U KRUPNOM PLANU: NASER ORIC

Zvali su ga Sef. Kao bivsi tjelohranitelj Slobodana Milosevica, Naser Oric je uzivao veliko postovanje medju stanovnicima Srebrenice, jer je bio najuporniji u suprotstavljanju srpskim snagama.

Ali je takodjer ostao zapamcen i kao netko tko je bio vrlo popustljiv prema crnoburzijancima, koji su u Srebrenici imali kontrolu nad skoro svim sferama zivota.

Oric je 1992. godine okupio elitnu jedinicu s ciljem zadrzavanja Srebrenice, jedne od triju istocnih enklava koje je mimoisao parni valjak etnickog ciscenja, koji je u to vrijeme tutnjao najvecim dijelom Bosne.

Prvi put sam se s njim sreo u ljeto 1992. Na mene je ostavio snazan utisak. Imao je kratku kosu i nosio bradu. Njegovom misicavom stasu savrseno je pristajala maskirna uniforma.

Radi se o osobi koja je, sasvim izvjesno, imala karizmu. U njegovoj se blizini uvijek nalazila grupa ljudi koja je u njega gledala kao u bozanstvo. On se pak pretvarao da je ravnodusan, ali je ocigledno uzivao u paznji.

Bolje sam ga upoznao tek kasnije, u vrijeme dok sam u Srebrenici radio kao prevodilac nizozemskih snaga UN-a.

On definitivno nije netko s kim biste pozeljeli procaskati. U stvari je vrlo mali broj ljudi s njim i razgovarao: on je izdavao naredjenja, a drugi su slusali.

Rijetko tko bi mu se suprotstavio. U ljeto 1994. jedan od njegovih ljudi usao je u skladiste humanitarne pomoci i, pozivajuci se na Orica, odnio citavu vrecu s brasnom, secerom i nekim drugim proizvodima.

Kada je Oric saznao za tu kradju, na sebi svojstven nacin uzeo je pravdu u svoje ruke - i pretukao kradljivca. A potom ga je prisilio da se proseta gradom s velikim kartonskim natpisom koji mu je bio okacen o vrat i na kojem je pisalo: "Ja sam lopov. Ukrao sam humanitarnu pomoc."

I sam sam na svojoj kozi osjetio tamnu stranu njegove licnosti. Bilo je to onda kada sam mu se nenamjerno nasao na putu.

Sve je pocelo tako sto sam otisao u posjetu djevojci ciji je ujak bio vodja Stranke demokratske akcije (SDA), vladajuce partije u Bosni. U to vrijeme je u Srebrenici bio zabranjen rad politickih partija.

Na odlasku Oric me vidio iz svog sivog automobila marke "reno". Naglo je zakocio, istrcao napolje i trazio da mu kazem da li uzmoju pomoc komuniciraju ljudi iz SDA i duznosnici koji dolaze u enklavu i odlaze iz nje (ciji sam prevodilac tada bio).

"Radis li za SDA?" pitao je, a njegova ruka bila je veoma blizu pistolju koji mu se nalazio za pojasom. Upozorio me je da sam "gotov" ukoliko se njegove sumnje pokazu opravdanim.

Sutradan ujutro bio sam pozvan u stab policije, gdje su me cekali Oric, nacelnik, sef policije i gradonacelnik. Ispitivali su me citav sat dok ih najzad nisam uvjerio da nisam niciji spijun.

Oric je, medjutim, znao biti i nepredvidiv. Jednom smo se sreli na sastanku sa zapovjednikom UN-a, Filipom Morijonom (Philippe Morillon), koji je tom prilikom bio zadubljen u nekakve mape. Oricu, koji se inace bavio i bodibildingom, bilo je dosadno. Okrenuo se u pravcu osobe koja je radila kao Morijonov prevodilac - mlade zene iz Sarajeva - da bi je, zgrcivsi grudne misice, upitao: "Mozes li ti ovo?"

Uprkos Oricevoj sklonosti da prijeti, jos uvijek postujem ono sto je cinio tokom rata. Samo zahvaljujuci njegovoj hrabrosti i njegovoj celicnoj volji Srebrenica nije pala jos 1992. ili pocetkom 1993., prije no sto su stigle jedinice UN-a.

Sve dok je boravio u njemu, grad je bio siguran. Ali, otisao je - ili mu je bilo naredjeno da ode - u ozujku/martu 1995. Time je umnogome olaksan posao srpskim snagama koje su u srpnju/julu iste godine krenule u svoj konacni, sudbonosni napad.

Nakon rata, Oric je postao biznismen. Neki od njegovih vojnika koji nisu imali tu srecu uvrijedjeni su cinjenicom da je u poratnom razdoblju zaradio velike pare.

Osjecao sam da mir nije prirodno stanje njegovog postojanja. Najbolje je funkcionirao u ratu, onda kada su linije bile jasno povucene. Svatko tko je sumnjicav poput njega svuda oko sebe vidi samo neprijatelje.

Emir Suljagic je izvjestac IWPR-a iz Haga.