Analiza: ZLOCINI U 'DOMOVINSKOM RATU'

Poslednja sedmica jula u Hagu, protekla je u znaku Hrvata. Pred sudom su se, tokom te sedmice, pojavila sedmorica bosanskih Hrvata optuzenih za zlocine u Bosni i Hercegovini: petorica za zlocine koji su pocinjeni u Ahmicima i dvojica za zlocine u Mostaru. Iste je sedmice skinut i pecat sa optuznice protiv dvojice generala optuzenih za zlocine u tzv. Republici Srpskoj Krajini, u Hrvatskoj. U jednoj od tih optuznica se na tri mesta - kao saucesnik ili "su-izvrsilac" zlocina - pominje i pokojni hrvatski predsednik Franjo Tudjman..

Jedan od dvojice optuzenih oficira Hrvatske vojske (HV) tokom sedmice pojavio se pred Tribunalom. General Rahim Ademi, koji se dobrovoljno predao, izjavio je da se ne oseca krivim ni po jednoj od tacaka optuznice koja ga tereti za zlocine protiv covecnosti i krsenje zakona i obicaja ratovanja.

Njegovo pojavljivanje usledilo je nakon sto je polovinom juna Haski tribunal hrvatskim vlastima dostavio zapecacene naloge za hapsenje dvojice optuzenih generala. Dok su u Zagrebu premisljali kako da postupe, general Gotovina se dao u begstvo, odnosno "nestao", Ademi je odlucio da sam krene u Hag i tako postedi svoju vladu obaveze da ga hapsi i isporucuje Tribunalu.

Ademi je cetrdesetsedomogodisnji Albanac rodjen na Kosovu, optuzen, kao vrsilac duznosti komandanta Vojne oblasti Gospic, za zlocine sto su ih pocinili vojnici pod njegovom komandom u periodu izmedju 9. i 17. septembra 1993, u operaciji "Medacki dzep", juzno od grada Gospica, na podrucju samoproklamovane Republike Srpske Krajine.

Napad hrvatskih snaga poceo je u zoru 9. septembra 1993. godine. Posle dvodnevnih borbi, nad citavim podrucjem uspostavljena je kontrola HV na kojem je, prema nekim procenama, zivelo oko 400 Srba.

Usledili su pregovori uz posredovanje medjunarodnih predstavnika i, prema sporazumu koji je 15. septembra potpisan, hrvatske snage trebalo je da napuste to podrucje i kontrolu nad njim prepuste UNPROFOR-u.

Sudeci po optuznici, vecina zlodela odigrala se nakon potpisivanja sporazuma, a pre povlacenja sa zaposednute teritorije.

U optuznici se iznosi da je ubijeno najmanje 38 srpskih civila, medju kojima mnogo zena i starih ljudi, dok su drugima nanesene ozbiljne telesne povrede.

U aneksu optuznice navode se imena dvadesetak zrtava, kao i uzroci njihove smrti: vecina ih je streljana, dok su ostali zivi spaljeni, zaklani, unakazeni ili kastrirani.

Dva vojnika koja se pominju kao zarobljeni i/ili ranjeni, takodje su ubijeni. Pored toga, unistene su 164 kuce, kao i priblizno toliki broj stala i drugih poljoprivrednih zgrada. Dodatna zagadjivanja izvora pijace vode, unistavanja poseda i stoke, ucinila su, prema optuznici, citavu oblast u potpunosti nenastanjivom.

Ademi je diplomirao na Vojnoj akademiji u Beogradu, a Hrvatskoj vojsci se pridruzio pocetkom 90-ih. Njegov branilac u Hagu bice zagrebacki advokat Ceda Prodanovic - Srbin iz Hrvatske.

Drugi hrvatski general, Ante Gotovina, sklonio se izvan domasaja vlasti, pa je za njim u Hrvatskoj raspisana poternica. Njegovo mesto boravka nije poznato. Gotovina je optuzen za zlocine pocinjene u toku i nakon operacije "Oluja" - vojne akcije kojom je HV povratila kontrolu nad onim delovima Hrvatske koje su od rata 1991.godine kontrolisali krajinski Srbi.

Ime bivseg hrvatskog predsednika Franje Tudjmana pojavljuje se tri puta u optuznici, u kojoj stoji da je "Gotovina, samostalno i/ili u dogovoru s drugima, ukljucujuci i Tudjmana, planirao, podstrekivao, naredjivao, pocinio ili na drugi nacin pomagao i podsticao planiranje, pripremanje i izvrsavanje zlocina pocinjenih tokom operacije ´Oluja´ i nakon nje".

