On se vec suocio i s posljedicama svoje odluke da svjedoci, jer je ovoga tjedna uslijedilo i agresivno unakrsno ispitivanje tuzilaca, koji su nastojali dokazati da okrivljeni – laze.
Ljimaj je – zajedno s jos dvojicom pripadnika OVK-a, Isakom Muslijuom (Isak Musliu) i Haradinom Baljom (Haradin Bala) – optuzen za zlostavljanje i ubijanje srpskih civila i toboznjih albanskih kolaboracionista. Radi se o zlocinima pocinjenim u improviziranom pritvorskom centru koji je u razdoblju od svibnja/maja do srpnja/jula 1998. funkcionirao u selu Lapusnik.
Zajedno s Baljom, Ljimaja se smatra odgovornim i za masovno pogubljenje najmanje desetorice zatocenika, koje se odigralo nakon sto su pripadnici OVK-a, u ocekivanju srpske ljetne ofenzive, zatvorili logor i uzurbano napustili doticni objekat.
Tuzioci su ovoga tjedna iskoristili svoje pravo da Ljimaju predoce niz svjedocenja, medijskih izvjestaja i stampanih dokumenata OVK-a, kao i gradju koja mu je u njegovom pristinskom stanu bila oduzeta prilikom hapsenja 2003. godine.
Oni tvrde da svi ti dokazi potvrdjuju da je u naznacenom razdoblju okrivljeni zaista obavljao duznost zapovjednika OVK-a u cijoj je nadleznosti bio i spomenuti logor, te da je umijesan i u zlocine koji se navode u optuznici.
Ljimaj je pak nastavio insistirati na tome da se radi o cistoj manipulaciji smisljenoj s namjerom da se ukalja njegovo ime. Rekao je da ne zna apsolutno nista o zatvorskom logoru Lapusnik, i to usprkos iskazima brojnih svjedoka koji su potvrdili da se on osobno pojavljivao unutar objekta i u njegovoj okolini.
Osim toga, Ljimajevi branioci su ovoga tjedna pozvali nezavisne strucnjake za sigurnost, koji su svjedocili da je OVK pocetkom 1998. jos uvijek predstavljala toliko neorganiziranu gerilsku formaciju da za zlocine koje je ona eventualno pocinila nije ni nadlezan Haski tribunal, buduci da oni ne ispunjavaju predvidjene standarde.
Nasavsi se ovoga tjedna u prilici da Ljimaju postavlja pitanja, tuzilac Aleks Vajting (Alex Whiting) je zelio saznati zbog cega se medju dokumentima koji su mu oduzeti nalaze i oni koji se ticu Lutfija Dzemsitija (Lutfi Xhemshiti).
Tuzioci su naveli da je Dzemsiti bio vidjen u Lapusniku, te da je njegovo tijelo kasnije ekshumirano na obliznjoj planini Berisa, gdje se u srpnju/julu navodno i dogodio spomenuti masakr.
Okrivljeni pak insistira na tome da je za Dzemsitija prvi put cuo tek onda kada se njegovo ime pojavilo u optuznici za ratne zlocine koja je protiv njega podignuta. Ljimaj, dalje, tvrdi da doticni dokument vjerojatno datira iz razdoblja kada je on sam obavljao funkciju glasnogovornika pristinskog ministarstva obrane. Uredi ministarstva su, kako kaze, bili skuceni, tako da je on pristao izvjesnu kolicinu dokumenata privremeno prebaciti u vlastiti stan.
Isto vazi – kaze Ljimaj – za jos neke dokumente, kao sto su prepiska koja sadrzi plan za otmicu jedne Srpkinje, opsirne zabiljeske o sastancima koje je jedna osoba odrzavala s pripadnicima srpske sluzbe sigurnosti, te podaci o navodnim kolaboracionistima s Pristinskog sveucilista.
Veci dio unakrsnog ispitivanja okrivljenog bio je posvecen strukturi OVK-a koja je uspostavljena tokom prve polovine 1998., pogotovo unutar i u okolini Lapusnika.
Ljimaj je jednim dijelom optuzen za zapovjednu odgovornost, odnosno u skladu s principom po kojem zapovjednik, ukoliko nije sprijecio zlocine ili makar naknadno kaznio pocinitelje, moze biti okrivljen za ono sto su ucinile osobe koja su mu u datom trenutku bila potcinjene.
