KOMENTAR: POSLJEDNJI MILOSEVICEV RAT DO ISCRPLJENOSTI

Nakon cetvrtog prekida sudjenja zbog zdravstvenih problema optuzenog - zbog cega je do sada izgubljeno gotovo dva od ukupno devet mjeseci dokaznog postupka - suci i tuzioci u slucaju Slobodana Milosevica suocavaju se s teskim izborom: da drasticno smanje dokaze optuzbe ili da ogranice pravo optuzenog na iznosenje obarane.

Njihov bi se polozaj gotovo mogao opisati kao klasicna talacka situacija, u kojoj je optuzeni uperio sebi pistolj u glavu i prijeti: "Odustanite od slucaja ili cu se srusiti mrtav!" Prijetnja se, barem sucima, ucinila toliko uvjerljivom da su - otkazujuci raspravu od 1. studenoga/novembra zato sto se optuzeni zbog "iscrpljenosti" nije pojavio u sudnici - prvi put javno izrazili da je sudsko vijece zabrinuto za okoncanje sudjenja. Suci su, istom prilikom, pozvali strane u postupku - optuzbu, "prijatelje suda" i samog optuzenog - da pismeno izloze svoja misljenja kako nastaviti ovo sudjenje i privesti ga kraju.

Za tuzioca, izbor je ocigledan: pravo optuzenog na iznosenje obrane ima svoje granice koje su u ovom slucaju vec dosegnute, pa bi "sudsko vijece moralo dati ozbiljno i hitno mišljenje, o nametanju obrane optuzenom, kako bi se izbjegli daljnji prekidi i kasnjena". Statut Tribunala, smatra tuzilastvo, dozvoljava "nametanje obrane optuženom" ... "u bilo kojem slucvaju kada inters pravde to zahtijeva".

Takvu mogucnost dopustaju pravni sistemi vecine evropskih zemalja kao sto su Francuska, Belgija, Njemacka, Danska i, sto nije nevazno, Savezna Republika Jugoslavija, u kojoj obrana zastupa optuzenika kad se ovaj suocava s mogucom kaznom od deste ili vise godina strogog zatvora. U slucaju Milosevica, smatra Tuzilastvo, to nalazu kako javni interes tako i interes samog optuzenog.

Druga alternativa - redukcija optuznice - jednostavno je neprihvatljiva, navodi se u pisanom prijedlogu s potpisom glavne tuziteljice Carle Del Ponte, koji je proslog petka dostavljen Vijecu i javnosti. Bez da direktno polemizira sa sucima koji su u nekoliko navrata kao najveci problem istakli "sirinu optuznice", Del Ponte indirektno ukazuje da je sirina slucaja Milosevic diktirana mandatom koji je Tribunalu povjerila medjunarodna zajednica, te ulogom koju je optuzeni igrao u tri rata tokom razdoblja koji obuhvaca citavu jednu deceniju. Drugim rijecima to - a ne "megalomanija" Tuzilastva ili njen licni hir - diktiraju sirinu optuznice protiv Milosevica.

Pored toga sto se radi o najznacajnijem sudskom procesu koji se ikad vodio protiv nekog politickog vodje ili sefa drzave, na optuzenickoj klupi je osoba koja je - prema optuznicama - "navodno uzrokovala mnoge zlocine, tragedije i patnje uzrokovane trima ratovima zbog kojih ga se optuzuje". Zbog toga "ni medjunarodna zajendica kao ni Tuzilastvo ne moze prihvatiti krnjenje procesa zbog toga sto je optuzeni koristeci se mogucnoscu da se sam brani, pogorsao svoje zdravstveno stanje". Tuzilastvo upozorava kako bi omogucavanje optuzenom da zbog teskoca koje je umnogome sam uzrokovao, diktira tempo i obim svog sudjenja, stvorilo vrlo opasan presedan.

Pored toga sto smatra da je svoje zdravstvene probleme "umnogome sam uzrokovao", Tuzilastvo posredno izrazava i sumnju da Milosevic njima manipulira, te zahtijeva od vijeca da nalozi "hitno i sveobuhvatno medicinsko ispitivanje optuzenog koje ce provesti vanjski, nezavisni specijalisti".

Covjek koji dnevno vodi brigu o zdravlju i dobrobiti svih zatvorenika, ukljucujuci naravno i Milosevica, nadzornik haske Pritvorske jedinice UN-a, Timothy McFadden, je u proslotjednom razgovoru za SENSE i IWPR izjavio da su "skoro svi zatvorenici danas zdraviji nego sto su bili onog dana kada su stupili u zatvor." Naveo je brojne razloge za to: "Ne piju alkohol i zive ustaljenim ritmom - rano lijezu i ustaju, mnogo vjezbaju i umjereno se hrane, a sve to recept je za dobro zdravlje".

McFadden opisuje svog sticenika Milosevica kao "veoma, veoma marljivog i vrijednog covjeka koji mnogo vremena provodi u pripremama za sudjenje, posto se odlucio braniti sam". Na osnovu svojih zapazanja o satima i satima koje Milosevic provodi u pripremama za sudjenje, McFadden dodaje da "za svakoga, a pogotovo za nekog tko ima 61 godinu, takav napor bi bio iscrpljujuci. Stoga je razumljivo da je on s vremena na vrijeme potpuno iscrpljen i da se to odrazava i na njegovu psihu".

