Slucaj Krajisnik: mucno svjedocenje

Mladi svjedok opisao je srpski masakr u kojem je ostao bez oca i ujaka

Slucaj Krajisnik: mucno svjedocenje

Mladi svjedok opisao je srpski masakr u kojem je ostao bez oca i ujaka

Wednesday, 9 November, 2005

Sudjenje bivsem politicaru bosanskih Srba nastavljeno je ovog tjedna potresnim svjedocenjem mladica koji pukim slucajem i sam nije postao zrtva jednog od najvecih zlocina koji se spominju u optuznici.


Rijec je o Elvedinu Pasicu, koji je pred sudom opisao kako je srpska artiljerija sravnila sa zemljom sjevernobosansko selo u kojem je zivio, te kako su ga nakon toga – dok je zajedno s grupom od oko 200 muslimanskih i hrvatskih boraca pokusavao pobjeci iz napadnutog podrucja – zarobili srpski vojnici.


Svi koji su se zatekli u spomenutoj grupi – ukljucujuci i svjedokovog oca – kasnije su bili pogubljeni.


Taj je masakr jedan u nizu zlocina navedenih u optuznici podignutoj protiv Krajisnika, kojeg se tereti za podrsku “zajednickom zlocinackom poduhvatu” protjerivanja bosanskih Muslimana i Hrvata s podrucja sjeverne Bosne.


Zbog svoje upadljive frizure, modernih naocara i uredno potkresane brade, dvadesetsestogodisnji Elvedin – koji danas zivi u Sjedinjenim Drzavama – izgleda krajnje netipicno za svjedoka na Medjunarodnom sudu za ratne zlocine. No, radi se o osobi koja je vec svjedocila na sudjenju jednom od lidera bosanskih Srba, Radoslavu Brdjaninu, koji je nedavno osudjen na 32 godine zatvora za zlocine pocinjene prilikom etnickog ciscenja.


Kada je u proljece 1992. u Bosni izbio rat, Elvedin je imao 14 godina i zivio je, zajedno sa svojom obitelji, u bogatom muslimanskom selu Hrvacani (opscina Kotor Varos). Imao je utisak da se sukobi odvijaju veoma daleko od njega, te da ni na koji nacin nece poremetiti ni njegov, niti zivot njegove obitelji. A onda je tokom jednog skolskog odmora u svibnju/maju 1992., zajedno sa svojim drugovima, vidio kolonu vojnih vozila prepunu vojnika kako prolazi kroz selo. Osjetio je da nesto nije u redu.


“Pitali smo ucitelje sto se desava, a oni su nam rekli da je to samo vojna vjezba. Ali, vojne vjezbe koje sam do tada imao prilike vidjeti bile su zabavne i licile su na igru. Ovoga puta je sve bilo potpuno drugacije”, rekao je Elvedin pred sudom.


Dana 12. lipnja/juna, dva tenka i 30 do 50 srpskih vojnika zauzeli su polozaj na brdu iznad Hrvacana. Te noci, bez ikakvog upozorenja, uslijedilo je granatiranje. Do zore je citavo selo bilo sruseno.


Elvedin i njegova obitelj su prezivjeli, ali su bili svjesni da moraju napustiti selo prije no sto u njega stigne i srpska pjesadija.


Stoga su pobjegli, da bi se potom Elvedinov otac i brat prikljucili snagama bosanskih Muslimana koje su se oruzano suprotstavile Srbima, dok je Elvedin zajedno s majkom nekoliko mjeseci proveo lutajuci od sela do sela u potrazi za sklonistem i hranom.


Pocetkom novembra 1992. cinilo se da ce i posljednje lokalno uporiste muslimansko-hrvatskog otpora, selo Vecici, ubrzo pasti u ruke Srba. Tako je Elvedinova obitelj odlucila pokusati pobjeci u srednju Bosnu, na teritorij koji je bio pod kontrolom bosanske vojske.


Elvedinova majka je ostala u civilnom konvoju. Posto je strahovao da ce srpski vojnici Elvedina, koji je vec bio gotovo i vojno sposoban, oteti iz izbjeglicke kolone, otac je odlucio povesti decaka sa sobom. Prikljucili su se djecakovom ujaku, da bi se potom, s jos oko 500 boraca, pokusali probiti kroz sumu.


Medjutim, ubrzo su upali u srpsku zasjedu. U pometnji koja je uslijedila, grupa se podijelila. Elvedin je ostao zajedno s ocem i oko 200 boraca; pridruzio im se i manji broj civila, medju kojima su se zatekla jos petorica djecaka. Iako pod vatrom, uspjeli su se spustiti niz brdo do rijeke – da bi nakon toga nabasali na minsko polje.


“Vodja nase grupe nagazio je na minu, koja mu je raznijela obje noge”, rekao je Elvedin na sudu, a glas mu je drhtao.


Prisjetio se i da je te noci padala kisa, te da je preveliki mantil koji je nosio bio natopljen vodom. Jedva je hodao, ali ga je otac sve vrijeme pozurivao. Najzad, Elvedinova grupa je naletjela i na drugu zasjedu. Ovoga puta nisu mogli uciniti nista drugo osim - predati se.


“Prisilili su nas da lezimo u blatu, licem prema zemlji, puna dva sata. Srpski vojnici su nasumce odabirali ljude koje su tukli. Otac je lezao pokraj mene, i njega su takodjer udarali”, rekao je Elvedin.


