SLUCAJ MILOSEVIC: SVJEDOK ETNICKOG CISCENJA

Bivsi srpski predsjednik Slobodan Milosevic suocio se sa svjedokom koji je ukazao na umijesanost srpskih vlasti u etnicko ciscenje jednog muslimanskog sela u Bosni.

Milosevic je, pri tom, uporno tvrdio da Srbija ni na koji nacin, u ljeto 1992., nije odlucivala o sudbini mjesta Kozluk (tj. malog bosanskog sela na obali rijeke Drine). Medjutim, ako je suditi po iskazu koji je 19. svibnja/maja protiv njega dao stanovnik Kozluka Fadil Banjanovic, reklo bi se da za rusenje tog sela odgovornost ipak snose jedinice iz Srbije.

Sredovjecni i korpulentni Banjanovic, nekada tvornicki radnik, a danas jedan od vodja izbjeglicke populacije, stalno je nastanjen u Tuzli. On je napomenuo kako je prije rata Kozluk bio tipicno istocnobosansko selo, u kojem je slozno zivjelo otprilike 5.000 Muslimana i Srba.

Nakon sto su u proljece 1992. nacionalisticke politicke stranke zadobile povjerenje gradjana, medju Srbima i Muslimanima u Kozluku raste uzajamno nepovjerenje, da bi mnogi od njih - u potrazi za sigurnoscu - ubrzo poceli napustati vlastite domove.

A onda su, 26. srpnja/jula 1992., u selo usli vojnici, policija i pripadnici paravojnih trupa. Tokom unakrsnog ispitivanja koje je uslijedilo poslije svjedocenja, Banjanovic je Milosevicu potvrdio da su u pitanju bile snage koje su stigle iz Srbije, a ne iz srpskog entiteta (koji je u to vrijeme u Bosni vec postojao). Rekao je i da su doticne osobe imale srbijanski, a ne lokalni akcent.

Oni su isli od kuce do kuce i izvodili muslimansko stanovnistvo, koje su zatim - poput "stada ovaca", kako je u nastavku svjedocenja rekao Banjanovic - pod prisilom sproveli u centar sela, pred lokalni dom kulture.

Muslimanski civili potom su bili prisiljeni potpisati se na listu papira, da bi ih onda ukrcali u autobuse koje su za njih osigurale srpske vlasti. Bilo ih je ukupno 1.822.

Tuzioci su kao dokaz prilozili spomenuti popis. On sadrzi potpise po jednog predstavnika svakog domacinstva, kao i podatke o broju clanova obitelji. Dokument nosi pecat Srpske opcine Zvornik, a u njegovom dnu se nalazi i potpis Banjanovica, koji je u to vrijeme bio clan seoske uprave.

Premda se u samom dokumentu navodi da su sve potpisane osobe dobrovoljno i bez ikakve prinude napustile teritorij sela, Banjanovic tvrdi da je bio prisiljen potpisati se.

U konvoju od 17 autobusa, tri kamiona s prikolicom i dva automobila - seljani su u pratnji policije i pripadnika paravojnih jedinica odvezeni u pravcu Loznice, grada koji se nalazi sa druge strane srbijansko-bosanske granice.

Na odlasku su mogli vidjeti kako su neke od seoskih kuca spaljene.

Po ulasku u Srbiju, konvoj je bio zaustavljen na mostu. Autobuse su opkolili prljavi i tesko naoruzani pripadnici paravojnih jedinica, zahtijevajuci od seljana da im predaju sav novac koji su ponijeli. Zenama i djevojkama takodjer su naredili da napuste vozila.

U tom trenutku, Banjanovic je spazio policijsku patrolu i obratio se za pomoc, rekavsi im da vojnici maltretiraju seljane. Ubrzo je pristiglo nekoliko policijskih vozila, kojima su pripadnici paravojske bili odvezeni.

Jedan srpski lijecnik iz ekipe Crvenog kriza takodjer je pristigao na mjesto dogadjaja. Banjanovic je od njega zatrazio da osigura hranu i ljecnicku pomoc za one seljane kojima su policajci i pripadnici paravojske tokom putovanja nanijeli tjelesne ozljede.

Lijecnik je ucinio koliko je mogao. On je zatim u Beograd uputio pismo, trazeci dozvolu da se kolona preko srpskog teritorija uputi ka jugoslavensko-madjarskoj granici. Nekoliko sati kasnije stigao je i odgovor, koji je nosio pecat Republike Srbije. Autobusima je dopusteno da krenu u zeljenom pravcu.

U pratnji srpske policije, konvoj je stigao u Rumu (grad u Vojvodini). Tu su stanovnici Kozluka bili prisiljeni popeti se u vlak, "u vagone koji su bili namijenjeni za stoku". Nakon sto su se ukrcali, oko voza se okupila grupa srpskih civila, koji su ih zasuli kamenjem i komadima drveta. Vikali su: "Turci iz Alijine vojske!" [Alija Izetbegovic je u to vrijeme bio predsjednik Bosne i Hercegovine; "Turcin" je pogrdni naziv za bosanskog Muslimana.] U toj guzvi ozljedjeno je jos nekoliko seljana.

