Na suđenju bivšem lideru hrvatskih Srba, Milanu Martiću, ovoga je tjedna bilo riječi o tome kako je srpski predsjednik Krajine nastojao da se suprotstavi optuženikovoj policiji tako što je – u ranoj fazi rata u Hrvatskoj – organizirao vlastite formacije Teritorijalne obrane (TO).
Svjedok optužbe Radoslav Maksić potvrdio je da je između Milana Babića kao predsjednika takozvane Srpske Autonomne Oblasti (SAO) Krajina, i Martića – tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova u entitetskoj vladi – postojalo snažno suparništvo.
Tužioci tvrde da je Martić imao potpunu kontrolu nad obukom i razvojem krajiške policije, koja je kasnije postala poznata kao „Martićeva policija“. U optužnici se navodi da su te snage bile formirane s ciljem da izvrše protjerivanje nesrpskog stanovništva s određenih područja Bosne i Hrvatske, u razdoblju od 1991. do 1995.
Martića se po deset točaka optužnice tereti za zločine protiv čovječnosti, a po devet za kršenje prava i običaja ratovanja. Radi se o zločinima kao što su ubojstvo, pritvaranje, mučenje i rušenje naselja.
Babić je bio optužen po manje točaka: on je u siječnju/januaru 2004. priznao krivicu za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, i nalazi se na izdržavanju zatvorske kazne u trajanju od 13 godina.
Ovotjedni svjedok, vojni ekspert zadužen za obuku jedinica Jugoslavenske narodne armije (JNA), opisao je kako je u srpnju/julu 1991. bio pozvan u Krajinu, gdje mu je povjeren zadatak stvaranja objedinjenih formacija TO-a.
„Trebalo je da pomognem u organiziranju teritorijalne obrane Krajine koja je, po Babićevim riječima, bila podijeljena i neorganizirana“, kaže Maksić.
Na pitanje tužiteljice Ane Rihterove (Ana Richterova) o razlozima takve Babićevog nakane, svjedok je odgovorio: „Martić je pod sobom imao naoružanu policiju, dok je Babićeva moć bila isključivo politička.
„Obično onaj tko ima oružje ima i stvarnu vlast, tako da mislim da je Babić želio upozoriti Martića da ima vlastitu vojsku. Mislim da je to učinio da bi napakostio Martiću.“
Maksić je opisao kako su česta neslaganja između dvojice vođa dovela do polarizacije političkih krugova na one koji podržavaju „martićevce“ (tj. Martićeve ljude) i one koji podržavaju „babićevce“ (Babićeve ljude).
Na pitanje tužiteljice je li i sam spadao među babićevce, svjedok je dotičnu etiketu odbacio kao „pogrdnu“ i „besmislenu“.
Rihterova se potom usredotočila na zapovjedne strukture SAO Krajine, pokušavajući saznati tko je bio odgovoran za djelovanje vojske, policije i krajiškog TO-a u nastajanju.
Prema odredbama Statuta Tribunala o zapovjednoj odgovornosti, Martić može biti proglašen krivim za zločine koje su počinile osobe koja su mu bila počinjene. Uvejt je da tužilaštvo dokaže da je on za te zločine znao i da njihove počinioce nije kaznio.
Maksić je objasnio da je policija u redovnim okolnostima izvještaje podnosila Martiću kao ministru unutrašnjih poslova, dok se vojska obraćala ministru obrane.
Međutim, u slučaju zajedničke operacije, nadređeni oficir bio bi „netko koga je ovlastio ministar obrane“, rekao je svjedok.
Poričući da su na području Krajine postojale paravojne formacije koje su „djelovale nezavisno“, Maksić je u tom kontekstu spomenuo jedinicu dobrovoljaca Srpske radikalne stranke (SRS), koja je u potpunosti bila integrirana u JNA.
Predsjednik SRS-a, Vojislav Šešelj, također je optužen pred Tribunalom, a spominje se i u optužnici protiv Martića, kao jedan od 18 pripadnika navodnog zločinačkog udruženja.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Martićev advokat Predrag Milovančević još jednom se osvrnuo na jačanje hrvatskog nacionalizma, koje je u lipnju/junu 1991. dovelo do istupanja Hrvatske iz jugoslavenske federacije. Sve je to, prema navodima obrane, predstavljalo prijetnju za sigurnost Srba u SAO Krajini.
Milovančević je citirao bivšeg hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, koji je rekao da je beogradska JNA bila „poražena iznutra“ time što ju je napustilo 17.000 vojnika – koji su se potom priključili hrvatskim snagama.
Upitan je li to točno, svjedok je odgovorio: „Ne znam je li 17.000 točna brojka, niti je li to podatak vlade ili nekog drugog.“
Branilac je potom osporio i Maksićeve navode koji su se ticali pravnog statusa koji su različite vojne strukture uživale u vrijeme sukoba u Hrvatskoj.
Konstatirajući da je nakon secesije hrvatsko rukovodstvo JNA nazivalo „okupacionom vojskom“ i „agresorom“, Milovančević je svjedoka pitao je li to u tehničkom smislu bilo točno.
Svjedok je odgovorio da JNA „ni pod kojim uvjetima“ ne može biti smatrana agresorom na svojoj vlastitoj teritoriji.
Konačno, Milovančević je, citirajući određena mjesta iz Martićeve optužnice, svjedoka pitao i je li zaista postojala „ideja, naredba, sugestija da se pobije cjelokupno nesrpsko stanovništvo, da se natjeraju da odu, protjeraju“.
