Rukotvorinama do bolje budućnosti

Kada se u martu 1996. godine vratila u Hadžiće, Sevda Ćibo zatekla je potpuno uništenu kuću od koje je ostalo samo nekoliko zidova. 

Kako se morala brinuti za porodicu, a nije mogla na drugi način zaraditi novac za obnovu doma, okrenula se jednoj jednostavnoj vještini – pletenju.

„Kad smo se nakon rata vratili u Hadžiće, sve je bilo razrušeno, ali sam vremenom pletenjem zarađivala novac i tako sve obnovila“, kaže 55-godišnja Sevda, danas udovica.

Sve što je Sevda od tada zaradila uložila je u kuću koju dijeli sa mlađim sinom, njegovom suprugom i djetetom. Njen drugi sin živi u blizini sa suprugom i troje djece. Niko od njih ne radi, tako da je Sevdino pletenje jedini izvor prihoda za cijelu porodicu.

Sevda je našla podršku u Udruženju žena za očuvanje rukotvorina u BiH – Udružene, osnovanom prije godinu dana, koje okuplja približno 50 žena iz cijele Bosne i Hercegovine. Ove žene uglavnom same dizajniraju odjevne predmete koje proizvode, iako ih nekad izrađuju i prema narudžbama kreatora iz Francuske i Japana, gdje i izvoze svoje rukotvorine.

„Ni danas ne bih mogla bez pletenja jer imam samo 300 KM penzije i od tog novca bih normalno živjela prvih deset dana u mjesecu, a šta je sa ostalih dvadeset? Ovako, imam ja, a imaju i moja djeca“,kaže Sevda, dok polako hekla ogrlicu u obliku crno-bijelih cvjetova.

„Moja najstarija unuka će sad maturirati i nana joj je napravila ogrlicu. Ovo je unikat i nosit će nešto što niko drugi nema“, kaže Sevda ponosno. „Drugi unuk će u septembru krenuti u prvi razred osnovne škole. Nana će mu sve kupiti - pernicu, torbu, knjige, sveske i gardarobu. Sve što mu treba kupit ću. Jednostavno, da olakšam sinu, a i meni je to velika radost,“ dodaje ona.

„Udružene“ je osnovala Nadira Mingasson, mlada žena koja je dugo živjela u Francuskoj, gdje je radila u sektoru dječije mode.

„Oduvijek sam tražila neku vezu između Francuske i Bosne i Hercegovine, a i bilo mi je neshvatljivo da kao Bosanka ni na koji način ne učestvujem u razvoju i oporavku svoje zemlje nakon rata“, kaže Mingasson.

Mnoge članice udruženja pretrpjele su brojne traume za vrijeme rata u BiH. Neke su bile ranjene, neke zatvorene u logore ili seksualno zlostavljane. Druge su izgubile članove porodice ili bile primorane napustiti svoje domove.

Za mnoge od njih heklanje i pletenje predstavljaju mnogo više od dodatne zarade, jer doprinose njihovom psihološkom oporavku.

Fazila Bahtanović je iz Rogatice, malog grada u blizini Sarajeva. Nakon teškog ranjavanja u maju 1992. izgubila je nogu, a bila je zatočena i u srpskom logoru u Sokocu. Danas živi u Sarajevu, gdje je sa porodicom izgradila novi dom.

„Meni puno znači ovaj rad jer me ne vraća u prošlost i ja o njoj više ne razmišljam. Pletenje me opušta, a i dobro se plaća. Sve se nadam da ću to što ispletemo jednog dana vidjeti na manekenkama na televiziji,“ kaže Fazila.

Mingasson kaže da je i sama primijetila koliko rad u udruženju ispunjava njegove članice, te da su one vremenom postale neovisni članovi svojih domaćinstava.

„Mnoge žene nam kažu da im je drago što imaju svoj novac koji su zaradile zahvaljujući vlastitom talentu i znanju”, kaže ona. “Jedna od naših članica, koju zovemo Diva, danas je mnogo sretnija nego prije. Ona se šminka, farba kosu, a popravila je i zube. Ona danas, pored uloge majke i domaćice, ima i ulogu ravnopravnog člana društva koji radi i privređuje.“

„ Ja se osjećam korisnom kada pletem, a čim se osjećaš korisnom, znaš zbog čega živiš“, kaže Azra Dedić, još jedna članica udruženja.
Prije rata, danas 42-godišnja Azra živjela je u Višegradu, gradu u istočnoj Bosni u kojem su snage bosanskih Srba tokom rata počinile brojne zločine nad nesrpskim stanovništvom.

Tamo je izgubila brojne članove porodice, a Višegrad je napustila u junu 1992. Danas s porodicom živi u Tarčinu pored Sarajeva i rijetko odlazi u Višegrad.

„Moj suprug je bio zatočen tamo u logoru i jedan je od rijetkih koji je preživio. Mi sad imamo novi život i ja sam odlučila okrenuti novu stranicu i ne razmišljati o prošlosti, jer ne mogu ništa promijeniti“, kaže Azra.

Ona dodaje da je svoj mir i sreću pronašla u pletenju i radu za udruženje. Još se sjeća uzbuđenja koje je osjećala kada je dobila prvu platu.

„Sa kolegicom sam hodala oko banke i čekala da nam jave da su uplatili novac”, prisjeća se ona. „Onda smo otišle u supermarket i svašta nakupovale. To nije bilo mnogo novca, ali mi smo mnogo toga kupile”, dodaje uz osmijeh.

„Meni puno znači taj rad u udruženju. Ako ništa, zaradim za režije i neke svoje lične potrebe.“

Fazila Bahtanović također je svoju prvu platu potrošila na kućne potrepštine, ali danas od zarađenog novca uspije „sebe i svog supruga povremeno iznenaditi kupovinom garderobe“.

„Sve mi imamo svoje želje i planove“, kaže ona. „Moja kuća je u izgradnji i prioritet su mi stepenice, kuhinja, a i paravani za prozore. Kako šta zaradim od pletenja, tako postepeno i kupujem šta mi treba.”

Početkom 2013. godine, Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu omogućila je ovim ženama da izlože svoje radove na sajmu u Tokiju.

„Na sajmu u Parizu sam stupila u kontakt sa japanskim klijentima. Onda smo odlučili riskirati i otišla sam na sajam u Tokio. I isplatilo se“, pojašnjava Mingasson.

„Udružene“ imaju velike planove, koji uključuju nove izložbe u Parizu, Tokiju i Amsterdamu, a uskoro seli i u novi, veći prostor, gdje će moći organizirati treninge i druženja.

„Ideja je da okupimo još žena i povećamo proizvodnju“, kaže Mingasson.

Ona smatra da je veoma važno ulagati u ove žene kroz dodatnu obuku, što će im povećati samopouzdanje.

„Važno je da budu svjesne da su one tu sa razlogom da doprinesu i da mogu doprinijeti ovom društvu”, kaže Mingasson. “Mislim da se bosansko društvo neće moći promijeniti sve dok se uloga žene u njemu – posebno žrtava rata - ne promijeni. A najbolji način da se to postigne je da se one osposobe za rad i da se osjete korisnima.“

Aida Mia Alić je reporterka IWPR-a u Sarajevu.

Ovaj članak je nastao u okviru projekta Priče iz tranzicije, koji finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu. Projekat zajednički realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Sarajevo Centre for Contemporary Arts, SCCA Pro.ba i eFM Studentski radio.