Da bi ta vrsta odgovornosti bila dokazana, potrebno je pokazati da je Ljimaj bio dio nekakve zapovjedne strukture. Drugim rijecima, da je takva struktura postojala u vrijeme kada su pocinjeni zlocini.
Takodjer je, da bi Ljimaj bio osudjen za zlocine protiv covjecnosti i krsenje zakona i obicaja ratovanja – to jest, za zlodjela za koja je u optuznici koja je protiv njega podignuta optuzen – neophodno dokazati i da je u doticnom razdoblju vladalo stanje koje bi se u formalno-pravnom smislu rijeci moglo okarakterizirati kao “oruzani sukob”.
Sve to znaci da prvo treba dokazati da je OVK predstavljala “organiziranu oruzanu grupu”.
Najzad, Vajting je pred kraj unakrsnog ispitivanja Ljimaju predocio i televizijske vijesti, snimke, izjave bivsih pripadnika OVK-a, kao i fotokopiju knjige “Feniksi slobode” – biografije jednog pripadnika pobunjenicke formacije koji je poginuo u sukobima sa srpskim snagama sigurnosti.
Svi ti dokazi, po Vajtingovom misljenju, navode na zakljucak da je u vrijeme kada je Ljimaj postao regionalni zapovjednik nadlezan za podrucje Lapusnika OVK vec uveliko predstavljala organiziranu vojsku.
Ljimaj, medjutim, tvrdi da predoceni materijal nije autentican. On je Vajtinga optuzio za tendenciozno iskrivljavanje svjedocenja svojih kolega, konstatirajuci da neki od njih nisu bili upoznati sa stvarnim stanjem na terenu.
Napomenuo je i da su “Feniksi slobode” prepuni gresaka, i to uprkos cinjenici da je i sam bio medju onima koji su svojim potpisom odobrili objavljivanje te publikacije.
Okrivljeni je, naime, rekao da je tu publikaciju odobrio iskljucivo kao dokument o zivotima “mucenika” OVK-a, ali da pritom nije vodio racuna o samom sadrzaju, s kojim – kako tvrdi – prakticno nije ni bio upoznat.
Od samog pocetka sudjenja, Ljimaj istice da OVK na podrucju Lapusnika nije funkcionirala kao vojno ustrojena struktura sve dok i formalno, u kolovozu/augustu 1998. – kada je logor vec uveliko bio raspusten – nije bila oformljena jedna brigada.
Prije isteka radnog tjedna svog prvog vjestaka pred sud je izvela i Ljimajeva obrana. U pitanju je bio Robert Carcer (Robert Churcher), bivsi oficir britanske vojske koji sada radi kao samostalni konzultant za sigurnost.
Carcer je pred sucima ispricao kako u proljece 1998. unutar OVK-a nije postojala nikakva vojna hijerarhija, te da cak ni takozvani “generalstab” u to vrijeme “nije funkcionirao kao vojno zapovjednistvo”. Oni dokumenti na osnovu kojih bi se reklo da nije tako, predstavljaju – kako je rekao – “cistu propagandu”.
Carcer je stoga zakljucio da se u formalno-pravnom smislu rijeci tesko moze govoriti o tome da je u naznacenom razdoblju na Kosovu postojao oruzani sukob.
Tokom unakrsnog ispitivanja, tuzioci su nastojali osporiti svjedokovu analizu, primoravajuci ga da prizna da je od sijecnja/januara do 12. lipnja/juna 1998. boravio u Tanzaniji, te da je o situaciji na Kosovu bio obavjestavan iskljucivo posrednim putem.
Svjedok je, stovise, priznao da ni posle 12. lipnja/juna nije bio lociran na Kosovu, nego u Albaniji.
Tuzioci su ga takodjer primorali da prizna kompetentnost svjedoka koje su oni sami prethodno pozvali da svjedoce o strukturi koja je u OVK-u postojala tokom 1998.
Medju njima su i jedan austrijski diplomat, kao i bivsi britanski vojni atase u Beogradu – koji su u vrijeme obuhvaceno optuznicom boravili na podrucju Lapusnika i razgovarali s lokalnim pripadnicima OVK-a.
Sudjenje se nastavlja.
Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haga.