Maksić je odgovorio kako je prisustvovao velikom broju „službenih sastanaka“, ali da „nikada nije čuo ništa slično“.
Helen Warrell izvjestiteljica za IWPR iz Haga.
Svjedok optužbe Radoslav Maksić potvrdio je da je između Milana Babića kao predsjednika takozvane Srpske Autonomne Oblasti (SAO) Krajina, i Martića – tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova u entitetskoj vladi – postojalo snažno suparništvo.
Tužioci tvrde da je Martić imao potpunu kontrolu nad obukom i razvojem krajiške policije, koja je kasnije postala poznata kao „Martićeva policija“. U optužnici se navodi da su te snage bile formirane s ciljem da izvrše protjerivanje nesrpskog stanovništva s određenih područja Bosne i Hrvatske, u razdoblju od 1991. do 1995.
Martića se po deset točaka optužnice tereti za zločine protiv čovječnosti, a po devet za kršenje prava i običaja ratovanja. Radi se o zločinima kao što su ubojstvo, pritvaranje, mučenje i rušenje naselja.
Babić je bio optužen po manje točaka: on je u siječnju/januaru 2004. priznao krivicu za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, i nalazi se na izdržavanju zatvorske kazne u trajanju od 13 godina.
Ovotjedni svjedok, vojni ekspert zadužen za obuku jedinica Jugoslavenske narodne armije (JNA), opisao je kako je u srpnju/julu 1991. bio pozvan u Krajinu, gdje mu je povjeren zadatak stvaranja objedinjenih formacija TO-a.
„Trebalo je da pomognem u organiziranju teritorijalne obrane Krajine koja je, po Babićevim riječima, bila podijeljena i neorganizirana“, kaže Maksić.
Na pitanje tužiteljice Ane Rihterove (Ana Richterova) o razlozima takve Babićevog nakane, svjedok je odgovorio: „Martić je pod sobom imao naoružanu policiju, dok je Babićeva moć bila isključivo politička.
„Obično onaj tko ima oružje ima i stvarnu vlast, tako da mislim da je Babić želio upozoriti Martića da ima vlastitu vojsku. Mislim da je to učinio da bi napakostio Martiću.“
Maksić je opisao kako su česta neslaganja između dvojice vođa dovela do polarizacije političkih krugova na one koji podržavaju „martićevce“ (tj. Martićeve ljude) i one koji podržavaju „babićevce“ (Babićeve ljude).
Na pitanje tužiteljice je li i sam spadao među babićevce, svjedok je dotičnu etiketu odbacio kao „pogrdnu“ i „besmislenu“.
Rihterova se potom usredotočila na zapovjedne strukture SAO Krajine, pokušavajući saznati tko je bio odgovoran za djelovanje vojske, policije i krajiškog TO-a u nastajanju.
Prema odredbama Statuta Tribunala o zapovjednoj odgovornosti, Martić može biti proglašen krivim za zločine koje su počinile osobe koja su mu bila počinjene. Uvejt je da tužilaštvo dokaže da je on za te zločine znao i da njihove počinioce nije kaznio.
Maksić je objasnio da je policija u redovnim okolnostima izvještaje podnosila Martiću kao ministru unutrašnjih poslova, dok se vojska obraćala ministru obrane.
Međutim, u slučaju zajedničke operacije, nadređeni oficir bio bi „netko koga je ovlastio ministar obrane“, rekao je svjedok.
Poričući da su na području Krajine postojale paravojne formacije koje su „djelovale nezavisno“, Maksić je u tom kontekstu spomenuo jedinicu dobrovoljaca Srpske radikalne stranke (SRS), koja je u potpunosti bila integrirana u JNA.
Predsjednik SRS-a, Vojislav Šešelj, također je optužen pred Tribunalom, a spominje se i u optužnici protiv Martića, kao jedan od 18 pripadnika navodnog zločinačkog udruženja.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Martićev advokat Predrag Milovančević još jednom se osvrnuo na jačanje hrvatskog nacionalizma, koje je u lipnju/junu 1991. dovelo do istupanja Hrvatske iz jugoslavenske federacije. Sve je to, prema navodima obrane, predstavljalo prijetnju za sigurnost Srba u SAO Krajini.
Milovančević je citirao bivšeg hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, koji je rekao da je beogradska JNA bila „poražena iznutra“ time što ju je napustilo 17.000 vojnika – koji su se potom priključili hrvatskim snagama.
Upitan je li to točno, svjedok je odgovorio: „Ne znam je li 17.000 točna brojka, niti je li to podatak vlade ili nekog drugog.“
Branilac je potom osporio i Maksićeve navode koji su se ticali pravnog statusa koji su različite vojne strukture uživale u vrijeme sukoba u Hrvatskoj.
Konstatirajući da je nakon secesije hrvatsko rukovodstvo JNA nazivalo „okupacionom vojskom“ i „agresorom“, Milovančević je svjedoka pitao je li to u tehničkom smislu bilo točno.
Svjedok je odgovorio da JNA „ni pod kojim uvjetima“ ne može biti smatrana agresorom na svojoj vlastitoj teritoriji.
Konačno, Milovančević je, citirajući određena mjesta iz Martićeve optužnice, svjedoka pitao i je li zaista postojala „ideja, naredba, sugestija da se pobije cjelokupno nesrpsko stanovništvo, da se natjeraju da odu, protjeraju“.
Maksić je odgovorio kako je prisustvovao velikom broju „službenih sastanaka“, ali da „nikada nije čuo ništa slično“.
Helen Warrell izvjestiteljica za IWPR iz Haga.
