No, ako je suditi po svjedocenju drugog svjedoka optuzbe – penzioniranog visokog starjesine bosanske vojske – navodi optuzbe po kojima je okrivljeni zapovijedao svim jedinicama u doticnom podrucju izgleda nisu zasnovani.
Halilovica se tereti za masakr nad 62 hrvatska civila u selima Uzdol i Grabovica na jugozapadu Bosne i Hercegovine, odnosno zlocine koji su u rujnu/septembru 1993. pocinjeni tokom operacije deblokade grada Mostara. Rijec je o najvisem oficiru bosanske vojske koji je do sada optuzen pred Haskim tribunalom.
Adje je posvjedocila da je 15. rujna/septembra 1993. prvi put cula za incident u kojem je – kako je javljeno – u blizini grada Prozora poginuo izvjestan broj civila.
Otisavsi u Prozor, Adjeova je – zajedno s kamermanom, predstavnicima EU-a i britanskim vojnicima – obisla gradsku vijecnicu u koju su bila dopremljena tijela nekih od zrtava.
“Na podu su bila 22 lesa, prekrivena plahtama”, izjavila je ona, dodajuci da je tom prilikom pregledala rane na tim tijelima, koje su potjecale od vatrenog oruzja.
“Mnogi od njih su bili bosi”, napomenula je. “Izgledalo je kao da su se [u trenutku kada su ubijeni] nalazili u zatvorenom prostoru.”
Hrvatski su joj civili objasnili sto se desilo: Muslimani su prethodnog dana napali selo Uzdol – udaljeno 12 kilometara – i pobili tamosnje civile.
Adjeova je potom, u pratnji svog kamermana i omanje grupe britanskih vojnika, otputovala i u Uzdol, gdje je u polju vidjela jos dva tijela.
“Nije bilo nikakvih zivotinja – krava, kokoski – nikakvih ljudi, nijednog djeteta koje bi istrcalo pred nas”, rekla je ona. “Ulazili smo u kuce i otkrivali leseve.” Adje je dodala i da su kuce ostale neostecene, te da je sve skupa “djelovalo krajnje uznemirujuce”.
“Stekla sam utisak da se zapravo dogodila neka vrsta osvete”, izjavila je ona.
Tuzilastvo je pred sudom emitiralo i priloge koje je Adjeova svojevremeno priredila za vecernja izdanja BBC-jevih vijesti.
Vidjevsi na tim snimcima razbacana mrtva tijela, kao i dva lesa koja su snimljena u stali – pri cemu je muz lezao preko svoje supruge, jer ju je, izgleda, pokusao zastititi vlastitim tijelom– okrivljeni je uzdahnuo.
Obrana je Adjeovoj postavila pitanje da li su tijela u prozorskoj vijecnici pripadala vojnicima ili su mozda u pitanju bili pripadnici seoske straze. Svjedokinja je odgovorila da bi se po odjeci koju su imali na sebi, kao i po njihovoj starosti, ipak reklo da se radilo o civilima.
“Ne shvacam izraz 'seoska straza', koji nagovjestava nekakvu [vojnu] organizaciju. Toga nije bilo nigdje u Bosni”, kazala je ona.
Napomenula je i da isto vazi i za bosansku vojsku, za koju je rekla da je u vojnom smislu bila neozbiljna i “besmislena”.
Armiju Bosne i Hercegovine cinio je “olos”, grupice koje su se povezivale u “rastrkane jedinice”, uslijed cega je “ izgledalo da ne postoje bilo kakva organizirana djelovanja” – rekla je Adjeova, dok su Halilovic i njegovi branioci nastojali prikriti osmijehe.
Svjedokinja je izjavila da na terenu nije bilo nikakvih tragova granatiranja, vec iskljucivo pucnjave iz malokalibarskog naoruzanja i tek nekoliko spaljenih zgrada. Konstatirala je kako je stekla utisak da je napad bio sistematican, da se islo od kuce do kuce, te da nije bilo nikakvih vecih borbi.
“Mora da je netko izdao naredjenje: 'ubij svakog na koga naidjes'. Barem je tako izgledalo”, rekla je ona.
Neuobicajeno velika grupa od dvadesetak ljudi pratila je s galerije ovo svjedocenje.
Sudjenje je potom nastavljeno iskazom penzioniranog generala Vahida Karavelica – tadasnjeg zapovjednika Prvog korpusa bosanske vojske u Sarajevu, koji je brojao oko 75.000 vojnika.
Karavelic je potvrdio da mu je u vrijeme dok je zapovijedao tom formacijom od Halilovica stigao zahtjev da njegove trupe djelomicno podrze operaciju “Neretva-93”, to jest deblokadu Mostara. Potvrdio je i da se radilo o jedinicama koje su predvodili Ramiz Delalic “Celo” i Musan Topalovic “Caco”, kao i da je prije toga bilo izvjesnih prituzbi na njihovo protuzakonito ponasanje u Sarajevu.
Optuzba tvrdi da su se te jedinice bavile svercom oruzja i alkohola, prisiljavanjem civila da kopaju rovove oko Sarajeva, financijskim iznudama, oduzimanjem pancirnih prsluka stranim novinarima . . . Svjedok se prisjetio nekih od tih incidenata, ali nije mogao potvrditi sve navode.
Tuzilastvo smatra da je Halilovic za operaciju svjesno odabrao doticne problematicne jedinice, i to usprkos tome sto je bio upoznat s njihovom zlocinackom prosloscu.
Te jedinice su na kraju i izvrsile napad na Grabovicu, 8. i 9. rujna/septembra 1993. godine.
Halilovic je optuzen po principu zapovjedne odgovornosti – zbog toga sto nije sprijecio ubijanja u Grabovici i Uzdolu, ili makar naknadno kaznio pocinitelje tih zlocina.
Karavelic je potvrdio da je spomenute jedinice zaista poslao u dolinu rijeke Neretve, koju su djelomicno – upravo na zahtjev Halilovica – kontrolirale jedinice Cetvrtog korpusa. On je medjutim dodao i da nije sasvim siguran da je Halilovic zaista bio zapovjednik “Neretve-93”.
Iako se suglasio s tezom tuzilastva po kojoj je Halilovic bio formalno nadlezan za citavo podrucje, rekao je i da nije bio upoznat s time je li i po dolasku trupa na teren lanac zapovijedanja zaista funkcionirao.
“Nije mi poznato pod cije su zapovjednistvo [vojnici] stavljeni” nakon sto su stigli u dolinu Neretve, rekao je Karavelic.
Prema navodima tuzilastva, Halilovic je zapovijedao Cetvrtim korpusom. Sarajevske je formacije stavio pod zapovjednistvo Zulfikara Alispage, cije su jedinice tjedan ranije bile pridodane Cetvrtom korpusu.
S druge strane, obrana tvrdi da Halilovic nije imao nikakvih ovlastenja – kako nad spomenutim, tako i nad jedinicama bosanske vojske uopce.
Karavelic je izjavio i da nije siguran u to je li Halilovic kontrolirao i Zulfikarovu jedinicu.
“Posebno odjeljenje [Zulfikarova jedinica] bilo je pod neposrednom komandom vrhovnog zapovjednistva”, na cijem se celu u to vrijeme nalazio Rasim Delic – istakao je Karavelic.
“Stepen njegove [Haliloviceve] odgovornosti zavisio je od toga kolika mu je ovlastenja dao Rasim Delic.”
Nastavak sudjenja odlozen je za 12. svibnja/maja.
Samira Puskar je stazistkinja IWPR-a.
