“Nema opravdanja” za Oriceve napade

Pred vijecem koje sudi Naseru Oricu, bivsem zapovedniku bosansko-muslimanskih snaga za Srebrenicu, pojavili su se svjedoci koji su govorili o dva odvojena napada na srpska sela u toj oblasti, kao i o uvjetima koji su vladali u onim podrucjima kojima su navodno upravljale osobe potcinjene Oricu.

Spomenuta svjedocenja, koja su pocela 15. oktobra i potom bila nastavljena i sljedeceg tjedna, predstavljala su ujedno i prvu priliku da tuzilastvo ukaze na cinjenice koje smatra znacajnim za ovaj slucaj.

Prve dane sudjenja tuzioci su proveli u pokusajima da opovrgnu tvrdnje obrane da su dokumenti kojima su optuzbe potkrepljene bili lazni, pa nerijetko i falcificirana. (Vidi tekst “Slucaj Oric: Sumnjivi dokazi”, iz Dnevnika Tribunala br. 377, od 15. listopada/oktobra 2004.)

Oric ima 37 godina i pripisuje mu se povezanost s ratnim zlocinima koje su nad Srbima navodno pocinili vojnici pod njegovim zapovjednistvom, kao i mucenja i ubojstva koja su njegovi potcinjeni navodno izvrsili tokom 1992. i 1993., prije no sto je Srebrenica postala “sigurna zona” Ujedinjenih naroda.

U ljeto 1995. – vise od dvije godine nakon sto su spomenuti zlocini pocinjeni – jedinice bosanskih Srba izvrsile su napad na enklavu, kojom prilikom su ubile oko 7.000 muslimanskih muskaraca i djecaka. Rijec je o najvecem ratnom zlocinu koji se na evropskom tlu odigrao nakon Drugog svjetskog rata.

Suci su ovog tjedna saslusali svjedoke Dragana Djurica i Miladina Simica, koji su govorili o muslimanskim napadima na dva srpska sela – Jezesticu i Kravicu.

Djuric je posvjedocio da su 8. kolovoza/augusta 1992. osobe odjevene u zelene maskirne uniforme s okolnih brda sisle u Jezesticu, te da su – koristeci vatreno oruzje – protjerali srpske seljane i spalili im kuce.

“Ljudi koji su uspjeli pobjeci, prezivjeli su; oni koji su ostali, bili su ubijeni”, rekao je Djuric, koji je posredstvom video-linka svjedocio uzivo, ali uz distorziju lika.

Napad na selo Kravica uslijedio je pak 7. sijecnja/januara 1993., odnosno na sam srpski (pravoslavni) Bozic. Ovoga su puta napadaci – po rijecima drugog svjedoka – umjesto zelenih, nosili bijele uniforme (kako bi se utopili u snijegom zavijani krajolik); primijenili su, medjutim, prakticno istu onu taktiku koja je prethodno bila primijenjena i u Jezestici.

“Svuda naokolo se pucalo”, rekao je Miladin Simic, omaleni starac u samtanim hlacama. Njegovo je lice tokom svjedocenja uglavno ostalo bezizrazajno, osim u trenutku kada je zavapio: “Dosli su s brda. Oni u bijelom su bili ispred ostalih.”

Nakon sto su selo zasuli vatrom, napadaci su – po rijecima svjedoka – poceli krasti hranu iz kuca u kojima su prije toga tekle pripreme za tradicionalnu bozicnu gozbu. Simic je opisao kako su i Muslimanke, koje su se pojavile zajedno s vojnicima, iznosile namirnice iz kuca, odnoseci ih na ledjima. Vojnici su se pak posvetili kradji i klanju stoke.

Izvodeci spomenutu dvojicu seljana, tuzilastvo je pokusalo dokazati da su Oriceve trupe predvodile nemilosrdne napade na nemocno srpsko seljastvo, napominjuci da se u najboljem slucaju radilo o ostarjelim gardistima naoruzanim obicnim lovackim puskama, a niposto – kako obrana tvrdi – o pripadnicima vojske bosanskih Srba, niti bilo koje druge vojne ili paravojne grupe.

