PLAVSICEVA SE POKUSAVA OPRAVDATI

Cini se da nitko koga fasciniraju mane ratnih lidera bosanskih Srba – kakva je, recimo, navika Radovana Karadzica da olovkom cisti usi – nece ispustati iz ruku nedavno objavljene memoare njegove bivse suradnice Biljane Plavsic.

Medjutim, onima koji se nadaju da ce iz te knjige saznati kako su i zasto Plavsiceva i njene kolege organizovali ogromnu kampanju etnickog ciscenja, ili pak tragaju za izrazima pokajanja zbog tragicnih poslejdica – bolje bi bilo da se klone knjige.

Memoari pod naslovom "Svjedocim" nastali su u svedskoj zatvorskoj celiji, gdje se Plavsiceva nalazi na izdrzavanju zatvorske kazne u trajanju od 11 godina, koja joj je izrecena za zlocine protiv covjecnosti. Mada nije sporno da se radi o svojevrsnom politickom testamentu, knjiga – koja je javnosti predstavljena na promociji odrzanoj u Banja Luci 18. sijecnja/januara – nudi premalo stvarnih uvida.

Analiticari smatraju kako su stvarni ciljevi Plavsiceve bili vezani za njena nastojanja da opravda vlastitu ulogu u bosanskoj politici tokom devedesetih, da se distancira od sveopcte korupcije po kojoj je ratno rukovodstvo bosanskih Srba bilo nadaleko poznato, te da sa sebe skine etiketu "izdajnika" koja joj je prikacena zbog toga sto se dobrovoljno predala Haskom tribunalu.

Plavsiceva je predsjednica Republike Srpske (RS) postala 1996., nakon sto je prethodni predsjednik, Radovan Karadzic, bio prinudjen povuci se iz javnog zivota zbog toga sto je tada objavljena optuznica koja je protiv njega podignuta pred Medjunarodnim sudom za ratne zlocine.

Karadzic se od tada nalazi u bijegu; medjutim, usprkos cinjenici da se radi o jednom od dvojice najtrazenijih bjegunaca Haskog tribunala, bivsi vodja ipak uspijeva odrzavati kontakte sa svojim knjizevnim agentima. Stovise, za posljednjih desetak godina, on je objavio cetiri zbirke ratnih pisama i dokumenata, jednu knjigu djecje poezije i jednu komediju.

Nasuprot Karadzicu, koji ne odustaje od svojih umjetnickih pretenzija, Plavsiceva se u novoj knjizi ogranicava na stvarnost, odnosno na rane devedesete, buduci da je u tom razdoblju bila ne samo pripadnica njegove Srpske demokratske stranke (SDS), nego i jedna od vodecih licnosti RS-a.

Zbog svoje uloge u tadasnjim zbivanjima Plavsiceva je pred Tribunalom bila optuzena za genocid nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima. Ali, nakon sto se 2001. dobrovoljno predala sudu UN-a – a zatim i priznala krivicu za progon, to jest zlocine protiv covjecnosti – najteze optuzbe protiv nje su ipak bile povucene.

Kao jedini srpski rukovodilac koji je pred Tribunalom priznao krivicu, Plavsiceva je u medjuvremenu bila izlozena kritikama svojih nekadasnjih kolega i skoro citave javnosti RS-a. Mnogi smatraju da je priznajuci vlastitu krivicu ona u stvari okrivila i citav srpski narod, pa je najglasniji kriticari stoga nazivaju i "izdajicom".

Knjiga je za Plavsicevu bila prilika da izlozi vlastitu verziju svih dogadjaja.

Prvi na koga se osvrce jest upravo Karadzic, bivsi psihijatar koji je po njenim rijecima bio lisen bilo kakve radne etike. Stovise, ona tvrdi da je po citav dan spavao, te da je redovno propustao sastanke predsjednistva koji su pocinjali u 11 sati prije podne.

"Cesto sam se pitala kako je on uopste radio na psihijatrijskoj klinici", pise ona.

Osim uznemiravajuce tehnike ciscenja usiju, Karadzic je Plavsicevu ocito nervirao i zbog toga sto je grickao nokte, kao i zbog citave salve peruti u svojoj cuvenoj i bujnoj kosi-grivi.

"Ni obicnom covjeku nije dopustena takva nemarnost prema vlastitom okruzenju, a kamoli predsjedniku", pise Plavsiceva. "Mnogima je to privlacilo paznju . . . mozda je to bio i izraz ozbiljnijih dusevnih smetnji."

Osim sto joj je u fizickom smislu bio odvratan, bivsa predsjednica RS-a istice i da je Karadzic bio korumpiran.

