KOMENTAR: PREDSJEDNIK, PSIHIJATRI I ZUBAR

To se, naime, moglo nedvosmisleno zakljuciti iz predraspravnog podneska Tuzilastva u kojem se najavljuje o cemu ce pojedini svjedoci govoriti, kao i iz pisma advokata svjedoka C-036 u kojem se otkriva da je svjedok pod istragom i da bi uskoro mogao biti optuzen za sudjelovanje u "zajednickom zlocinackom pothvatu" u Hrvatskoj 1990-1995.

U optuznici protiv Slobodana Milosevica, kao njegovi suucesnici navode se sva tri bivsa predsjednika RSK-a. Jedan od njih, Milan Martic, vec je u pritvoru Tribunala na osnovu optuznice za raketne napade na Zagreb u svibnju/maju 1995. koja ce uskoro biti prosirena i na neke druge zlocine koje su pocinili pripadnici takozvane "Marticeve milicije." Drugi, Goran Hadzic, prema svemu sto se o njemu zna bio je i ostao apsolutno lojalan Milosevicu tesko da bi bio upotrebljiv kao svjedok optuzbe. Svjedok C-036, dakle, moze biti samo Milan Babic, koji s Milosevicem ima nerasciscene racune jos s pocetka 1992. kada je, na inicijativu Beograda, neceremonijalno smijenjen s polozaja prvog predsjednika RSK-a.

Posto mu je i samom postalo jasno da je "provaljeno" tko je C-036, svjedok je u pauzi izmedju prvog i drugog dana svjedocenja trazio da mu se dodijeli nova sifra, pa se sutradan - 19. studenoga/novembra - pred sudom pojavio s "novim identitetom", kao zasticeni svjedok C-061!? I tako je, punih deset dana, svjedocio kao C-061 a rasprava je cesto zatvarana za javnost kako se ne bi otkrio njegov - svima poznati - identitet.

Napokon, jedanaestog dana svjedocenja, C-061 bivsi C-036, shvatio je da to vise nema nikakvog smisla i zatrazio od sudaca skidanje zastitne mjere i dozvole da ostatak svjedocenja bude javan. Osim cinjenicom da mu je identitet vec provaljen, zahtjev je obrazlozio i zeljom da javno odgovori na optuzbe koje mu je Milosevic upucivao na zatvorenim sjednicama, kao i nadom da ce na taj nacin "pridonijeti pomirenju u bivsoj Jugoslaviji."

Tako se, u petak 7. prosonca/decembra, pred sudom konacno pojavio Milan Babic, sa svojim likom i svojim glasom, ali je javnost ostala uskracena za priblizno polovinu njegovog dotadasnjeg svjedocenja. Suci tek trebaju odluciti koje ce dijelove takozvanih privatnih sjednica uciniti javnim, i pod kojim uvjetima.

Milan Babic je zubar iz Knina, glavnog grada Krajine, dijela Hrvatske nastanjenog pretezno Srbima, u kojem je proglasena najprije Srpska Autonomna Oblast (SAO), a potom i Republika Srpska Krajina. Pocetkom devedesetih, Babic se posvetio politici i - kako je priznao u odgovoru na jedno pitanje optuzenog - "dopadala mu se njegova politicka uloga."

Pristupio je Srpskoj Demokratskoj Stranci (SDS) koju je u Hrvatskoj 1990. osnovao psihijatar Jovan Raskovic i koja se, u pocetku, zalagala za teritorijalnu i kulturnu autonomiju Srba u Hrvatskoj. Stranka s istim imenom zatim je osnovana i u Bosni i Hercegovini, a i na njenom celu je, zanimljivo, bio psihijatar - Radovan Karadzic. Bilo je, pocetkom devedesetih, pokusaja da se zbivanja u bivsoj Jugoslaviji tumace kao "zavjera psihijatara" koji su kao neposredne izvrsioce iskoristili svoje "pacijente". Te teorije, medjutim, nisu nikada do kraja razradjene, usprkos cinjenici da je medju vodecim izvrsiocima planova navodne "psihijatrijske zavjere" - ljudi na visokim politickim i vojnim funkcijama - kako se kasnije ispostavilo zaista bilo dosta "pacijenata."