Potom su stigli kamioni, nakon cega je zenama i djeci iz grupe bilo receno da ustanu i izdvoje se.


“Nisam zeleo izaci, ali je ujak insistirao”, rekao je Elvedin. “´Samo ces tako prezivjeti´, kazao mi je. ´I ne okreci se, jer ce te ubiti´.”


Prestraseni djecak je poslusao ujakov savjet. A oca i ujaka vise nikada nije vidio.


Zene i djecaci bili su odvedeni u skolu u spskom selu Grabovci, gdje je trebalo da provedu noc prije no sto se prikljuce muslimanskim i hrvatskim izbjeglicama koji su narednog dana kretale ka srednjoj Bosni. Elvedin je smjesten u ucionicu na katu, ali je bio toliko uplasen da se nije usudio provjeriti jesu li otac i ujak negdje u blizini.


Nikada nije uspio ustanoviti sto im se zaista dogodilo. Ipak, u jednom od borbenih izvjestaja vojske bosanskih Srba, s kojim je sud upoznala optuzba, stoji da je grupa od 200 muslimanskih boraca tih dana bila zarobljena u Grabovcima, te da je potom “brutalno pogubljena”. U pitanju je navodno bila osveta za smrt jednog i ranjavanje cetvorice srpskih vojnika.


Sljedeceg je jutra Elvedinu bilo dozvoljeno da se, zajedno s ostalima, ukrca u autobus, koji je trebalo da ih odveze na teritorij pod bosanskom kontrolom. No, prije toga je trebalo proci i kroz spalir koji su nacinili srpski civili – “polako, kako bi nas mogli tuci drvenim palicama i gadjati kamenicama”, rekao je Elvedin na sudu, briznuvsi u plac.


“Ja sam bio posljednji. Udarali su me svom snagom po ledjima i kada sam najzad stigao do autobusa, jedna Srpkinja je zgrabila noz i rekla da ce me ubiti. Skamenio sam se. Ali, jedan vojnik ju je odgurnuo i ugurao me u autobus.”


Nakon sto je to izgovorio, Elvedin je nekontrolirano zajecao; suci, tuzioci i branioci zurili su u njega, i sami ocito potreseni.


Konacno, sudac Alfons Ori (Alphons Orie) zahvalio se svjedoku i pozeleo mu sretan povratak kuci.


“Takodjer vam zelim i da uvijek imate dovoljno snage, jer ce vam ona, s obzirom na sve sto ste dozivjeli, i ubuduce biti potrebna”, rekao je on.


Jos dva svjedoka su ovog tjedna svjedocila na sudjenju Momcilu Krajisniku. Njihova su se svjedocenja ticala onoga sto se dogadjalo 1992. u gradovima Trnovo i Kotor Varos, prije i nakon sto su svjedoci pali u ruke srpskih snaga.


Spomenuti bosanski gradovi nalaze se na popisu 37 bosanskih opcina koje se u Krajisnikovoj optuznici spominju kao oblasti u kojima su Muslimani i ostalo nesrpsko stanovnistvo bili izlozeni progonu i sistematskom ubijanju, odnosno zlocinima koje su navodno planirali i pocinili Krajisnik i ostali vodeci politicari bosanskih Srba.


Bosanski Musliman Omer Vatric svjedocio je o intenzivnom granatiranju Trnova, koje se nalazi dvadesetak kilometara jugoistocno od Sarajeva. Posljedica tog napada bio je masovan egzodus muslimanskog stanovnistva s tog podrucja u svibnju/maju 1992. Vatric je rekao kako su neposredno uoci samog napada svi Srbi iz Trnova iznenada napustili grad, da bi se u njega vratili odmah po odlasku Muslimana.


Sudeci po Vatricevom svjedocenju, taj je napad bio brizljivo isplaniran upravo s ciljem da se protjeraju Muslimani.


Zasticeni svjedok 144 je pred sudom pak govorio kako su Muslimani i Hrvati, nakon 11. lipnja/juna 1992. – kada su srpske snage uspostavile kontrolu nad opstinom Kotor Varos – bili primorani napustiti taj sjevernobosanski grad.


Svjedok je u to vrijeme bio clan opcinskog vijeca za obranu, kao i vodece politicke partije bosanskih Muslimana – Stranke demokratske akcije (SDA). On je govorio kako je na sastanku vijeca odrzanom 1992. jedan od hrvatskih predstavnika najavio da su pripadnici njegove zajednice spremni napustiti grad i sa sobom ponijeti svoju imovinu – ali je zatrazio i nadoknadu za kuce koje bi tom prilikom bile napustene.


Svjedok 144 tvrdi da je taj prijedlog razbjesnio lokalnog celnika Krajisnikove Srpske demokratske stranke (SDS), Nedeljka Djukanovica, koji je predlagacu smjesta uzvratio: “Necete otici onda kada to bude vama odgovaralo, nego onda kada i kako mi [Srbi] budemo odlucili.”


U srpnju/julu 1992., ovog svjedoka su zarobile srpske snage. Prvo je bio pritvoren u osnovnoj skoli u Kotor Varosi, a potom i u lokalnom zatvoru. Tamo su ga ispitivali, tukli i mucili pripadnici specijalnih snaga bosanskih Srba. Na kraju je, zajedno s izvjesnim brojem zatvorenika, bio razmijenjen.


Nastavak sudjenja Krajisniku zakazan je za sljedeci tjedan.


Merdijana Sadovic izvjestava za IWPR iz Haga.


Frontline Updates
Support local journalists