Muslimanske snage napadale samo “legitimne” mete

Sudjenje Naseru Oricu – ratnom zapovjedniku srebrenicke enklave bosanskih Muslimana – nastavljeno je ovog tjedna u Hagu. Svjedocenja su se odnosila na napade koje su njegove snage u zimu 1992. navodno izvrsile na dva pogranicna srpska sela.

Oric ima 37 godina i tereti ga se za rusenja i pljacke pocinjene u nizu napada koji su izvrseni na srpska sela u okolini Srebrenice tokom 1992. i 1993. Takodjer je optuzen i za mucenje i smrt srpskih zarobljenika.

U srebrenickoj je enklavi utociste pronaslo oko 40.000 bosanskih Muslimana, koji su u operaciji etnickog ciscenja istocne Bosne, izvrsenoj tokom proljeca i ljeta 1992., napustili svoje domove. Oric je stajao na celu jedinica koje su u sustini predstavljale obranu grada prije no sto je 1993. bio proglasen za “sigurnu zonu” Ujedinjenih naroda.

Tri svjedoka optuzbe koja su se ovog tjedna pojavila pred sudom govorila su o napadima koje su Oriceve snage u prosincu/decembru 1992. izvrsile na sela Bjelovac i Sikirici.

Njihova su svjedocenja medjutim pokrenula i pitanje jesu li napadnuta sela predstavljala vojne baze bosanskih Srba ili obicna civilna naselja koja su postala zrtvom okrutnih muslimanskih napada. Tuzioci nastoje dokazati kako su ti napadi svjesno bili upereni protiv civila, dok obrana insistira da se radilo o legitimnim akcijama u kojima su ciljevi bili vojni.

Srpkinja Slavka Matic (60) tvrdi da je honorarno radila u bjelovackoj skoli kao domarka, te da je hranom snabdijevala lokalnu strazarsku jedinicu. Jednog je jutra krenula na posao, da bi potom zacula pucnjeve.

“Bilo je jos uvijek mracno kada je napad poceo”, kaze Maticeva. “Pucalo je sa svih strana. Nisam znala sto se dogadja.”

Maticeva je kazala i da joj je receno da napadace predvodi Oric, premda je priznala da ga na dan napada nije vidjela.

Tokom unakrsnog ispitivanja, obrana je pokusavala dokazati da je doticno selo sluzilo kao predstraza srpske vojske. U tom smislu je sudu pokazan i dokument na osnovu kojeg se vidi da su “stotine kilograma graha i krumpira” pristizale u skolu u kojoj je Maticeva radila – sto bi trebalo znaciti da ona hranom nije snabdijevala tek malu seosku strazu, nego dobro organiziranu vojnu jedinicu.

Dana 1. prosinca/decembra, sudsko je vijece saslusalo i Slavoljuba Rankica (53), gradjevinskog radnika srpske nacionalnosti koji je rekao da je bio “u dobrim odnosima” s obitelji Oric. On se pred sudom pojavio kao djelimicno zasticeni svjedok, jer mu je lice bilo izobliceno.

Rankic je sudskom vijecu rekao da je napad na Bjelovac bio “dobro organiziran”. Napadaci su, kako je rekao, prvo uspostavili kontrolu nad rijekom Drinom tako sto su se podijelili u dvije skupine i potpuno opkolili selo.

“Nigdje nismo mogli pobjeci”, rekao je svjedok. “Ljudi koji su pokusali pobjeci bili su jednostavno poubijani.” Rankic je sudskom vijecu rekao i da su ljudi koji su napali njegovo selo podigli u zrak seoski vodovod.

Tokom unakrsnog ispitivanja, obrana je tvrdila da je Rankic bio mnogo vise od obicnog predvodnika seoske straze. Stovise, ona je predocila i potpisane dokumente na osnovu kojih se vidi da je svjedok bio zapovjednik lokalne jedinice Teritorijalne obrane (TO), te da je kasnije predvodio i “minobacacku jedinicu” pri Bratunackoj brigadi.

No, Rankic je odlucno poricao da je on ili bilo tko drugi iz sastava seoske straze imao bilo kakve veze sa srpskom vojskom. Rekao je i kako je jedini razlog sto se njegovo ime i potpis nalaze na spomenutim dokumentima bila lokalna praksa dopisivanja popisa kako bi se “popunile kvote” i tako osiguralo snabdijevanje. Istakao je da to ne znaci da je doticna osoba automatski obavljala i neku duznost.

“Neki su ljudi nastojali da im se ime nadje na svim mogucim popisima” kako bi osiguravali sljedovanja i prihode – rekao je svjedok.

Cini se da obrana smatra da ovaj svjedok mozda nastoji nesto prikriiti. Stoga je sudu predocila i dokumente na osnovu kojih proizlazi da je Rankic sudjelovao i u etnickom ciscenju Muslimana u susjednom gradu Voljevici, koje se odigralo 13. svibnja/maja 1992. Prema tvrdnji obrane, to je takodjer i osnovni razlog zbog kojeg je Rankic zelio svjedoci samo uz mjere zastite.

Posljednji ovotjedni svjedok, Slavoljub Filipovic, ispricao je sudu kako ga je, nakon napada na selo Bjelovac, zajedno sa zenom i dvoje djece – od kojih je prvo imalo tri godine, a drugo svega sest mjeseci – Oric uzeo za zarobljenika.

Izjavio je i da je slucajno cuo odlomak razgovora koji su posredstvom radio-aparata vodili Oric (cije je tajno ime bilo “Sef”) i osoba kojoj se on obracao s “Lave”. Dogovarali su se o organiziranju razmjene zarobljenika, pri cemu se to nije ticalo djece i zena iz Bjelovca.

Filipovic je u jednom trenutku cuo kako se u razgovor umijesao i jedan njegov prijatelj, koji je Orica zapitao: “Kakav si ti to zapovjednik? Zar te nije sramota sto sestomesecnu bebu drzis u zarobljenistvu?”

Oric je navodno uzvratio rijecima: “Tko god se nadje na fronti – za mene je vojnik.”

Tokom unakrsnog ispitivanja, obrana je tvrdila da Filipovic nikada nije ni sreo Orica, tako da nece biti u stanju ni prepoznati njegov glas.

Lauren Etter je suradnica IWPR-a iz Haga.