Prema svjedocenju Milana Babica, pod utjecajem propagande iz Beograda koja je sirila strah od "genocidnih namjera" novih hrvatskih vlasti, kao i djelovanjem "paralelne strukture" koju je u Krajini uspostavila Miloseviceva tajna policija, SDS je ubrzo s umjerenih ("autonomaskih") prevedena na radikalne ("unitaristicke") pozicije. Odbaceni su pregovori s hrvatskim vlastima i prihvacen je Milosevicev koncept "prava naroda na samoopredjeljenje." Prema tom konceptu, ako se Hrvati imaju pravo otcijepiti od Jugoslavije, Srbi koji zive u Hrvatskoj imaju pravo "ostati u Jugoslaviji." Naravno, s teritorijima na kojima zive. Isti je koncept, jasno, vazio i za Srbe (i "njihove teritorije") u Bosni i Hercegovini.

Babic priznaje da je i sam jedno vrijeme bio "zaveden" propagandom straha i mrznje iz Beograda, kao i da je prigrlio Milosevicev koncept "ostanka u Jugoslaviji", odnosno "svih Srba u jednoj drzavi." Slijedio je Milosevica usprkos upozorenjima Stjepana Mesica - tadasnjeg premijera a sada predsjednika Hrvatske - koji je pocetkom 1991. rekao Babicu da ce ga Milosevic prevariti, i da ce, na kraju, "ostati ne samo bez Velike Srbije, vec i bez svoje zubarske ordinacije." Tako se, na kraju, i dogodilo.

Do skidanja zastitnih mjera u petak 7. prosinca/decembra, najveci dio unakrsnog ispitivanja odvijao se na takozvanim privatnim raspravama, tako da je nemoguce ocijeniti je li, i do koje mjere, Milosevic bio uspjesan u razgradjivanju Babiceve verzije dogadjaja u Krajini 1990-1995. i uloge optuzenog u tim dogadjajima. Sustina Babicevog direktnog svjedocenja - koje smo detaljno prikazali u dva prethodna izdanja Tribunal Updates - jest da se dogadjajima u Krajini nije upravljalo iz Knina, vec direktno iz kancelarije optuzenog u Beogradu.

U javnim dijelovima unakrsnog ispitivanja, Milosevic je uporno napadao na kredibilitet svog nekadasnjeg politickog istomisljenika i sljedbenika, na nacin koji je ponekad granicio s blacenjem svjedoka, a na kraju se pretvorio u njegovo otvoreno ponizavanje. Posto ga je, na pocetku, prikazao kao karijeristu, oportunistu i politickog prevrtljivca - koji je "jedno mislio, drugo govorio a trece radio" - Milosevic je zatim upleo Babica u navodnu pljacku 170.000 US dolara i ubojstvo inspektora koji je tajno istrazivao taj slucaj, da bi u petak, posljednjeg dana unakrsnog ispitivanja, sasuo na njega gomilu vrlo uvredljivih i vulgarnih epiteta. Suci na to nisu reagirali, mozda zato sto su ti izrazi na engleskom djelovali manje uvredljivo i vulgarno nego na srpskom, a Tuzilastvo je imalo dobar razlog ne intervenirati i pustiti Milosevica da se do mile volje izivljava nad svjedokom.

Da bi, naime, dokazao da o svjedoku nikada nije imao dobro misljenje, Milosevic je posegao za tuziocevim transkriptima presretnutih telefonskih razgovora izmedju njega i Radovana Karadzica, vodjenih krajem 1991. i pocetkom 1992., u kojima tadasnji predsjednik Srbije govori o Babicu kao o "kretenu", "najobicnijoj bitangi", "svinji" i "Tudjmanovom dzokeru". "Vidite, jos tada sam o Babicu govorio sve najgore" - likovao je Milosevic, zaboravljajuci da time potvrdjuje autenticnost transkripata i snimaka presretnutih telefonskih razgovora... za koje inace tvrdi da su "montirani."

Babic je mirno otrpio uvrede i elegantno odgovorio optuzenom: "Vase ocjene i nacin na koji se izrazavate vise govore o vama nego o meni."

Milosevicev ondasnji gnjev na Babica bio je prouzrokovan cinjenicom da se tadasnji predsjednik RSK suprostavljao usvajanju Vensovog/Vance mirovnog plana za Krajinu, krajem 1991. i pocetkom 1992. Milosevic i Tudjman prihvatili su taj mirovni plan, jer su obojica u tom trenutku ostvarili svoje ratne ciljeve: Milosevic je uspostavio kontrolu nad trecinom hrvatske teritorije za koju je planirao da "ostane u Jugoslaviji", a Tudjman je dobio priznanje nezavisnosti Hrvatske i racunao je da ce, prije ili kasnije, uz pomoc medjunarodne zajednice ili sam, povratiti izgubljene teritorije.

