SLUČAJEM KONGO POČEO RAD MKS-a

Međunarodni krivični sud (MKS) otpočeo je ove sedmice svoj prvi slučaj, saslušanjem koje je bilo posvećeno tome da li postoji dovoljno dokaza na temelju kojih Tomas Lubanga Dilo (Thomas Lubanga Dyilo) iz Demokratske Republike Kongo može biti procesuiran.



Lubanga je prvi i jedini optuženik ovog suda koji se nalazi u pritvoru, pri čemu sve strane – sudije, tužilaštvo, odbrana i advokati žrtava – zapravo još uvijek ispituju teren u ovom potpuno novom međunarodnom pravnom sistemu koji je sve do ove sedmice bio potpuno neoproban i neprovjeren.



Lubangin advokat Žan Flam (Jean Flamme) izjavio je da je to kao da „svakog dana [pravite] prvi korak na Mjesecu“.



Lubanga je uhapšen u martu ove godine, pod sumnjom da je za svoje pobunjeničke snage – Uniju patriota Konga (UPK) – regrutirao djecu ispod 15 godina starosti.



Četrdesetpetogodišnji otac šestoro djece optužen je zato što je bio predsjednik i osnivač UPK-a, kao i glavnokomandujući vojnog krila te organizacije – Patriotskih snaga za oslobođenje Konga (PSOK).



Tokom prve faze sudskog postupka, koja bi trebala potrajati do 28. novembra, glavni tužilac Luis Moreno-Okampo (Luis Moreno-Ocampo) će predočiti dokaze do kojih se došlo sprovođenjem istraga u Kongu. A Lubangin tim branilaca će raspravljati o optužbama i osporavati dokaze.



Predprocesne sudije će potom imati dva mjeseca da potvrde optužbe ili odbace slučaj. Oni takođe od tužioca mogu zatražiti sprovođenje daljih istraga ili izmjenu optužbi.



Osim što se radi o prvom slučaju koji je dospio pred MKS, ovaj postupak je značajan i zbog toga što će žrtve ratnih zločina, koje će zastupati advokati, biti u prilici da u njemu učestvuju ne samo kao svjedoci.



Jedan od zastupnika nekoliko žrtava, Lik Volejn (Luc Walleyn), izjavio je na konferenciji za štampu da to što im je omogućeno učešće predstavlja „ogroman korak naprijed“, koji je predviđen odredbama Rimskog Statuta na temelju kojeg je u julu 2002. i formiran MKS.



Volejn je objasnio da će njegov tim zastupati tri porodice čija su djeca dobrovoljno ili prisilno bila regrutirana u Lubanginu UPK. Neka od njih se „nikada nisu vratila iz džungle“.



On je za IWPR izjavio da preduzima sve što je potrebno kako bi se osiguralo da žrtve ne budu smatrane „tužiocima drugog reda“ – čega su se bojale neke grupe za zaštitu ljudskih prava – već da tokom suđenja zastupaju vlastite stavove.



Volejn je takođe naglasio da će sami advokati u postupku sudjelovati u skladu sa „zahtjevima žrtava, a ne tužioca“.



Drugi advokat žrtava, Džordž Gebi (George Gebbie), izjavio je kako ovu vrstu suđenja nije moguće ograničiti samo na „krivicu i utvrđivanje kazni“, već da „mora biti vraćeno poštovanje onima nad kojima su zločini počinjeni“.



Zamjenica tužioca Fatou Bensouda rekla je novinarima da Kongo spada među zemlje sa najviše djece-vojnika. Rekla je i da će, nezavisno od ishoda, u ovom procesu „naglasak biti na zločinima korištenja djece u ratovima odraslih“.



Bensouda je kazala i da tužioci raspolažu sa dovoljno dokaza koji Lubangu terete za koordiniranje, regrutiranje i vojnu obuku djece, te njihovo naoružavanje.



Flam je, međutim, nastojao da ukaže na to da je njegov klijent političar koji je UPK osnovao kao „multietničku stranku“, kako bi pacifizirao situaciju u sjeveroistočnom Kongu, te da je težio obustavi neprijateljstava.



Dana 9. novembra – istorijskog prvog dana saslušanja – predstavio se i sam Lubanga, na zahtjev predsjedavajućeg sudije Kloda Žorde (Claude Jorda).



