Moj tata, odbojkaš

"Tačno je da igramo sa ljudima koji su pucali na nas, i na koje smo mi pucali", kaže Zoran Pančić, "ali mi sada razgovaramo jedni s drugima. Bavimo se sportovima i razgovaramo o našim problemima, koji su slični."

Pančić igra za jedan odbojkaški tim u Republici Srpskoj (RS), koja je jedan od dva administrativna entiteta u Bosni i Hercegovini. On i njegovi saigrači su vojni invalidi bosansko-hercegovačkog rata, koji je vođen početkom devedesetih godina.

Pančić je ostao bez noge tako što je 1992. godine, u jednoj patroli vojske bosansko-hercegovačkih Srba, stao na nagaznu minu.

Danas on igra odbojku sa ljudima drugih nacionalnosti – poput Sabahudina Borovčevića, koji je takođe ostao bez noge u borbama vođenim na istom području.

"Niko nije ni pominjao da ćemo mi igrati utakmice sa ljudima protiv kojih smo se borili za vreme rata", kaže Borovčević. "Niko nije mogao da zamisli ni to da ćemo se sresti, a kamoli da ćemo igrati odbojku."

Danas on kaže: "Ponovo se mešamo jedni s drugima. Sada imam više prijatelja koji su Srbi, nego što ih imam među Bošnjacima sa kojima sam išao u školu."

Pančić, pak, odbojkaške mečeve u kojima sudeluju bivši borci iz raznih krajeva vidi kao "pozitivan primer suživota na ovim prostorima".

"Neki ljudi se možda ne slažu s tim i vide stvari drugačije. Ali, ne možemo živeti u odvojenim torovima ili kavezima – mi smo mala zemlja", rekao je on.

Ovaj film je nastao u sklopu projekta Obični heroji, kojeg finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu. IWPR taj projekat realizuje u saradnji sa sarajevskim Centrom za postkonfliktna istraživanja.