Milan Babic, kome se tada ocito "dopadala njegova politicka uloga" predsjednika RSK-a, je mislio da i njega treba da se nesto pita o tom mirovnom planu, pa je trazio da se narod Krajine izjasni o tome na referendumu. Referenduma, naravno, nije bilo i neposlusni Babic je u veljaci/februaru 1992. smijenjen, a na njegovo mjesto doveden je poslusni Goran Hadzic, bivsi skladistar koji se dicio time da je samo "prenosilac Milosevicevih poruka."

Vensov plan je usvojen, ali nije i primjenjen. Nije, naime, izvrsena demilitarizacija Krajine, nije formirana mjesovita (srpsko-hrvatska) policija i nije omogucen povratak raseljenih osoba, odnosno Hrvata koji su 1991. napustili svoja sela, razorena i spaljena od strane JNA i lokalnih policijskih i dobrovoljackih snaga. Za to - da mirovni plan ne bude primjenjen - pobrinula se, prema Babicevom svjedocenju, "paralelna struktura" srpske tajne policije koja je kontrolirala sve krajinske institucije i oruzane snage. Drugim rijecima, iza toga je stajao Slobodan Milosevic.

Milosevic, medjutim, negira postojanje bilo kakve "paralelne strukture" i tvrdi da je Babic to izmislio - iz straha. I ne samo to. Na isti nacin - navodnim Babicevim strahom - Milosevic je proslog tjedna nastojao osporiti i mnoge druge navode iz svjedocenja "Kninskog insajdera." Izgledalo je kao da - pored "shizofrene narcisoidnosti" koju je kod Babica, navodno, dijagnosticirao dr. Jovan Raskovic - Milosevic pokusava svjedoku pripisati i paranoju. Svjedok je, navodno, u panicnom strahu da bi i sam mogao biti optuzen za sudjelovanje u "zajednickom zlocinackom poduhvatu" u Hrvatskoj, pa zbog toga govori sve sto od njega trazi i ocekuje "druga strana", kako Milosevic uporno oslovljava Tuzilastvo.

Milosevic je toliko cesto insinuirao na tome da svjedok govori "iz straha" i da se sada, takodjer "iz straha", odrice principa u koje je svojevremeno vjerovao, da je prinudio suca Richarda Maya da pozove Babica - tada jos zasticenog svjedoka C-061 - da se o tome direktno izjasni.

Svjedok je odgovorio da se tih principa (o "pravu naroda na samoopredjeljenje" i "pravu Srba da zive u jednoj drzavi") nije odrekao iz straha, vec zato sto je shvatio da su ti "etno- centricni" principi kojima je Milosevic "zaveo srpski narod u Hrvatskoj i Bosni... glavni uzrok etnickih sukoba, rata, razaranja i nesrece."

Milosevic, medjutim, i dalje vjeruje u te principe i svoju politiku, pa je pred sam kraj unakrsnog ispitivanja - ukazujuci da je "Krajina trajala duze od Pariske komune", rekao da ce "Hrvatska morati vratiti Srbima status konstitutivnog naroda."

Sudac May prekinuo je "aktuelni politicki govor optuzenog", a Milan Babic iskoristio je priliku za zavrsni udarac covjeku zbog kojeg je ostao ne samo bez drzave i politicke uloge koja mu se toliko dopadala, vec i bez zubarske ordinacije. Okrenut prema optuzenickoj klupi, i gledajuci pravo u optuzenog, Babic je rekao:

"Vi i vasa nacionalisticka politika ste proslost, isto kao i politika Franje Tudjmana i isto kao moja tadasnja politika."

Milosevic se, medjutim, nije dao zbuniti i uzvratio je parolom koja kao da je izasla iz literarnog opusa njegove supruge, Mire Markovic:

"Borba za slobodu nikada nece biti proslost!" - uskliknuo je, s ponosom, Milosevic.

Sudjenje se nastavlja.

Mirko Klarin je visi urednik IWPR-a za pitanja ratnih zlocina i glavni urednik novinske agencije SENSE.