Tako je ostvareno ono sto je jos prosle godine u izjavi za Dnevnik tribunala najavio zamenik tuzioca Grejem Bluit, nagovestivsi da ce odgovornost bivseg hrvatskog predsednika Tudjmana biti "ukljucena u neke od buducih optuznica koje se ticu operacije 'Oluja'" (vidi TU br. 163, odnosno 164, februar 2000.).

Gotovina, koji je nestao pocetkom jula, nekadasnji je pripadnik Legije stranaca, a u Hrvatsku se vratio uoci rata 1991. godine. Ubrzo je postao komandant Vojne oblasti Split, koja je obuhvatala i juzni deo samoproklamovane Republike Srpske Krajine. Jedinice pod njegovom komandom u avgustu 1995. ucestvovale su u operaciji "Oluja", na prostoru Sektora jug takozvane UNPA-zone (zone pod zastitom UN).

Prema optuznici koja je protiv njega podignuta, Gotovina je kao komandant hrvatskih vojnih snaga u Sektoru jug optuzen za progone krajiskih Srba na politickim, rasnim i verskim osnovama, kao i za ubistvo najmanje 150 civila i nestanak stotina drugih.

Slede zatim optuzbe za ubijanja, spaljivanja i razaranja koja su "dovela do masovnog iseljavanja oko 150.000-200.000 krajiskih Srba u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju".

Konacno, Gotovina je optuzen i za druge zlocine protiv covecnosti, ukljucujuci nehumano postupanje, ponizavanje, premlacivanje i nanosenje telesnih povreda.

Glavni tuzilac Karla del Ponte je, nakon sto je optuznica protiv Gotovine otpecacena, dala izjavu u kojoj odgovara na primedbe koje su joj iz Hrvatske upucene povodom krivicnog gonjenja "heroja Domovinskog rata". Dok protivnici saradnje sa Hagom tvrde da Tribunal na optuzenicku klupu izvodi citavu zemlju, Del Ponte kaze da niti ona niti Tribunal ne zele da se bave time "ima li ili nema drzava pravo da u izvesnim okolnostima posegne za silom kako bi postigla odredjene ciljeve", nego utvrdjivanjem individualne odgovornosti za ratne zlocine i zlocina protiv covecnosti.

"Vazno je imati na umu da, cak i kada ucestvuje u zakonitom oruzanom sukobu, pojedinac ipak moze da izvrsi ozbiljna krsenja medjunarodnog humanitarnog prava", rekla je ona.

Moguce je da ce se naknadno pojaviti jos neke optuznice za zlocine pocinjene u vreme operacije "Oluja". U poverljivom dokumentu tuzilastva, koji je marta 1999. osvanuo u Njujork tajmsu, kao "kandidati za optuznicu" pominju se jos i generali Mirko Norac i Ivan Cermak.

Reagujuci na tu "provalu", tuzilastvo je u martu 1999. tvrdilo da je objavljeni poverljivi dokument zastareo, kao i da "uglavnom predstavlja iznosenje pojedinacnih misljenja, stavova i hipoteza izvesnih clanova istraziteljskog tima, a niposto konacnu odluku tuzilastva" (vidi Dnevnik tribunala br. 118, 22-27. mart 1999.).

Zanimljivo je, medjutim, primetiti da su se neke druge, u istom clanku Njujork tajmsa "provaljene" informacije", u medjuvremenu pokazale autenticnim.

U istom je clanku, naime, "provaljeno" da je u oktobru 1998. godine formiran specijalni istraziteljski tim koji se bavi odgovornoscu Slobodana Milosevica za ratne zlocine pocinjene na Balkanu, kao i da je "nedavno zapoceta istraga o tome da li po medjunarodnom pravu Franjo Tudjman moze da bude pozvan na odgovornost zbog svoje uloge u operaciji 'Oluja'."

Nakon sto je u maju 1999.godine protiv Milosevica podignuta optuznica za zlocine protiv covecnosti na Kosovu, te posto je Tudjman imenovan kao "saucesnik" ili "su-izvrsilac" zlocina koje su hrvatske snage, prema upravo objavljenoj optuznici, pocinile tokom i nakon operacije "Oluja", jasno je da je Njujork tajms u martu 1999. imao prilicno pouzdane tajne izvore u haskom tuzilastvu.

Mirko Klarin je visi urednik IWPR za pitanja Tribunala za ratne zlocine i glavni urednik novinske agencije SENSE.