Tokom njihovog putovanja kroz Srbiju, uslijedilo je jos nekoliko okupljanja gnjevnih ljudi, koji su ih zasipali kamenjem.

Sutradan je vlak stigao u Suboticu (grad na krajnjem sjeveru). Tamo su se, prema Banjanovicevim rijecima, - vec uveliko iscrpljeni od umora i gladi seljani bili prisiljeni iskrcati.

Onda su se pojavili pripadnici Crvenog kriza, kao i novinari. "Snimali su nas kao da smo cirkuske zivotinje", tvrdi Banjanovic. Izmuceni Muslimani proveli su nekoliko dana pod otvorenim nebom, da bi ih tek potom prebacili u izbjeglicki centar na Palicu, gdje su bili smjesteni pod satorima.

Strazari u izbjeglickom centru hvalili su se svojim sudjelovanjem u bosanskom i hrvatskom ratu. "Govorili su o tome kako su pobili mnogo Turaka", kaze Banjanovic. "Izgledali su uzasno. Bili su prljavi i neobrijani."

Onim seljanima koji su ipak sacuvali nesto novca - a takvih je bilo oko 800 - ubrzo su uruceni pasosi, nakon cega im je dozvoljeno i da odu. Banjanovic se pak zatekao medju onima koji su bili prinudjeni ostati.

Medjutim, nekako je uspio stupiti u kontakt s nekima od svojih prijatelja. Rijec je o ljudima madjarske nacionalnosti i rukovodiocima tvornice Suboticanka, koje je Banjanovic prije rata upoznao kao poslovne partnere kozlucke tvornice.

"Oni su nam donijeli vocne sokove i pozajmili novac za pasose. Poslali su i nekoliko fotografa, da nas sve zajedno - a bilo nas je oko 1.800 - slikaju. Dosli su u pratnji sefa policije, kojem su dali cek i tako platili nase pasose", rekao je Banjanovic.

Tek posto su im uruceni pasosi, stanovnicima Kozluka bilo je dopusteno uci u vlak na madjarskoj granici.

Po zavrsetku Banjanovicevog svjedocenja, Milosevicu je pruzena prilika da unakrsno ispita svjedoka.

"Gospodine Banjanovicu", poceo je on. "Kakve veze ima Srbija sa svim tim sto vam se dogodilo?"

Nakon sto je Banjanovic poceo objasnjavati kako su vojnici i pripadnici paravojnih jedinica koji su upali u njegovo selo bili iz Srbije i da skrece paznju na to da su stanovnici Kozluka bili muceni i nakon sto su iz Bosne presli u Srbiju - Milosevic ga je prekinuo.

"Upravo ste rekli da vam je, kada vas je paravojska pocela muciti, zastitu pruzila policija iz Srbije. Takodjer ste rekli da vam je Crveni kriz Srbije dao hranu i pruzio lijecnicku pomoc. A kada ste zatrazili da vam se dozvoli odlazak u Zapadnu Evropu, upravo vam je Srbija pomogla da dodjete do pasosa i odete. Zar niste to rekli, gospodine Banjanovicu? Jesmo li pogrijesili sto smo vam pomogli?", upitao je optuzeni.

Banjanovic se zacrveneo od bijesa zbog Miloseviceve tvrdnje da Srbija nije imala nikakve veze s onim sto se dogadjalo s druge strane Drine, u Bosni.

"Koliko je meni poznato, upravo ste vi oslobodili kriminalce, i ti lesinari su poremetili odnose medju narodima u Bosni", rekao je Banjanovic.

"Dragi moj gospodine Banjanovicu, pogresno ste informirani", uzvratio je Milosevic. "U Srbiji nitko nije pustio na slobodu nikakve zatvorenike."

Potom je Milosevic procitao i dokument koji je Banjanovic potpisao nakon sto su pripadnici paravojnih snaga opkolili njegovo selo. Banjanovic se tome usprotivio, isticuci da su ga na potpisivanje prisilili do zuba naoruzani vojnici, koji su sve Muslimane protjerali iz sela. "Dokument koji ste procitali . . . bio nam je poturen 15 minuta prije no sto smo otjerani", rekao je on.

Milosevic je pak uporno isticao kako se sve to dogadjalo u Bosni, koja je zasebna drzava i nad kojom on, kao srpski predsjednik, nije imao nikakvu kontrolu. "Ovo pismo je bilo poslano u Srbiju, pa vam je Srbija omogucila da tamo i odete, a srpske vlasti su pokusale da vam pomognu", rekao je on.

Stacy Sullivan je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.