Prepustanje hrvatskog slucaja lokalnom sudstvu?

Sest mjeseci prije isteka roka za podizanje optuznica, hasko je tuzilastvo ovog tjedna okrivilo hrvatskog general-bojnika Mirka Norca za zlocine koji su nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima pocinjeni u jesen 1993.

Nalog za hapsenje medjutim nije izdan, posto se Norac vec nalazi na odsluzenju kazne u Hrvatskoj, i to za zlocine koji su u istom ratu pocinjeni nesto ranije.

Tuziteljica Karla del Ponte (Carla del Ponte) najavila je kako ce zatraziti da Norcu bude sudjeno u Hrvatskoj. To je ujedno i prvi slucaj povodom kojeg se u Hagu – a u skladu s izlaznom strategijom Tribunala – govori o mogucem prepustanju sudskog procesa nacionalnom sudu. Promatraci isticu da bi, bez obzira na cinjenicu sto ce konacnu odluku o ovom pitanju donijeti suci Tribunala, i hrvatsko sudstvo u medjuvremenu trebalo uciniti neke korake kako bi prepustanje postalo moguce.

Mirko Norac (37) optuzen je za zlocine koji su nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima pocinjeni tokom operacije zauzimanja Medackog dzepa – tj. prstolikog niza srpskih sela u Hrvatskoj, na oko 150 kilometara od Zagreba. Posle visednevnih borbi, snage hrvatske vlade su pocetkom rujna/septembra 1993. uspostavile kontrolu nad spomenutim podrucjem. Prema navodima optuznice, nakon toga su razjareni pripadnici jedinica koje su se nalazile pod Norcevim zapovjednistvom krenule u akciju zarobljavanja i ubijanja srpskih civila i boraca koji im nisu uspjeli umaci.

U optuznici protiv Norca nije naveden i tocan broj zrtava, ali bi se na osnovu drugih optuznica koje se ticu istih zlocina reklo da ih je bilo oko stotinu. Preostalih 400 stanovnika tog podrucja je pobjeglo, i do danas se nije vratilo.

Za iste je zlocine tuzilastvo Tribunala vec optuzilo dvojicu visokih hrvatskih casnika – generale Janka Bobetka i Rahima Ademija. Bobetko je u naznacenom razdoblju obavljao duznost nacelnika Glavnog stozera, i u medjuvremenu je umro; Ademi pak vrijeme do pocetka sudjenja u Tribunalu provodi u Hrvatskoj.

Glasnogovornica tuzilastva Florans Artman (Florence Hartmann) izjavila je za IWPR da se optuznicom protiv Norca okoncava istraga koju je tuzilastvo pokrenulo povodom slucaja Medak.

Ona je takodjer najavila da ce tuzioci podnijeti zahtjev za spajanje optuznica protiv Norca i Ademija, kao i za prepustanje zajednicke optuznice hrvatskim sudovima.

Tribunal se inace nalazi pod velikim pritiskom zbog rokova koje je – u skladu s principima izlazne strategije, koje je prosle godine usvojilo Vijece sigurnosti Ujedinjenih naroda – obavezan postovati.

Ta strategija predvidja prepustanje slucajeva nizeg i srednjeg ranga lokalnim sudovima, pod uvjetom da oni pokazu da su sposobni za tako komplicirana sudjenja. Prema postojecim pravilima, prosljedjivanje slucaja predlaze tuzilac, a konacnu odluku o tome donose suci Tribunala.

Neki predstavnici Tribunala tvrde da ce biti tesko dokazati da su generali Ademi i Norac oficiri “srednjeg” ili cak “nizeg” ranga. Drugi pak ukazuju na to da su u vrijeme kada su zlocini pocinjeni zauzimali znatno nizu poziciju u hijerarhiji nego kasnije: Ademi je naime bio pukovnik i zapovijedao je Devetom gardijskom motoriziranom brigadom Hrvatske vojske, dok je Norac – koji je tek neposredno nakon medacke operacije unaprijedjen u cin general-bojnika – bio zapovjednik gospickog vojnog podrucja.

Optuznica protiv Norca je, paradoksalno, podignuta nakon stupanja na snagu 28. amandmana, koji propisuje da svaku novu optuznicu prvo razmatraju suci iz nadlestva Tribunala, koji su duzne potvrditi da se radi o slucaju “visokog” ranga. Tako je Norcev slucaj u isti mah okarakteriziran i kao slucaj “visokog” i kao slucaj “nizeg” ranga, buduci da je protiv hrvatskog generala ipak podignuta optuznica u Hagu, dok je – s druge strane – vec najavljeno njeno prepustanje lokalnom sudu.

Duznosnici Tribunala nisu zeljeli komentirati ovu proturjecnost.

Problemi, medjutim, ne prestaju onoga trenutka kada se utvrdi moze li slucaj biti proslijedjen lokalnom sudstvu. Barem podjednak, ako ne i veci izazov, predstavlja okolnost da hrvatski pravosudni sistem mora dokazati da je u stanju procesuirati doticne slucajeve.

