SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MRKSIC, SLJIVANCANIN & RADIC
Na sudjenju je bilo rijeci o tome kako su se tokom opsade Vukovara ponasali novinari lokalnog radija.
SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MRKSIC, SLJIVANCANIN & RADIC
Na sudjenju je bilo rijeci o tome kako su se tokom opsade Vukovara ponasali novinari lokalnog radija.
Jedan svjedok optuzbe porekao je ovoga tjedna navode obrane prema kojima su novinari vukovarskog radija svjesno presutkivali navodno prisustvo hrvatskih vojnika u gradskoj bolnici.
Trojica bivsih oficira jugoslavenske vojske optuzeni su zbog toga sto su u studenome/novembru 1991. nadzirali pogubljenje 264 pacijenta i civila odvedenih iz spomenute ustanove.
Zvezdana Polovina – koja je u vrijeme dok je trajala opsada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) bila izvjestiteljica lokalnog radija – opisala je ovoga tjedna nacin sastajanja i razmjene informacija izmedju pripadnika vukovarske obrane, kriznog staba i bolnickih lijecnika.
„Jedan vojnik bi dosao kod nas, ili bismo se negdje nasli, i tako bismo saznali na kojem kontrolnom punktu on boravi, sta se tamo dogadja, tko je prezivio, tko je ubijen, i koliko su pomjerene linije obrane“, izjavila je svjedokinja.
„Oni nisu bili upoznati sa zbivanjima, tako da bismo im mi rekli sto se desava u ostalim dijelovima grada.“
Na primjedbu Momcila Bulatovica – branioca Veselina Sljivancanina – da je Polovina vojnicima prenosila „vojne podatke“ svjedokinja je priznala da je i to moguce.
U nastavku svjedocenja, Polovina je ispricala kako su ona i njene kolege bile u „veoma dobrim odnosima“ s Brankom Borkovicem, zapovjednikom vukovarske obrane. Spomenula je da su bili povezani i s ravnateljicom vukovarske bolnice Vesnom Bosanac, koja je pokusavala pregovarati o sigurnoj evakuaciji civila.
Polovina je potvrdila i da su vukovarskom radiju iz bolnice redovno stizali podaci o broju ranjenih i poginulih, kao i o zalihama medicinske opreme. To je pak Miru Tapuskovic – kao pravnu zastupnicu Miroslava Radica – navelo da postavi pitanje o tome jesu li novinari koji su „stajali na raspolaganju bolnici“ bili upoznati da su se u bolnickoj zgradi skrivali i pripadnici Zbora narodne garde (ZNG).
Svjedokinja je odgovorila nijecno.
Tuzilastvo ostaje pri tvrdnji da je ubijanje hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovnistva u Vukovaru uradjeno u sklopu sire akcije „prisilnog protjerivanja“ koja je na samom pocetku rata u Hrvatskoj izvedena u istocnoj Slavoniji.
Trojicu se okrivljenih – Mile Mrksic, Veselin Sljivancanin i Miroslav Radic – tereti po pet tocaka za zlocine protiv covjecnosti, te po tri za krsenje zakona i obicaja ratovanja. Navodno su sva trojica bila umijesana u vukovarski masakr.
Branioci pak tvrde sasvim suprotno: da je u Vukovaru zapravo progonjeno bilo srpsko stanovnistvo, te da je u vrijeme nacionalistickog pokreta, kojeg je pocetkom 1991. predvodila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), veliki broj Srba bio smijenjen s najodgovornijih funkcija.
Obrana se u vise navrata pozvala i na cinjenicu da je Radio Vukovar u svibnju/maju 1991. promijenio ime u „Hrvatski radio Vukovar“ – sto, kako je navela, predstavlja dokaz nacionalizma.
Medjutim, advokati okrivljenih upadljivo su svjedokinji izbjegavali postaviti bilo kakvo pitanje koje bi se ticalo onoga sto je neposredno prethodilo samom masakru, iako je po navodima optuzbe Sljivancanin sudjelovao u odvajanju muskaraca od zena.
Polovina je ispricala kako su se 20. studenoga/novembra ujutro u dvoristu vukovarske bolnice okupili civili koji su trebali biti evakuirani. Nakon toga im je ocito naredjeno da se razdvoje, tako da su se muskarci nasli na lijevoj, a zene i djeca na desnoj strani.
