SUDSKA KRONIKA: SUDJENJE ZA GENOCID U PRIJEDORU

Ostoja Marjanovic, bivsi upravitelj rudnika kraj Omarske, gdje se nalazio jedan od najzloglasnijih srpskih logora, izjavio je kako se - u nadi da ce isposlovati oslobadjanje vlastitog prijatelja - susreo i sa sefom lokalne policije, Simom Drljacom.

Drljaca mu je pak rekao da ce njegovog prijatelja osloboditi pod jednim uvjetom - da sam Marjanovic zauzme njegovo mjesto. Marjanovic je odbacio takvu mogucnost, ali sudu nije saopcio sto se kasnije dogodilo s njegovim prijateljem.

Umjesto toga, citav taj incident on je naveo tek kao ilustraciju za odsustvo civilne kontrole nad vojskom i policijom koje su upravljale logorima.

Marjanovic je nastupio kao svjedok obrane na sudjenju dr Milomiru Stakicu, kome se sudi zbog navodne odgovornosti za genocid koji je nad nesrpskim stanovnistvom pocinjen u prijedorskoj regiji (sjeverozapadna Bosna).

Marjanovic je Hagu rekao da su vojska i policija njegov rudnik preuzele u ljeto 1992. Stakic je bio na celu prijedorskog Kriznog staba, koji je u to vrijeme funkcionisao kao svojevrsna "ad hoc" lokalna srpska vlada.

Svjedok je iznio tvrdnju da civilne vlasti nisu imale nikakav utjecaj na pukovnika Vladimira Arsica, kao "najuticajnijeg zapovjednika" jugoslavenskih vojnih snaga u toj podrucju, niti na Simu Drljacu, kao "arogantnog sefa policije" (koga su 1997. ubili britanski vojnici, prilikom pokusaja hapsenja).

"Kruzile su razlicite price. Slutio sam da se u Omarskoj ne dogadja nista dobro. Ali nista nisam mogao uciniti", rekao je Marjanovic.

Tuzioci su ukazali na postojanje dokumenta u kome Drljaca zahtijeva od rukovodilaca rudnika da odaberu "radnike od povjerenja koji ce biti angazirani u centrima za obavljanje saslusanja" i naredjuje da se "servisne radionice i uredi u Omarskoj opreme za efikasno izvodjenje tih zadataka".

Marjanovic, medjutim, tvrdi da nikada nije vidio takav dokument.

Tokom unakrsnog ispitivanja, tuzioci su pokusali dokazati da je upravitelj rudnika vojsci i policiji pruzao pomoc ne samo u ljudstvu, nego i u teskoj mehanizaciji i transportu, kako zivih, tako i mrtvih zatvorenika.

Nakon sto je u kolovozu/avgustu 1992. logor zatvoren, tijela ubijenih zatvorenika iznesena su i prebacena u masovnu grobnicu na Jakarinskoj kosi. S tog je mjesta ekshumirano oko 400 leseva i dijlova tijela, da bi se kasnije ustanovilo i to da su prilikom oblikovanja jame bili upotrijebljeni eksplozivi iz rudnika Ljubija.

Ali Marjanovic tvrdi da je najveci dio njegovih vozila i eksplozivnih sredstava konfiscirala vojska, te istice kako nema nikakvu predodzbu o tome sto je ona sa svom tom opremom ucinila.

Tuzioci su potom reproducirali video-snimku Marjanovicevog razgovora s jednim izvjestacem iz Prijedora, vodjenog pocetkom ljeta 1992.

Na snimku Marjanovic izjavljuje da se "suradnja Ljubije s vojskom odvija na najvisem nivou", kao i da su se radne jedinice rudnika "ukljucile u proces stvaranja neceg novog, koje je u interesu svih".

Medjutim, svjedok je izjavio da je, govoreci o takvoj saradnji, na umu imao iskljucivo jedan zadatak - popravku vojnih transportnih vozila.

Takodje je izjavio i da je "stvaranje neceg novog" znacilo u stvari ocuvanje Jugoslavije za sve njene narode, koje je u to vrijeme predstavljalo najvazniji zadatak.

Vjera Bogati dopisnica je IWPR-a iz Haga i novinarka novinske agencije SENSE.