Optuzba se nada da ce dokazati da u spomenutim selima nije boravila nikakva vojska, te da za napade za koje se Oric tereti nije moglo postojati nikakvo vojno opravdanje.

Obrana pak ostaje pri stavu da su seljani bili u sastavu lokalnih jedinica Teritorijalne obrane (TO) bosanskih Srba, kao i da su se mnogi od njih nalazili i na platnoj listi srpske armijske brigade, ciji se stab uostalom nalazio nedaleko odatle, u gradu Bratuncu.

Oricev advokat Dzon Dzouns (John Jones) naveo je sudskom vijecu imena onih koji su bili regrutirani i koje je vojska placala – spomenuvsi tom prilikom i samog Djurica, koji je na kraju unakrsnog ispitivanja priznao da je doista bio pripadnik srpskih oruzanih snaga.

Predstavu o srpskim seljanima kao bespomocnim ljudima koje satire muslimanska vojska trebalo bi uskladiti s ishodom sudjenja Miroslavu Deronjicu, funkcionaru bosanskih Srba iz bratunacke opcine, koji je nedavno priznao krivicu za etnicko ciscenje pretezno muslimanskog sela Glogova u travnju/aprilu 1992.

Deronjic je pritom potvrdio da su bosanski Srbi u to vrijeme bili dobro naoruzani, te da su uzivali i podrsku jugoslavenske vojske, kao i dobrovoljackih formacija iz obliznje Srbije. Stoga su se branioci tokom unakrsnog ispitivanja pozvali na tu Deronjicevu izjavu.

“Tribunal je Deronjica osudio za napade, spaljivanje kuca i prisilno raseljavanje Muslimana iz Glogove. To se desilo preko puta vas. Tvrdite li da niste vidjeli pokrete tenkova i artiljerije?”, upitao je Dzouns Djurica, koji je odlucno porekao da je ista znao o sluzbenim vojnim operacijama. “Zar niste znali da su Muslimani bili zastrasivani i ubijani i na podrucju vase opcine?”

Svjedocenja prve dvojice svjedoka, pogotovo u segmentu koji se odnosio na zene koje kradu hranu iz srpskih kuca, obrana je na paradoksalan nacin pokusala iskoristiti u vlastite svrhe, nastojeci da muslimanske napade prikaze kao legitimne i neophodne u cilju zaustavljanja snaga bosanskih Srba. Potonje su navodno nastojale izgladnjeti i pobiti srebrenicke civile, sto su Oricevi advokati nazvali “usporenim genocidom”.

Obrana dakle nije poricala da su se napadi dogodili, nego je sugerirala da su oni bili izazvani masovnom gladju u opkoljenoj enklavi. “Dok su se Srbi pripremali za [bozicnu] gozbu, Muslimane je morila glad”, rekao je Dzouns.

Oriceva obrana zato tvrdi da je svako nedjelo koje je tom prilikom pocinjeno predstavljalo zapravo kolateralnu stetu, a ne ratni zlocin. Pored toga, obrana porice i da je optuzeni imao stvarnu kontrolu nad onima koji su izvodili te napade.

Osim za napade i pljacku sela nadohvat enklave, tuzilastvo Orica optuzuje i za mucenja i ubojstva zarobljenika koja su, nakon spomenutih napada, izvrsile osobe koja su mu bile potcinjene.

Tako je sudsko vijece 21. listopada/oktobra saslusalo i svjedocenje Milene Mitrovic (55), zene koju su muslimanske trupe zarobile i potom tri tjedna – sve dok nije razmijenjena za mrtve muslimanske vojnike – drzale u pritvoru u jednoj srebrenickoj celiji. Radilo se, kako je zarobljenica rekla, o hladnoj prostoriji bez struje, u kojoj je “skamenjeno sjedila u uglu i plakala”. No, usprkos tome, strazari su se prema njoj – kako kaze – ponasali korektno.

Prilikom pustanja na slobodu, oni koji su je zarobili cak su joj rekli i da “pozdravi svoje”, prisjetila se ona.

“Rekli su mi da im kazem da ce Srebrenica ponovo biti mjesovita opcina kao sto je nekad bila i da bi nas bolje hranili da su imali dovoljno hrane.”

Lauren Etter je stazistkinja IWPR-a u Hagu.