Bosna i Hercegovina: Jedan ratni zločin, dva zakona
Primjena različitih zakonskih okvira rezultira različitim kaznama za slične prijestupe.
Bosna i Hercegovina: Jedan ratni zločin, dva zakona
Primjena različitih zakonskih okvira rezultira različitim kaznama za slične prijestupe.
Piše: Ajdin Kamber iz Sarajeva (TU br. 729, 16. februar 2012.)
Stručnjaci kažu da Bosna i Hercegovina treba primjenjivati isti krivični zakon u svim predmetima vezanim za ratne zločine kako bi se izbjegla situacija da ljudi koji su počinili slična krivična djela izdržavaju veoma različite kazne.
U BiH se trenutno primjenjuju dva krivična zakona: jedan naslijeđen iz vremena kada je BiH još uvijek bila u sastavu Jugoslavije, i drugi zakon usvojen 2003. godine. Zavisno od toga koji zakon se primjenjuje prilikom suđenja, kazne za slična krivična djela ponekad se razlikuju i do 20 godina.
Oni koji su osuđeni za zločine počinjene u ratu od 1992. do 1995., kao i žrtve ratnih zločina, teško mogu razumjeti sistem koji omogućava izricanje kazni koje se toliko razlikuju. I dok žrtve zagovaraju primjenu Krivičnog zakona BiH na cijeloj teritoriji države, optuženi za ratne zločine, advokati odbrane i mnoge sudije na nižim sudovima tvrde da treba primjenjivati onaj zakon koji ide u korist optuženih i propisuje blaže kazne.
Stručnjaci kažu da neusklađenost zakona umanjuje povjerenje koje građani imaju u pravosuđe, te omogućava potencijalno kršenje prava optuženih na pravedno suđenje i presudu.
U zatvoru u Mostaru, gradu na jugu BiH, jedan zatvorenik rukom pokazuje prema drugim zatvorenicima.
“Ovaj čovjek je za vrijeme rata učestvovao u ubistvu 200 ljudi i dobio je samo 15 godina zatvora, a ovaj drugi, ovaj s moje lijeve strane, dobio je 15 godina za ubistvo 25 ljudi”, kaže ovaj zatvorenik, inače Bošnjak. “Znam da niste advokat, ali pokušajte mi objasniti taj paradoks. Ja to nikako ne mogu razumjeti.”
Krivični zakon bivše Jugoslavije i dalje se koristi na domaćim sudovima za ratne zločine u oba bh. entiteta. Argument kojim se opravdava primjena ovog zakona je činjenica da je on blaži za osumnjičene od Krivičnog zakona BiH.
Prema starom zakonu, maksimalna zatvorska kazna iznosi 15, a minimalna pet godina.
Novi krivični zakon primjenjuje se u skoro svim predmetima koji se vode na Sudu Bosne i Hercegovine, instituciji koja procesuira najteže ratne zločine. Prema ovom zakonu, maksimalna kazna iznosi 45, a minimalna 10 godina zatvora.
Ono što dodatno komplicira cijelu situaciju je činjenica da ni Sud BiH ne primjenjuje novi zakon u svim predmetima koji se vode pred ovim sudom. Bošnjački zatvorenik s kojim smo razgovarali u mostarskom zatvoru osuđen je na 11 godina zatvora za zločine koje je počinio nad Hrvatima, i to u procesu koji je okončan 2009. godine. On kaže da je jedan od samo dva osuđenika kojima je suđeno prema starom zakonu na Sudu BiH. Drugi je po nacionalnosti Hrvat, koji je u junu 2011. osuđen na šest godina zatvora.
Ova dva slučaja razljutila su grupu od 18 osuđenika srpske nacionalsnoti kojima je na sudu BiH suđeno prema novom zakonu. U avgustu 2011. oni su napisali protestno pismo u kojem su naveli da je Sud BiH primjenom starog zakona u procesima protiv jednog Bošnjaka i jednog Hrvata diskriminirao Srbe. Činjenica je, međutim, da je novi zakon primjenjen u svim drugim predmetima protiv Bošnjaka i Hrvata koji su se vodili i vode se na Sudu BiH.
Niko Grubešić, pomoćnik ministra pravde BiH, kaže da ni sami pravnici nemaju jedinstven stav o tome da li novi krivični zakon treba primjenjivati u suđenjima za ratne zločine, jer su ti zločini počinjeni prije nego što je pomenuti zakon stupio na snagu.
“U principu, novi zakon bi se trebao primjenjivati retroaktivno samo ako je on povoljniji za optuženog”, kaže Grubešić. “Ovo je velika dilema za sve advokate i sudije u zemlji. Nadamo se da će i Sud za ljudska prava u Strazburu iznijeti svoje mišljenje o ovome, jer je jedna osoba kojoj se sudilo za ratne zločine na Sudu BiH podnijela žalbu sudu u Strazburu. Ta osoba tvrdi da su njena ljudska prava ugrožena, jer joj je presuđeno na osnovu novog krivičnog zakona, umjesto na osnovu starog, koji je povoljniji za optuženike.”