Odjeven u tradicionalnu afričku nošnju, on je okupljenima u sudnici rekao kako „boravak u zatvoru predstavlja izvor frustracije i poniženja“, ali da ipak nastoji ostati jak duhom.



Sudija Žorda je objasnio da pristupno saslušanje nije suđenje, već da je cilj da se utvrdi da li postoji dovoljno dokaza za nastavak suđenja, naglašavajući da se pred MKS-om svako „smatra nevinim dok mu se ne utvrdi krivica“.



Flam je sudu rekao kako oni koji učestvuju u ovom saslušanju „uspostavljaju presedan“ na temelju kojeg će MKS ubuduće raditi, te da on sam svoj posao „radi sa tom odgovornošću na svojim plećima“.



On je predprocesnim sudijama rekao kako ga brine to što se kraj Lubange na sudu nalaze dvojica stražara, kao i to što mu je dodijeljeno mjesto iza njega, što – kako je rekao – otežava komunikaciju.



Takođe je izrazio zabrinutost zbog toga što je kamera CCTV-a u sobi za sastanke postavljena zbog Lubange i njegovih advokata, što bi im – po njegovim riječima – moglo onemogućiti da govore otvoreno i spriječiti ih da čitaju povjerljive dokumente, zbog straha da će to biti snimljeno.



Sudija Žorda je rekao kako je odnos između advokata i njegovog klijenta „gotovo svetinja“, zapitavši Sekretarijat suda zbog čega je CCTV-kamera morala biti postavljena.



Flam je potom ukazao na to da se u biltenu MKS-a Lubanga pominje kao optuženi, podsjećajući sud da je njegov klijent trenutno samo osumnjičen, odnosno da će postati optuženik tek ukoliko dođe do suđenja.



Potom se sudu obratila Bensouda, rekavši da je zločin regrutiranja djece-vojnika „za međunarodnu zajednicu jedan od najozbiljnijih, najbrutalnijih i moralno najproblematičnijih“.



Kazala je i da tužioci žele da pošalju poruku da će „onima koji koriste djtecu u borbama odraslih biti suđeno po svim odredbama međunarodnog prava“.



Viši procesni advokat tužilaštva Ekerhard Vithopf (Ekkehard Withopf) rekao je sudu da je Lubanga „dvoličan čovjek“. Prema njegovim riječima, Lubanga se želi predstaviti kao političar i mirotvorac, a zapravo je vojni komandant koji regrutira djecu za brutalni rat.



Istakao je i da je Lubanga u logorima za vojnu obuku djecu učio da ubijaju, a potom ih „pustio da umru u borbama“.



Vithopf je opisao kako je Lubangin PSOK djecu otimao iz škola i kuća, konstatirajući da porodice nisu pružale otpor jer su „strahovale da će ih te snage lividirati“.



On je sudu rekao i da su djeca bila naučena da koriste bajonete, bodeže, palice i vatreno oružje, te da su bila „tučena, zastrašivana i ponekad ubijana“ ako bi izgubila oružje.



Vithopf je dodao i da je Lubanga decu poticao da uzimaju kanabis koji će ih „učiniti neustrašivim“ i da su mnoga od njih poginula na frontu.



Ustavši da se – po prvi put u istoriji međunarodnog prava – sudu obrati u ime žrtava ratnih zločina, Volejn je rekao da je regrutiranjem djece-vojnika „uništena ne samo jedna generacija, nego i čitava regija“.



On se sudu zahvalio zbog čuvanja anonimnosti tih žrtava, rekavši da to znači „davanje glasa hiljadama neimenovane djece, mrtve i ostavljene u grmlju“. Rekao je da anonimnost olakšava duše žrtava koje „strahuju od represalija“ UPK-a, koja još uvijek „ima izvjestan uticaj“.



Volejn je sudu rekao da su žrtve „prošle kroz pakao“ i objasnio da su preuzele značajan rizik ustajući protiv „jednog od najmoćnijih ljudi u Ituriju“. On je zamolio sud da pokaže saosjećanje i poštovanje prema žrtvama koje će „zaboravljati stvari i biti konfuzne“, zbog patnji koje su preživjele.



Nakon što sve strane okončaju svoja izlaganja 28. novembra, predprocesne sudije će imati 60 dana da odluče da li će se suđenje nastaviti u punom obimu, što bi trebalo da bude saopšteno u januaru 2007.



Katy Glassborow izvještava za IWPR iz Haga.