Svjedokinja tvrdi da je, kada ga je nekoliko zena upitalo zbog cega je to neophodno, jedan „visok i vitak muskarac, s brkovima i tamnom kosom“ – koga je ona identificirala kao Sljivancanina – rekao: „Nista ne brinite, [muskarci] idu na kratko saslusanje u kasarnu, brzo ce vam se pridruziti.“
Tuzilac Marks Mur (Marks Moore) rekao je da to potvrdjuje postojanje „svjesnog nastojanja da se odvoje muskarci i stisaju zene“, te da „spomenuti zakljucci proizilaze“ upravo iz Sljivancaninovog odgovora.
Jedan od kljucnih argumenata optuzbe jeste i to sto se veliki broj muskaraca koji su nakon odvajanja bili ukrcani u autobuse JNA – ukljucujuci i supruga svjedokinje – nikada nisu vratili svojim obiteljima. Umjesto toga, bili su odvedeni na poljoprivredno dobro Ovcara, gdje su strijeljani i pokopani u masovnu grobnicu.
Svjedokinja Sarlota Foro – nekadasnja ziteljka Vukovara koja se pred sudom pojavila pocetkom ovoga tjedna – potvrdila je da je Sljivancanin sudjelovao u jos jednoj evakuaciji lokalnog stanovnistva.
Foro je pred sudom ispricala kako se i sama zatekla u grupi civila koji su iz Mitnice (na obodu Vukovara) 18. studenoga/novembra konvojem vojnih vozila bili odvezeni na zaravan nadomak Ovcare. Tamo im se obratio Sljivancanin, koji im se predstavio i odrzao im dug govor.
„Na pocetku, rekao je kako mi, stanovnici Vukovara, treba da znamo zasto smo tu dovedeni; da su oni oslobodili Vukovar; i da smo mi ubijali njihove mladice“, rekla je ona.
A kada ju je tuzilac Karim Aga Kan (Karim Agha Khan) upitao da li se osjecala oslobodjenom od strane JNA, svjedokinja je odgovorila: „Zivjela sam u svom gradu, u vlastitoj kuci. Ni u jednom trenutku nisam ni osjetila potrebu da budem oslobodjena ili pustena.“
Spomenuta grupa civila je nakon opisanih dogadjaja bila odvezena u zatvor u Sremskoj Mitrovici.
Helen Warrell izvjestava za IWPR iz Haga.
Trojica bivsih oficira jugoslavenske vojske optuzeni su zbog toga sto su u studenome/novembru 1991. nadzirali pogubljenje 264 pacijenta i civila odvedenih iz spomenute ustanove.
Zvezdana Polovina – koja je u vrijeme dok je trajala opsada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) bila izvjestiteljica lokalnog radija – opisala je ovoga tjedna nacin sastajanja i razmjene informacija izmedju pripadnika vukovarske obrane, kriznog staba i bolnickih lijecnika.
„Jedan vojnik bi dosao kod nas, ili bismo se negdje nasli, i tako bismo saznali na kojem kontrolnom punktu on boravi, sta se tamo dogadja, tko je prezivio, tko je ubijen, i koliko su pomjerene linije obrane“, izjavila je svjedokinja.
„Oni nisu bili upoznati sa zbivanjima, tako da bismo im mi rekli sto se desava u ostalim dijelovima grada.“
Na primjedbu Momcila Bulatovica – branioca Veselina Sljivancanina – da je Polovina vojnicima prenosila „vojne podatke“ svjedokinja je priznala da je i to moguce.
U nastavku svjedocenja, Polovina je ispricala kako su ona i njene kolege bile u „veoma dobrim odnosima“ s Brankom Borkovicem, zapovjednikom vukovarske obrane. Spomenula je da su bili povezani i s ravnateljicom vukovarske bolnice Vesnom Bosanac, koja je pokusavala pregovarati o sigurnoj evakuaciji civila.
Polovina je potvrdila i da su vukovarskom radiju iz bolnice redovno stizali podaci o broju ranjenih i poginulih, kao i o zalihama medicinske opreme. To je pak Miru Tapuskovic – kao pravnu zastupnicu Miroslava Radica – navelo da postavi pitanje o tome jesu li novinari koji su „stajali na raspolaganju bolnici“ bili upoznati da su se u bolnickoj zgradi skrivali i pripadnici Zbora narodne garde (ZNG).