Ako je cinjenica da ga u sudnici nitko ne zastupa i da se sam brani glavni razlog Milosevicevih zdravstvenih problema, onda bi logican zakljucak bio da ce te probleme lakse i bolje rijesiti ukoliko se obrati advokatu, a ne lijecniku. Ili, barem, ne samo lijecniku. No, to je posljednje sto se od njega moze ocekivati da ce dobrovoljno uciniti. Ne zato sto ne shvaca porijeklo svojih problema, vec zato sto bi u tom slucaju morao prihvatiti drugacija "pravila igre", koja bi mu mnogo manje odgovarala od onih koja su do sada vazila.

"Kada uzmes psa-cuvara, onda ga pustis da laje, a ne lajes ti umjesto njega." Tim je rijecima jedan od haskih branilaca nedavno usutkao svog klijenta koji je smatrao da bi on - bolje od advokata - mogao izloziti neke bitne detalje svog slucaja. Klijent je shvatio poruku i pustio je branioca da "laje." Milosevic, medjutim, smatra da nitko bolje od njega ne moze govoriti o stvarima za koje on misli da su relevantne za njegov slucaj. I uvjeren je da to cini vrlo uspjesno, pa je vrlo vjerojatno da ce i prijedlog Tuzilastva da mu se nametne branilac protumaciti kao potvrdu svoje uspjesnosti, odnosno kao pokusaj "lazne tuzbe" da ga "usutka" i onemoguci u daljem "razobilicavanju lazne optuznice."

Na isti nacin Milosevic ce, po svemu sudeci, ocijeniti i vecinu drugih mjera koje bi, po misljenju Tuzilastva, mogle pridonijeti ekspeditivnosti sudjenja. Na primjer, da vijece ponovo razmotri prihvacanje takozvanog Pravila Rule 92 (koje se ne odnose direktno na djelovanje i drzanje optuzenog), "koje mu ne bi dabalo pravo da unakrsno ispituje svjedoke" (kako se inace te izjave prihvacaju na drugim sudjenjima); ili da se u vecoj mjeri koriste takozvane "sudske zabiljeske", dokazi koji su ranije bili konacno presudjeni pred Tribunalom, posebno u slucajevima vezanim za zlocine u Bosni". Na isti ce nacin, nema sumnje, Milosevic procijeniti i ponovno zalaganje Tuzilastva za pozivanje tako zvanih "zbirnih" svjedoka, odnosno istrazitelja koji su po zamisli optuzbe trebali sazeti dokaze velikog broja ocevidaca zlocina, sto je Sudsko vijece odbilo, a Zalbeno vijece tu odluku potvrdilo. No, sve ove "proceduralne inovacije", u prijedlogu Tuzilastva ne navode se kao alternativa nametanju obrane, vec prije kako dodatne mere za vodjnje sudjenja.

Suci se tako ponovo suocavaju s dilemom za koju su vjerovali da je rijesena na prvoj statusnoj konferenciji 30. kolovoza/augusta 2001., kada je utvrdjeno pravo optuzenog da se sam brani. Ucinili su to, vjerojatno, u uvjerenju da ce time izbjeci neko vece zlo, na primjer rizik da se optuzeni uopce odbije pojaviti u sudnici, te da budu prinudjeni da ga u nju prisilno dovode i zadrzavaju. Tuzilastvo nije u svom prijedlogu od proslog petka propustilo primijetiti kako je ta odluka "bila donesena prije nego što je efekt samoobrane optuzenog postao ocigledan". Drugim recima, suci su to odlucili ne znajuci ni s kim se, ni u sto se, upustaju.

Miloseviceva taktika u sudnici, medjutim, ne predstavlja nikakvo iznenadjenje. On svoju obranu vodi na isti nacin na koji je u protekloj deceniji vodio politiku: kao rat do iscrpljenja. Identicnim argumentima i stilom iznurivao je, naime, svoje politicke partnere u pregovorima koji su prethodili ratu i raspadu bivse Jugoslavije, i na isti je nacin zatim dovodio do ocaja predstavnike medjunarodne zajednice koji su pokusavali pomoci u traganjima za mirovnim rjesenjima za Hrvatsku, Bosnu i potom Kosovo... Bio je, uvijek, uvjeren da ce izdrzati duze od njih. Nije, medjutim, izdrzao.

Problem ovog puta nije u tome sto Milosevic vjeruje da ce izdrzati duze od haskih sudaca i tuzilaca. Problem je mnogo vise u tome sto bi mogucnost da ne izdrzi do kraja sudjenja... mogla da mu se ukaze kao njegova konacna, i jedina moguca, pobjeda u posljednjem ratu do iscrpljenja u koji se upustio.

Mirko Klarin je visi urednik IWPR-a za pitanja Tribunala za ratne zlocine i glavni urednik novinske agencije SENSE.