Sud BiH je za IWPR objasnio pravne principe na osnovu kojih sud bira zakon koji će se koristiti u nekom suđenju, a koji neupućenima može djelovati potpuno proizvoljan.
“Domaći sudovi u BiH imaju pravo sami odlučiti prema kojem će zakonu procesuirati predmete ratnih zločina”, stoji u saopštenju. “Osnovni princip je da se… osobi koja je optužena [za ratne zločine] sudi na osnovu zakona koji je važio u vrijeme kada su zločini počinjeni. Ako je zakon promijenjen nakon što je zločin počinjen, primjenjivat će se ona verzija zakona koja je povoljnija za okrivljenog.”
Na kraju, u izjavi se navodi da će se ovi principi zanemariti i da će se primjenjivati noviji krivični zakon ukoliko postoji rizik da će osumnjičeni u protivnom izbjeći suđenje za zločine definirane u međunarodnom pravu.
Državna strategija BiH za procesuiranje predmeta ratnih zločina usvojena 2008. godine predviđa da se svi manje komplicirani predmeti prebace sa državnog na lokalne sudove. Međutim, državni sud je dosad prebacio samo mali broj predmeta.
Pravnici i stručnjaci se slažu da postojanje dva krivična zakona u BiH predstavlja anomaliju, ali se njihova mišljenja o tome koji zakon treba primjenjivati razlikuju.
Miroslav Mikeš, advokat iz Banja Luke, kaže da je trenutna situacija “neprihvatljiva” i zalaže se za primjenu starog zakona, koji je bio na snazi u vrijeme kada su zločini počinjeni.
“Stari krivični zakon koristi se u procesuiranju ratnih zločina u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, tako da bi se trebao koristiti i u Bosni i Hercegovini. Nedopustivo je da odluka o tome koji će se zakon primjenjivati bude prepuštena sudijama”, izjavio je Mikeš prošle godine za jedan banjalučki list.
Sefija Pašić, sutkinja Kantonalnog suda u Tuzli, međutim, zalaže se za korištenje bh. zakona iz 2003.
Pašić je sudila u dva predmeta vezana za ratne zločine i kaže: “U svakom od ova dva slučaja smo morali procijeniti situaciju i primijeniti zakon koji je blaži za optužene. Moje lično mišljenje je da zakoni moraju biti usklađeni na nivou cijele BiH i da se treba primjenjivati samo jedan zakon, Krivični zakon BiH. Nema nikakvog smisla koristiti krivični zakon bivše države.”
Kada je IWPR-ov tim prošlog ljeta posjetio mostarski zatvor, desetak Bošnjaka, Srba i Hrvata izdržavalo je tamo kaznu zbog ratnih zločina počinjenih u ratu u BiH početkom devedesetih.
Direktor zatvora Romeo Zelenika objasnio je da je nekima suđeno na lokalnim sudovima na osnovu krivičnog zakona bivše Jugoslavije, dok je drugima suđeno na Sudu BiH, na kojem se uglavnom primjenjuje krivični zakon BiH.
“To stvara osjećaj nepravde među osuđenicima, koji smatraju da za zločine koje su počinili nisu dobili isti tretman pred zakonom”, kaže Zelenika.
Jedan zatvorenik u kasnim tridesetim rekao je za IWPR: “Priznao sam krivicu za ratni zločin za koji sam optužen i pokajao se pred sudom. Sudilo mi se na osnovu novog krivičnog zakona i dobio sam 15 godina. Da se u mom slučaju primjenjivao stari zakon, kazna bi bila mnogo blaža.”
“Kriv sam i to priznajem. Ali nije pravedno to što se nekima od nas sudilo prema starom zakonu, a drugima prema novom. Kakva je to pravda? Svi optuženi za ratne zločine trebaju se tretirati jednako i u svim predmetima se treba primjenjivati isti zakon”, dodaje on.
Korištenje različitih zakona ne samo da utiče na dužinu kazne, nego i na pogodnosti koje imaju osuđenici – na primjer, koliko će često viđati svoju porodicu, te koliko vremena svakog dana mogu provoditi u zatvorskom dvorištu.
Direktor Zelenika kaže da ovakve razlike otežavaju rad sa osuđenicima.
“Njihove kazne i privilegije koje imaju veoma se razlikuju, što stvara određene probleme nama koji radimo sa zatvorenicima. Teško im je da shvate zašto neki od njih uživaju određene privilegije, a drugi ne, zašto neki dobijaju relativno blage kazne, a drugi ne”, kaže Zelenika.
Uprkos jasnom konsenzusu da BiH mora hitno uskladiti primjenu krivičnog zakona u procesuiranju ratnih zločina na teritoriji cijele države, pomoćnik ministra pravde Grubešić upozorava da se to neće desiti uskoro.
“Za takve stvari treba vremena”, kaže on.
Ajdin Kamber je obučeni novinar IWPR-au Sarajevu. Mirela Selmanović iz Sarajeva je doprinijela pisanju ovog teksta. Ovaj tekst je dio projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Holandska vlada. Projekat realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Centar za savremenu umjetnost, SCCA/pro.ba, i Studentski eFM radio.
