenje, iznenada predomislio, tvrdeci da bi ono u svakom smislu predstavljalo presedan.

Njega su nedugo potom podrzale cak 34, pretezno americke novinarske organizacije, ukljucujuci i bivse poslodavce iz Vasington Posta.

Mada vecina izvjestaca tvrdi kako zeli pomoci Medjunarodnom sudu za ratne zlocine, oni u isti mah inzistiraju i na stavu da tako nesto mora biti prepusteno savjesti svakog pojedinog novinara, te da ne smije imati obavezujuci karakter.

Ideja o primoravanju svjedoka na davanje iskaza sama je po sebi nelogicna: u svakom drugom slucaju, potencijalni bi se svjedok, ukoliko bi bio prisiljen svjedociti, opredijelio za to da naprasno "zaboravi" sve ono sto je od bilo kakve vaznosti za sam proces.

Polozaj novinara je, medjutim, tezak vec i zbog toga sto su njihova "svjedocenja" svakako dostupna - u vidu mnogobrojnih izvjestaja koji su nastali u vrijeme dok su sukobi trajali.

Oni koji su podrzali Rendala isticali su takodjer kako je koriscenje novinskih izvjestaja kao dokaznog materijala u svakom slucaju opasno. Nitko ne bi zelio biti osudjen za ratne zlocine (najtezu od svih optuzbi koje covjecanstvo poznaje) samo zbog nekakvih novinskih clanaka.

Cini se da ce od sada suci uvazavati tu cinjenicu: Rendal ima 69 godina i mozda ce se suociti s novim pokusajem optuzbe da ga prisili na svjedocenje. No, slabi su izgledi da ce taj pokusaj uspjeti. Zalbeno vijece zapravo je presudilo da, kada je rec o takvim "posrednim" dokazima, nitko ne moze biti prisiljavan svjedociti.

Ali to ne znaci da se novinari ne mogu pojaviti pred sudom - ukoliko su osobno prisustvovali ratnom zlocinu ili su svojim istrazivanjem otkrili neke od presudnih dokaza koji ne mogu biti pribavljeni ni na koji drugi nacin.

Drugim rijecima novinari mogu ocekivati poziv suda u onim situacijama kada su podaci kojima oni raspolazu od neposrednog i presudnog znacaja za samu srz sudskog procesa, kao i onda kada se dokazi ne mogu dobiti ni na jednom drugom mjestu.

"Rijec je o prekretnici na kojoj se nalazi vecina novinara. Danas je Zalbeno vijece dalo veliki doprinos slobodi izvjestavanja", izjavila je En Kuper (Ann Cooper), izvrsna direktorica Medjunarodne federacije novinara. "Zadovoljni smo sto je obavezujuci poziv koji je upucen Rendalu stavljen izvan snage, i nadamo se da ce ova presuda biti presedan koji ce novinarima pruziti nuznu zastitu u okvirima medjunarodnog prava."

Zalbeno vijece naknadno je naglasilo da se njegova odluka odnosi iskljucivo na ratne dopisnike, a niposto ne na sve novinare. Ratni dopisnici imaju kljucan doprinos u upoznavanju citave javnosti s uzasima i stvarnoscu sukoba - saopceno je.

Vijece je podsjetilo da su "slike strasnih patnji zatocenika logora Omarska, koje su presudno utjecale na medjunarodnu zajednicu da uvidi u kojoj su mjeri u Bosni i Hercegovini ugrozena ljudska prava - prenijeli ratni dopisnici".

Pruzajuci im svojevrsnu zastitu, Tribunal im se na neki nacin "oduzuje". Sama ova odluka u svakom je pogledu iziskivala uravnotezen pristup Zalbenog vijeca. Ono je moralo zastititi ratne dopisnike, ali ne na nacin koji bi ugrozio misiju koju Tribunal ima kada je rijec o utvrdjivanju istine o odgovornosti za zlocine pocinjene u bivsoj Jugoslaviji.

Vijece je zakljucilo da javni interes pociva, kako na slobodi samih novinara, tako i na sposobnosti suda da razmotri sve dokaze.

Rendalovi zastupnici i predstavnici medijskih organizacija predlozili su da novinari budu pozivani samo onda kada je njihovo svjedocenje od sustinske vaznosti - odnosno, kada se ono tice krivice ili nevinosti optuzenog. No, takva ogranicenja, po recima Zalbenog vijeca, znacila bi skoro apsolutnu zasticenost i dovela do toga da i znacajni dokazi ostanu nedostupni.

Otuda je odabrana veoma karakteristicna formulacija: "Jedino ukoliko sudsko vijece zakljuci da su trazeni dokazi . . . neposredno i presudno vazni za samu srz doticnog slucaja [i jedino ukoliko ti dokazi nisu dostupni i iz nekih drugih izvora], ratni dopisnik moze biti prisiljen svjedociti."

Ovakav kriterij bi, s jedne strane, sudskim vijecima trebalo da osigura pristup svim znacajnim dokazima, dok se - s druge strane - ratnim dopisnicima tako pruza odgovarajuca zastita od opasnosti da bez nuzne potrebe budu pozivani svjedociti.

Chris Stephen je sef ureda IWPR-a u Hagu. Vjera Bogati je dopisnica IWPR-a iz Haga i novinarka novinske agencije SENSE.