Ne postoje cvrsti kriteriji na osnovu kojih Tribunal odlucuje je li pravosudje neke zemlje sposobno suditi za ratne zlocine. I dok se duznosnici Tribunala obicno pozivaju na neke notorne preduvjete – kao sto su nezavisno sudstvo, ili pravo na posteno sudjenje – mnoga pitanja jos uvijek ostaju otvorena, pri cemu se u svakoj od zemalja javljaju u specificnom obliku.

Na osnovu razgovora koje smo vodili s Hagom i Zagrebom, reklo bi se da postoje tri osnovne prepreke koje je potrebno ukloniti kako bi sudjenja mogla biti prepustena Hrvatskoj. Prva se tice nejasnoca u vezi sa zakonskom regulativom zapovjedne odgovornosti; druga je s tim pitanjem povezana, i odnosi se na problem “retroaktivnosti”; najzad, treca proistjice iz nedoumica hoce li se dokazi prikupljeni u Tribunalu iznositi pred hrvatskim sudovima.

Kategoriju zapovjedne odgovornosti hrvatsko zakonodavstvo ne poznaje u obliku u kojem se ona primjenjuje u Haskom tribunalu. Stoga bi po odredbama tog zakonodavstva bilo veoma tesko suditi Norcu ili Ademiju za zlocine koje su pocinili njihovi vojnici.

U optuznicama se navodi kako su jedinice pod Norcevim zapovjednistvom provodile teror nad srpskim civilnim stanovnistvom na podrucju Medackog dzepa, i to tako sto su – pored ostalog – spaljivale zene. Osim sto su ubijani, civili i ratni zarobljenici bili su takodjer sakaceni i premlacivani. Povrh svega, hrvatske su jedinice “sistematski unistile” oko 300 gradjevinskih objekata na tom podrucju.

U Norcevoj optuznici stoji da je on “znao, ili imao razloga znati” da su njegove jedinice sudjelovale u tim zlodjelima: “Mirko Norac nije poduzeo neophodne i odgovarajuce mjere kako bi sprijecio takva nedjela ili kaznio njihove pocinioce.”

Odredbama o zapovjednoj odgovornosti najslicnije su one odredbe iz hrvatskih propisa koje se odnose na zlocin “nesprecavanja zlocina”, tako da neki zagrebacki strucnjaci smatraju da postojeci zakoni – uz odgovarajucu politicku volju – ipak mogu biti protumaceni tako sto ce u njih biti “ucitan” i koncept zapovjedne odgovornosti.

Drugi problem proistjece iz okolnosti da je veci dio hrvatske zakonske regulative koji se tice ratnih zlocina usvojen po okoncanju rata, a da pritom nema retroaktivno vazenje. Napokon, otvoreno je i pitanje u kojoj su mjeri dokazi koje je prikupio Tribunal u proceduralnom smislu prihvatljivi za hrvatski sud.

Pojedini predstavnici Tribunala smatraju da je uklanjanje iznesenih dvosmislenosti najvazniji korak koji treba uciniti kako bi slucajevi ubuduce mogli biti prosledjivani Hrvatskoj.

Posebnu prepreku predstavlja pristranost na nacionalnoj osnovi. Prema nedavnom izvjestaju, koji je o sudjenjima za ratne zlocine sacinila Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju (OESS), dosadasnja su sudjenja bila umnogome pristrana, tako da su – u situacijama kada se radilo o istim zlocinima – Hrvatima po pravilu bile izricane blaze kazne nego onima koji to nisu.

Pa ipak, cinjenica da je Hrvatska nedavno dobila zeleno svjetlo za dalje pregovore o pridruzivanju Evropskoj Uniji, mogla bi dovesti i do jacanja politicke volje za ispunjavanjem medjunarodnih zahtjeva. Jedan od uvjeta koji je Evropska komisija postavila Hrvatskoj ticao se i poboljsanja suradnje s Haskim tribunalom. Prema skorasnjem izvjestaju tog tijela, “domaca sudjenja osumnjicenim ratnim zlocincima takodjer su dobrodosla” – sve dok su u etnickom pogledu nepristrana.

Norac vec izdrzava zatvorsku kaznu u Hrvatskoj, nakon sto je proglasen krivim za otmice i ubojstva srpskih civila u Gospicu. U pitanju su zlocini koji su se odigrali u listopadu/oktobru 1991.

Na sudjenju je atmosfera bila napeta, a proces su pratili i javni protesti, odnosno izrazi podrske covjeku koji je godinama imao status nacionalnog heroja. Stovise, jedan od kljucnih svjedoka je i ubijen.

Medjutim, mnogi predstavnici Tribunala smatraju da je to sudjenje, “sve u svemu” – s obzirom na okolnosti pod kojim se odvijalo – predstavljalo “uspjeh”. Na kraju je Norcu, proslog listopada/oktobra, izrecena zatvorska kazna u trajanju od 12 godina.

U medjuvremenu je optuzeni pokrenuo zalbeni postupak. Hrvatski Vrhovni sud tek se treba izjasniti o tom predmetu.

Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.