Vodja bosanskih Srba je, po njenim rijecima, bio "fasciniran" ljudima koji su "zaobilazili zakon, okoristivsi se ratom i ljudskom tragedijom tako sto su zahvaljujuci svercu humanitarne pomoci za svega dva ili tri mjeseca postali milijuneri".

Plavsiceva je opsirno opisala mercedes s ugradjenim televizijskim prijemnikom i barom, koji je Karadzic narucio za vlastite potrebe. Ukazala je i na to da je on bio ne samo jedan od malobrojnih koji tokom bosanskog rata nisu izgubili dom, nego da je cak uspio doci i do nove kuce u tadasnjoj prijestolnici bosanskih Srba, na Palama – a da za tu transakciju nije platio nikakav porez.

Opisujuci kako je Karadziceva kci Sonja uzurpirala helikopter koji je trebalo da sluzi za prevoz ranjenika, Plavsiceva tvrdi: "U sebi sam se pitala: 'Odakle to ludilo, gdje cu ja zavrsiti, kakvi su ti ljudi koji me okruzuju?'"

Autorica memoara takodjer tvrdi da je pravi "izdajnik" u stvari bio Karadzic, koji je haskim tuziocima prosledjivao falsificirane verzije zapisnika sa sastanaka predsjednistva bosanskih Srba.

"Dokumente je slala osoba koja je bila u stalnom kontaktu s Tribunalom", pise ona. "Ljudi bi to trebalo da znaju. Sve ce jednog dana biti otkriveno, pa ce Bozjom voljom srpski narod saznati tko je pravi izdajnik."

Predstavnica tuzilastva Florans Artman (Florence Hartmann) je ovoga tjedna odlucno porekla ove navode, napominjuci: "Bili bismo sretni da smo u kontaktu s Karadzicem, jer bismo ga onda i uhapsili."

Dragan Jerinic, urednik banjaluckog dnevnog lista Nezavisne novine – u kojem su objavljeni odlomci iz knjige Biljane Plavsic – izjavio je za IWPR da su memoari bivse predsjednice interesantni zbog toga sto predstavljaju osobno vidjenje politike koju su bosanski Srbi vodili tokom devedesetih.

"Oni nude uvid u rad predratnog predsjednistva . . . sastanke, razgovore, ponasanje", tvrdi on.

A vlasnik i direktor Nezavisnih novina, Zeljko Kopanja, dodaje da Plavsiceva nastoji pokazeati kako zapravo nije bila sasvim svjesna gdje ce je odvesti clanstvo u Karadzicevoj partiji.

Ona je, po njegovim rijecima, oduvijek za sebe tvrdila da jest srpski nacionalista, i ocigledno ju je upravo zbog toga i privukla Karadziceva politika – ali se ipak nije mogla pomiriti s razmjerama korupcije na kojoj je doticna partija pocivala.

Drugi pak analiticari tvrde da je knjiga, s obzirom da je uglavnom posvecena ogovaranju i tracevima, razocaravajuce povrsna.

"Iznose se vise osobne impresije i opisuju situacije koje, same po sebi, nemaju nikakve veze s ratom, planiranjem ratnih operacija, ubijanjem ili etnickim ciscenjima", izjavila je Tanja Topic, analiticarka fondacije "Fridrih Ebert" (Friedrich Ebert Stiftung) iz Banja Luke.

Topiceva dodaje i kako je politicki naivno sto Plavsiceva nakon svega pokusava sebe naslikati svjetlijim bojama, posto je svima poznato da je tokom devedesetih bila okorjeli nacionalist.

"Prema onome sto sada pise, Plavsiceva je shvatila da su Karadzic i njegova svita bili neposteni, da su bili zlocinci, da ih je zanimao samo novac. Ali je tokom niza godina ona sirila njihove ideje i vodila istu politiku", napominje Topiceva.

Banjalucka izdavacka kuca Trioprint namjerava vec ovoga tjedna u prodaju pustiti 2.500 primjeraka. Direktor Rajko Vasic otkrio je kako je "Svjedocim" u stvari tek prvi tom planirane trilogije.

Direktor Helsinskog odbora bosanskih Srba, Branko Todorovic, izjavio je za IWPR kako su knjige poput ove u stvari neizbjezne: "Veliki broj znacajnih politickih i vojnih rukovodilaca postupit ce na isti nacin, a njihova krajnja namjera bit ce opravdati stravicne zlocine koji su se dogodili.

"Ali, ne smijemo zaboraviti da su ti ljudi sudjelovali u krsenju prava drugih, kao i da su njihovi zlocini doveli do gubitka velikog broja zivota."

Beth Kampshror je suradnica IWPR-a iz Sarajeva. U pisanju izvjestaja sudjelovala je i Gordana Katana iz Banja Luke.