Svjedokinja je odgovorila nijecno.
Tuzilastvo ostaje pri tvrdnji da je ubijanje hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovnistva u Vukovaru uradjeno u sklopu sire akcije „prisilnog protjerivanja“ koja je na samom pocetku rata u Hrvatskoj izvedena u istocnoj Slavoniji.
Trojicu se okrivljenih – Mile Mrksic, Veselin Sljivancanin i Miroslav Radic – tereti po pet tocaka za zlocine protiv covjecnosti, te po tri za krsenje zakona i obicaja ratovanja. Navodno su sva trojica bila umijesana u vukovarski masakr.
Branioci pak tvrde sasvim suprotno: da je u Vukovaru zapravo progonjeno bilo srpsko stanovnistvo, te da je u vrijeme nacionalistickog pokreta, kojeg je pocetkom 1991. predvodila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), veliki broj Srba bio smijenjen s najodgovornijih funkcija.
Obrana se u vise navrata pozvala i na cinjenicu da je Radio Vukovar u svibnju/maju 1991. promijenio ime u „Hrvatski radio Vukovar“ – sto, kako je navela, predstavlja dokaz nacionalizma.
Medjutim, advokati okrivljenih upadljivo su svjedokinji izbjegavali postaviti bilo kakvo pitanje koje bi se ticalo onoga sto je neposredno prethodilo samom masakru, iako je po navodima optuzbe Sljivancanin sudjelovao u odvajanju muskaraca od zena.
Polovina je ispricala kako su se 20. studenoga/novembra ujutro u dvoristu vukovarske bolnice okupili civili koji su trebali biti evakuirani. Nakon toga im je ocito naredjeno da se razdvoje, tako da su se muskarci nasli na lijevoj, a zene i djeca na desnoj strani.
Svjedokinja tvrdi da je, kada ga je nekoliko zena upitalo zbog cega je to neophodno, jedan „visok i vitak muskarac, s brkovima i tamnom kosom“ – koga je ona identificirala kao Sljivancanina – rekao: „Nista ne brinite, [muskarci] idu na kratko saslusanje u kasarnu, brzo ce vam se pridruziti.“
Tuzilac Marks Mur (Marks Moore) rekao je da to potvrdjuje postojanje „svjesnog nastojanja da se odvoje muskarci i stisaju zene“, te da „spomenuti zakljucci proizilaze“ upravo iz Sljivancaninovog odgovora.
Jedan od kljucnih argumenata optuzbe jeste i to sto se veliki broj muskaraca koji su nakon odvajanja bili ukrcani u autobuse JNA – ukljucujuci i supruga svjedokinje – nikada nisu vratili svojim obiteljima. Umjesto toga, bili su odvedeni na poljoprivredno dobro Ovcara, gdje su strijeljani i pokopani u masovnu grobnicu.
Svjedokinja Sarlota Foro – nekadasnja ziteljka Vukovara koja se pred sudom pojavila pocetkom ovoga tjedna – potvrdila je da je Sljivancanin sudjelovao u jos jednoj evakuaciji lokalnog stanovnistva.
Foro je pred sudom ispricala kako se i sama zatekla u grupi civila koji su iz Mitnice (na obodu Vukovara) 18. studenoga/novembra konvojem vojnih vozila bili odvezeni na zaravan nadomak Ovcare. Tamo im se obratio Sljivancanin, koji im se predstavio i odrzao im dug govor.
„Na pocetku, rekao je kako mi, stanovnici Vukovara, treba da znamo zasto smo tu dovedeni; da su oni oslobodili Vukovar; i da smo mi ubijali njihove mladice“, rekla je ona.
A kada ju je tuzilac Karim Aga Kan (Karim Agha Khan) upitao da li se osjecala oslobodjenom od strane JNA, svjedokinja je odgovorila: „Zivjela sam u svom gradu, u vlastitoj kuci. Ni u jednom trenutku nisam ni osjetila potrebu da budem oslobodjena ili pustena.“
Spomenuta grupa civila je nakon opisanih dogadjaja bila odvezena u zatvor u Sremskoj Mitrovici.
Helen Warrell izvjestava za IWPR iz Haga.
